Kada se osvrnemo oko sebe vidjećemo da smo okruženi arhitektonskim objektima različitih stilova koji, osim što predstavljaju građevine, imaju i neke druge zajedničke karakteristike, među kojima je najupadljivija muk. Eksterijeri građevina su nijemi i primarna komunikacija koju imaju sa okolinom jeste ona vizualna, kojoj prirodno nedostaje i ona druga, esencijalna ili auditivna polovina koja proizilazi iz pokreta, a to je zvuk.
Kada malo razmislimo, veza između građevina i zvuka je po svemu prirodna: svaka građevina, pa i most, ima svoj ritam, harmoniju i dinamiku, ekvivalentno kao i muzika.
Mostovi zapravo nisu nijemi, rijeka koja protiče ispod njenih lukova daje im prirodan ton i melodiju, a oni sami, svojom veličinom, oblikom i strukturom odaju neki zamišljeni zvuk koji nastaje odnosom pomenutih elemenata sa amplitudom, frekvencijom i bojom zvuka.
Mostovi su oduvijek predstavljali simbole spajanja, kako dvije bliske obale, tako i dvije različite kulture. U Crnoj Gori postoji mnogo mostova koji danas predstavljaju istorijske spomenike i dio su zaštićene kulturne baštine. Ti mostovi su utkani u istoriju ove zemlje I rezultat su različitih kulturnih uticaja pomiješanih sa našom kulturom i tradicijom. Oni su svjedoci starih vremena, nosioci istorije i pričaju priče koje žive do danas kao istorijski potvrđene činjenice.
Posmatrajući zvuk u svjetlu neodvojive povezanosti sa pokretom, dolazimo do zaključka da priroda automatski reprodukuje zvuk kao fizičku reakciju na pokret (kao npr. vodopad i grmljavina), dok se u arhitekturi taj zvuk može generisati procesom sonifikacije, na osnovu uporednih odnosa osnovnih elemenata građevine nasuprot osnovnim elementima zvuka, kao i dodavanjem prirodnih elemenata, kao npr. zvuka rijeke.
Zvuk se nameće kao neizostavna komponenta, ne samo umjetničkih disciplina koje prirodno podrazumijevaju zvuk kao svoju sastavnu komponentu (kao npr. film i pozorište), već i onih koje prirodno nastaju pod dejstvom pokreta (kao npr. likovna umjetnost i arhitektura).
Arhitektura, kao i film, je pokretna vizuelna umjetnost. Kod filma se kreću slike, a kod arhitekture elementi eksterijera, koji pod dejstvom svjetla daju formama suštinu i svrhu.
Počev od direktnih asocijacija na pokret u slikarstvu, kao npr. kod djela slikara Bale i Dišana, zatim fotografiji, koja je zaustavljena u vremenu i samo implicira pojavu pokreta kao npr. kod Bresonovih fotografija, pa sve do potpuno zamrznutog pokreta u skulpturi, kao npr. Kod Mikelanđelovih i Brankusijevih skulptura, možemo zaključiti da se zvuk nesporno generiše kao integrativni element estetike vizuelnog u arhitekturi. Ukoliko uzmemo u obzir očiglednu činjenicu da svaki pokret u prirodnom i vještačkom ambijentu podrazumijeva zvuk, shodno tome možemo pretpostaviti zvuk predstavlja sastavni dio svih umjetničkih disciplina, počev od filma i slikarstva, pa sve do fotografije i arhitekture.
Preispitivanjem opšte zavisnosti između zvuka i građevina, preispituje se i neminovna, ali ne i isključiva zavisnost zvuka od pokretnih vizuelnih umjetnosti. Pokret, kao zajednički imenitelj svih umjetničkih disciplina, direktno implicira pojavu zvuka, kako u stvarnosti, tako i u prirodnim i vještačkim uslovima. Shodno tome, dolazimo do logičkog zaključka da pokret implicira zvuk u umjetničkim disciplinama pod uticajem kompozicionog pokreta u filmu, animaciji, slikarstvu, vajarstvu, ali i statičnim umjetnostima, kao npr. kod fotografije, kod koje se veza između pokreta i zvuka pretpostavlja, ali ne isključuje njenu neophodnost.
