Najljepšem i najdužem ribničkom mostu nije bilo suđeno da dočeka naše dane. Bio je to Abdovića most, koji će kasnije biti preimenovan i prepoznat kao Kneginjin most. Nalazio se pored nekadašnje katoličke crkve a srušen je u bombardovanju grada 5. maja 1944. godine, nakon čega nije bilo pokušaja njegove obnove.
Datum kada je definitivno skočio u Ribnicu, da nikada više iz njeneizroni, danas je zvaničan naziv betonske konstrukcije sazidane na njegovom mjestu. Četiri luka Abdovića mosta jednakih raspona zidana su od finotesanog kamena i premošćavala su obale Ribnice.
Po kazivanjima most je bio vakuf begovske familije Abdović, a podignut je pod sam kraj osmanske vlasti u Podgorici, zbog čega će Abdovići od gradskog dizdara biti nagrađeni pravom da svoje kuće mogu sagraditi na slobodnom prostoru s drugog kraja mosta, a na desnoj obali Ribnice.Narodno predanje ideju za izgradnju mosta vezuje za izvjesnu staricukoja će ukupnom dobrotom i svojom spremnošću da pomaže dračku sirotinju bez razlike, zavrijediti ime Ane. Neki tvrde i Teze Cica. Ane ili teze Cica cjelokupnim životnim aktivnostima zavrijedila je poštovanje i uvažavanje ne samo svoje porodice, već i ukupne sredine.
Zbog toga će njen prijedlog biti ispoštovan, i dočekan sa odobravanjem dračana, bez razlike, a garancija ispunjenja date riječi bila je bezpogovorna spremnost da se ispoštuje cjelokupni životni angažman ove starice. Ispod Abdovića mosta do skora su bili vidljivi ostaci Muratovog mlina, a stotinjak metara uzvodno i ostaci Mlina Markovića.
Abdovića most ostaće upamćen između dva svjetska rata i kao mjestoodržavanja karnevalskih procesija. Mostom bi išla šarena skupina maškara zvanih sureti, koje je predvodio dudukač, obično najvisočiji među suretima, noseći na glavi i do dva metra dugi kartonski duduk po kojem je i dobio ime.
Dok su ga sureti pratili krećući se mostom, dudukač se kretao parapetom mosta, kako bi se i na ovaj način izdvojio i dominirao karnevalom. Ambijent ove vesele skupine umio je iznjedritigužve, pa i tuče na Abdovića mostu, koje su se nerijetko završavale triježnjenjem u Ribnici. Za uspjeh se smatralo hvatanje dudukača. Njegovim bacanjem u Ribnicu, ili bijegom završavala se ova karnevalska procesija.
Nizvodno od Abdovića mosta u svom prvobitnom obliku još uvijek opstojava Tabački most. Most je bio nukleus oko kojeg će se ubrzo razviti nova podgorička mahala zvana Tabahana. Bila je to ciganska mahala, nastala izvan gradskih bedema s njihove sjeverne strane, čiji stanovnici su sepoglavito bavili kovačkim zanatom.
Sa Hadži pašinim, to je jedini most koji se sačuvao u svom izvornom konceptu i arhitektonskom rješenju. Zaklonjen od očiju znatiželjnika on je bio i stjecište mlađahnih podgoričkih cikotića, pa i onih drugih, čije se ašikovanje od ušiju i očiju nepozvanih kodoša gubilo podudarcima teškog čekića o kovački nakovanj, i nestajalo u opštoj vrevi i galami bosonoge ciganske dječurlije, čije ćutanje se moralo plaćati.
Ćutanje ovih bosonogihcikotića imalo je svoju cijenu, do koje se dolaziloneposrednom pogodbom. I nije ostalo upamćeno da je postignuti usmeni dogovor ikada pogažen. Bili su to istinski džentlmenski sporazumi.Kasnije će parapet Tabačkog mosta bitisjednikbrojnih cikotića koji su nemajući novca za ulaznicu, a u nemoći da se neopaženo provuku pored revnosnih redara, bili primoranislušati muziku iz bašte nekadašnjeg Doma JNA, sjedeći tu preko puta na parapetu Tabačkog mosta.
Na popularnim podgoričkim Sastavcima, gdje se Ribnica s Moračom sastaje, podno Fatihove utvrde Dopetogen-Brijeg koji tuče, nalazi se još jedan stari podgorički most. Kako narodno predanje kaže, (H)adži pašin most je vakuf onog istog Hadži paše Osmanagića koji sagradi Sahat-kulu a oblucima sa Morače dade popločati starovaroške sokake.
Most pretstavlja asimetričnu konstrukciju kojom dominira luk dužine 10,8 m, a sa lijeve strane nalazi se lučni otvor koji je služio za veći protok vode, kada bi s jeseni ili proljeća usljed velikih padavina, vode ovih rijeka narasle, pretvarajući nerijetko Sastavke u pravo jezero. Inače, ukupna dužina mosta iznosi 25 m2. Po prelasku mosta, odvajali su se putevi koji su vodili do obale Ribnice i Morače.Ovi putevi su se završavali na Malisorskoj i Kučkoj kapiji. Bile su to dvije od nekadašnje četiri starovaroške kapije, kroz koje se jedino moglo ući u grad.
Pored mosta u kamenoj podlozi bili su ugrađeni svojevrsni metalni vezovi - alke za koje su starovarošani vezivali svoje čunove u kojima su obično držani košići. Košići su bili od vrbovog pruća pletene zamke, koje su služile za hvatanje ribe na Morači, posebno nadaleko poznatih moračkih skobalja, čija jata su vrvjela rijekom presijavajući se na suncu. Bilo je to takozvano košićarenje.
Košići sa spravljenom kukuruznom kašom su obično predveče polagani u vodu, a izjutra vađeni sa ulovom. Posebnim umijećem u ribolovu na Morači - (košićarenjem), isticali su se pojedinci iz briječkih familija. Briječani su familije čije su se kuće nalazile na brijegovima, ili pećinama iznad same Morače, te su silom prilika bili upućeni koristiti se bogatstvima ove rijeke. Među njima su se isticali pojedinci iz porodica: Ćerić, Kapisazović, Pejović, Bešlić...
Nakon što bi se ulov sortirao po vrsti ribe na: skobalje, brcake, mrenove, ukljeve, ilijegulje, višak freške ribe se prodavao na pijaci, ili što je bio češći slučajtrampljen za meso kod podgoričkih mesara.Posebno na cijeni je bio morački skobalj. Poratna industrijalizacila uzela ja svoj danak i Morači koja je ostala bez svojih skobalja, otpremivši tako u sjećanje starovaroške čunove i u njima košiće.
Ovaj faktografski prikaz starih podgoričkih mostova i života koji se odvijao na njima ne bi bio potpun bez pomena Vezirovog mosta. Istovremeno to je i jedini stari podgorički most koji je premošćavao obale Morače. Ujedno bio je i krajnja sjeverna granica Podgorice. Ova velika i plahovita rijeka sa duboko usječenim i teško pristupačnim kanjonom, bila je prirodna granica, koja je sprečavala dalje širenje grada s njene desne obale.
Komunikaciju između dvije obale Starovarošani su od vaktilje ostvarivali čunovima, zadugo jedinim sredstvom kojim se Moračadala premostiti, no ne i bez rizika naročito kada bi njene vode nadošle ''s briga brig''. Stoga je Vezirov most dočekan kao olakšanje i postao žila kucavica koja je dodatno učvrstila Podgoricu kao raskrsnicu puteva. Ova frekventna saobraćajnica povezivala je Podgoricu sa Spužom i dalje prema Nikšiću na uvijek nemirnom hercegovačkom serhatu.
O ovom mostu nešto više znamo iz spisa starih putopisaca koji su pohodili ove krajeve. Tako francuski konzul u Skadru H. Hesquard govori o mostu kao vakufu onog istog Mahmut-paše koji podiže most i na rijeci Kir u sjevernoj Albaniji. Radi se o Mahmud-paši Bušatliji koji bijaše vođom široko rasprostranjenog autonomaškog pokreta koji je prijetio da poljulja osmansku vlast na ovim prostorima.Društvena zbivanja koja su u bitnom generirana Mahmut-pašinim pretenzijama prema Crnoj Gori, najvjerovatnije su uslovili potrebu izgradnje mosta preko Morače, bez kojeg ne bi mogao ostvariti svoje ekspanzionističke namjere. Kako je istorija njegov životni put sve do pogibije na Krusima utkala i vezala za crnogorske prostore, to je u ondašnjoj Crnoj Gori pogrešno identifikovan kao skadarski vezir. Ova titula kojom je neopravdano darivan sačuvana je u nazivu mosta koji podiže na Morači.
Most najvjerovatnije datira iz XVII vijeka i građen je na podesnom mjestu gdje Morača čini najuži proboj kroz krečnjački teren pored same Gorice, čime su stečeni uslovi da zadovolji sve ondašnje zahtjeve: ekonomičnost, funkcionalnost i konačno estetsku vrijednost. Inače, most je bio visok 153 stope iznad površine vode, kako će ustvrditi nekadašnji francuski konzul u Skadru.
Sa obije strane mosta nalazile su se visoke kamene kule u kojima je boravila vojna posada. Kompleks mosta činjeli su i u krečnjačkom terenu uklesani pristupni putevi s obije obale Morače.Ovi putevi imali su staze koje su vodile u oba smjera.
Zbog kašnjenja s radovima na izgradnji mosta, srditi paša htjeo je pogubiti glavnog neimara. Dovitljivi neimar se pravdao nedostatkom mlijeka i jaja s kojima se morao miješati malter kako bi objekat bio čvrst i dugovječan. Paša će zbog toga uvesti novi namet nebili udovoljio neimarovim zahtjevima, a ovaj će svojom dovitljivošću izvući glavu ispod već pripravne krvnikove sablje. Da se ipak radi samo o legendi potvrđeno je krajem 1944. godine, kada su njemački vojnici povlačeći se iz Podgorice,predhodno minirani most digli u vazduh, a da malter spravljen od jaja i mlijeka nije bio od pomoći. Tom prilikom most nije bio srušen, već samo na jednom mjestuonesposobljen za promet.
7Inače, kamen za izgradnju mosta vađen je najvjerovatnije sa majdana na Gorici, o čemu svjedoči zasječeni dio ovog brda u neposrednoj blizini mosta. Takođe u postupku fundiranja terena za izgradnju objekta na tom mjestu, na dubini od više metara nađene su veće količine lomljenog kamenja, što su najvjerovatnije ostaci nastali tesanjem kamenih blokova prije njihove ugradnje u most. Taj majdan će u narodu zadugo biti prepoznat pod nazivom Paukov odžak.
Od prvih dana svog nastankaVezirov most je bio poznat i kao mjesto odakle su podgorički cikotici prkoseći visini, letovima dokazivali smjelost i stasalost, nerijetko zazivajući sudbinu, kako se uobičavalo govoriti za ove nimalo bezazlene vratolomije. Svojevrsnepripreme za prvi let sa Vezirovog mosta bili su skokovi sa nešto nižih moračkih pećina zvanih kućice, koje su se kaskadno spuštale do same obale.
Njihov pandan na Ribnici bijahu ribničke kunice. Skokovima sa njihmlađani cikotići su se pod budnim okom mahalskih veterana pripremali za svoj prvi let. Nebili ih odvratili od ovog opasnog nauma, zabrinuti roditelji su svoju bojazan umjeli iskazivati i na surov način: »Nemoj da te majka traži na Adžove vrbe đe Morača topce izbača«, govorile su brižne majke, kucajući neprimjetno rukom u najbliže drvo. Kako je to moglo pokolebati buduće letače,nije izostao niodgovor mahalskih instruktora koji će iznjedriti onu sada več poslovičnu izjavu: »Dome, ako se utopiš nemo mi kući živ dolazit«. Snaga ovog omalovažavajućeg prijekorapogađala je sujetucikotića jače od bilo kakvog degeneka koji su mogli dobiti kući. Pred njom su padale sve roditeljske molbe,ili prekinjanja.
Zadnjih godina ove neozbiljne cikotićke vragolije i mladalačko stasavanje je preraslo u tradicionalne skokove sa Vezirovog mosta, koji su poprimili i internacionalni karakter. Ipak ovi moderni gimnastičari, bez obzira na sjaj odličja koji im krasioprsanemogu potamniti istinske staropodgoričke veličine koje su iznjedrili skokovi sa Vezirovog mosta, poput neprikosnovene predratne legende Hasana-Coke Ćerića, ili poratnih doajena skokova sa Vezirovog mosta, rahmetli Huseina Husa Mahmutovića (višestruki bokserski prvak SFRJ i Balkana), koji se oprostio s Vezirovim mostom, poslednjim skokom koji će izvesti, u već poodmakloj starosnoj dobi, kao predskakač svjetskoj eliti. Takodje i Petar- Pero Dedić (višestruki svjetski prvak u padobranstvu).
O njima i njihovim brojnim predhodnicima bezmalo se ništa ne zna, samo što još poneka moračka pećina kod zaljubljenika ove rijeke biva prepoznata po onima koji su prvi sa nje izveli lastu, prelom , klupko, svijeću itd. Kao što je: Redžova pećina, Baljina pećina....Predratni nazivi pećina poput Momiški đurmez, te Podgorički đurmez, Ribničke kunice i sl.obično skrivaju i trajno su sakrili konkretne pojedince koji su bili njihovi nekrunisani vladari.
Svoje letačke sposobnosti cikotići su umjeliprovjeravati i u neformalnom nadmetanju sa ništa manjim zaljubljenicima jedne isto tako divne rijeke - Neretve. Prilikom jednog od brojnih fudbalskih derbija između mostarskog Veleža i titogradske Budućnosti, navijači dva ljuta rivala će se naći u tadakultnom mostarskom hotelu Ruža.
Na prijedlog jednog od veležovih navijača i doajena skokova sa Hajrudinove ćuprije, da za 1000 dinara izvede lastu sa mostarske ćuprije, ovaj bi zatečen drskomkontraponudom tek stasalog dračkog cikotića, koji bijaše spreman lastu izvesti za upola manji iznos. Nevjerujući previše hvalisanju nadobudnog cikotića, mostarci pristadoše i izdvojiše traženi iznos. Dvije grupe navijačazajednički će poći do mostarske ćuprije. Golobradi cikotić će na opšte zaprepašćenje prisutnih svući džinsi izuti patike.
Ne vjerujući očima prisutni ćebiti svjedoci kako se omaleni đetić umjesto na ogradu mosta penje na visoku kamenukulu sa koje je obješenjački posmatra Neretvu, pokušavajući da u njenim valovimaprepozna moračke brzake podno Vezirova mosta. S rukamapovijenim u laktovima poput laste koja je namjerna po prvi puta otisnuti se iz gnijezda ,izdizao se na vrhovimaprstiju, a zatim raširivši ruke poput krila poletio u susret Neretvi. Letom kojim se Rasko otisnuo u legendu.
U moračkim pećinama, skriveni od očiju znatiželjnika starovarošani su umjeli skraćivati duge ljetnje dane ispijajući po koju čašicu, ilikockajući se. Ostaće priča da poroku kocke nije mogao odoljeti ni samprinc Mirko, koji će igrajući kalučsa starovaroškim cikotićimadaleko od očiju javnosti, ispoddanas neznanemoračke pećine, ostati i bez pištolja, kao zadnje vrijednosti koju mu je ostala za ulog u nadi da će povratiti do tada izgubljeno.
Loša karta, ili pak što drugo učiniće da ostane i bez pištolja, koji će oreziljena majka sretnog dobitnika pokunjene glave predatikomšiniciFati s molbom da nađe načina da ga vrne kralju na Cetinje, itako je kultariše bijede u koju je uvalio, kako je kazala, njen muhanati čovjek Hilmo i sin Slado ilji. I doista Hilmo nikada nije izgubio na kocki kada je sa njim bio sin mu Slado ilji.Fati je to jedinobastalo, govorilo se. Tako će Fatu na svom dvoru primiti lično kralj Nikola i princ Mirko, a ova će mu vratiti pištolj pravdajući se da ga je slučajno našla šetajući pored Morače.
Dugo nakon toga Fata će do u detalje pojašnjavati muhanatomHilmu susret sa mladim princom i njegovim ocem u kraljevskom dvorcu na Cetinju. Dok je prenosila utiske sa prijema, Fata se prisjećala kada je kao tek isprošena nevjesta pretrpjela Hilmove prijekore. Tako se jednog jutra mlada nevjesta obrelana bunaru Osmanagića džamije.
Dok je kofom zahvatala vodu ublenicu i punila sić, u svekrovom prisustvu ,neoprezni Hilmo će ne poznavši