Upravo fotografija predstavlja uzor na osnovu kojeg se vrši generisanje zvuka mostova. Kao nezavisna cjelina, zvuk se ne nameće nužno fotografskom mediju, ali se na vrlo uspješan način nadovezuje na postojeći okvir fotografskog jezika. Na taj način se stvaraju nove dimenzije doživljaja kroz jedinstvenu interdisciplinarnu vezu i time se otvaraju nove I neistražene relacije u naučno - istraživačkom odnosu ova dva medija.
Zvuk ne iskorištava fotografiju u cilju reprodukcije melodija stvarnosti, već koristi moć fotografije kako bi dodatno obogatio svoju sopstvenu strukturu. Kompozicije fotografije i zvuka se sjedinjuju, a dobijena melodija oslikava ne samo objekte na slici, već i njihovu ulogu u domenu fotografskog jezika.
Tako nastaje zvuk komplementarne saradnje, divne sinergije vizuelnih i zvučnih dejstava, kao i oživljavanje jednog podudarnog zvučnog svijeta koji se skriva kao nijema predstava vizuelnog sadržaja koji je zaustavljen u pokretu. Upravo se sada otvara prilika da probudimo nijeme melodije trenutka i da ih učinimo sastavnim i neizostavnim dijelom svijeta fotografije.
Posmatrajući fotografiju koja je pogodna za implementaciju zvuka, na osnovu tehničke i intuitivne analize njenih pojedinačnih elemenata ili cjeline, možemo da zamislimo potencijalnu reprodukciju zvuka, kao npr. ukoliko se na fotografiji nalaze siluete mostova, onda ćemo biti u mogućnosti da reprodukujemo zvuk mostova, a ukoliko je fotografijom obuhvaćen portret neke osobe, onda ćemo biti u mogućnosti da reprodukijemo melodiju ljudskog karaktera.
Zvuk se, dakle, razmatra kao neodvojiva komponenta vizuelnog profila mostova. Kao građevine koje su takođe obuhvaćene tom dvojnošću, mostovi podrazumijevaju prije svega prirodnu komponentu zvuka, kao što je zvuk rijeke. Mostovi podrazumijevaju i vještačku komponentu zvuka, tj. generisani zvuk koji odgovara veličini, obliku i strukturi mosta, a koji efikasno upotpunjava njegovu pojavnost i estetski doživljaj kod posmatrača.
Za implementaciju zvuka odabran je, između ostalog, i Hadži Pašin most na Skalinama – građevina čija je vizuelna struktura rezultat ukrštanja dva snažna kulturna uticaja. Ovaj most, koji potiče iz XV vijeka, podignut je na prostoru nekadašnjeg rimskog grada Birziminijuma u provinciji Prevalis. Iako se smatra osmanskom arhitekturom, pretpostavlja se da je izgrađen na temeljima starijeg rimskog mosta, čime postaje simbol slojevitosti istorije koja se može čitati u njegovom obliku i materijalu. Most na Skalinama, poznat i kao Sastavci, obnovljen je 1971. godine prema projektu Vasilija – Vaja Kneževića. Smješten ispod Nemanjinog grada, na ušću Ribnice u Moraču, predstavlja jedan od najprepoznatljivijih prostora Podgorice. Prema predanju, most je uspio da odoli i razornom zemljotresu iz 612. godine, a tokom XVIII vijeka obnovio ga je Hadži Paša Osmanagić, po kojem i nosi današnje ime.
Zvuk građevina je pojam koji sam po sebi ukazuje na dvojstvo nespojivog, ali ipak podrazumijeva i stavlja akcenat na srodnost ovih disciplina, koja je na prvi pogled nesaglediva. Ta nevidljiva i metaforična intermedijalnost u odnosu arhitekture kao prostorne umjetnosti i zvuka kao vremenske umjetnosti, doprinosi da se ovaj odnos pozicionira u kontekst postmodernističke prakse. Modernizam je navikao na muk, dok postmodernizam uliva nove horizonte čujnosti, pa se to ozvučavanje smatra se novom stvarnošću koje ispunjava prazninu i prekida tišinu nijemih fasada.
Prema tome, zvuk se nameće kao neizostavna komponenta, ne samo umjetničkih disciplina koje prirodno podrazumijevaju zvuk kao svoju sastavnu komponentu, već i onih koje prirodno nastaju pod dejstvom pokreta. U tom svjetlu, čak i onda kada odnos arhitekture i zvuka nije neophodan i nužan, on se zapravo nameće kao jedan novi neophodni element koji može biti implementiran u skoro svakom umjetničkom mediju, koji obuhvata I arhitekturu. Na taj način, odnos arhitekture i zvuka doprinosi upotpunjavanju forme, strukture i pojavnosti djela, a kada je ta usklađenost zaokružena, onda je i ova relacija u potpunosti opravdana.
Ljudi su oduvijek željeli da posjete mostove koje su vidjeli na fotografijama, a sada će sigurno poželjeti da ih i vide i čuju. Zvuk mostova, pored pomenutih estetskih beneficija, skrenuće ljudima pažnju na sebe i svoju egzistenciju u prostoru. Mostovi mogu progovoriti na isti onaj surovi i prirodan način kojim se vodopad stropoštava u kanjone rijeka ili kiša koja se lagano sliva i poigrava niz staklene površine fasada, kao grom koji iznenada i spontano grune najavljen sijevanjem munja ili kao mirno poigravanje talasa koji udaraju o bokove molova.
Te nove i izazovne relacije u arhitekturi promijeniće odnos mostova, ne samo prema ljudima i okolini, već i prema preispitivanju sopstvenog razvoja u skladu sa napredovanjem novih tehnologija, koje imaju sve više uticaja na vizuelne umjetnosti. Prema tome, zvuk će u skorijoj budućnosti postati nerazdvojni segment mostova i sastavni dio njegove cjeline, identiteta i prepoznatljivosti.
Zvuk će postati nerazdvojni segment mostova
Veza između građevina i zvuka je po svemu prirodna: svaka građevina, pa i most, ima svoj ritam, harmoniju i dinamiku, ekvivalentno kao i u muzici. Mostovi nisu nijemi, rijeka koja protiče ispod njenih lukova daje im prirodan ton i melodiju, a oni sami svojom veličinom, oblikom i strukturom odaju neki „zamišljeni“ zvuk u odnosima svojih pojedinačnih elemenata sa amplitudom, frekvencijom i bojom zvuka.
Dodavanjem dvije komponente zvuka mostovima: zvuka rijeke koja protiče ispod tih mostova i zvuka građevine koji dobijamo na osnovu sledećih relacija: veličine, oblika i strukture mostova u odnosu na amplitudu, frekvenciju i boju zvuka dodatno se upotpunjava vizuelni prikaz, a time i cjelokupni estetski doživljaj ovih arhitektonskih objekata.
Ljudi su oduvijek željeli da posjete mostove koje su vidjeli na fotografijama, a sada će sigurno poželjeti da ih i „vide i čuju“. Zvuk mostova će, pored pomenutih estetskih benificija, skrenuti ljudima pažnju na sebe i svoju egzistenciju u prostoru. Mostovi će progovoriti na isti onaj surovi i prirodan način kojim se vodopad stropoštava u kanjone rijeka ili kiša koja se lagano sliva i poigrava niz staklene površine fasada, grom koji iznenada i spontano grune najavljen sijevanjem munja ili mirno poigravanje talasa koji udaraju o bokove molova.
Te nove i izazovne relacije promijeniće odnos mostova, ne samo prema ljudima i okolini, već i prema preispitivanju sopstvenog razvoja u skladu sa napredovanjem novih tehnologija koje imaju sve više uticaja na vizuelnu umjetnost. Zvuk će u skorijoj budućnosti postati nerazdvojni segment mostova i sastavni dio njegove cjeline, identiteta i prepoznatljivosti.
(Odlomak iz doktorskog rada koji je autor ustupio časopisu Komuna)
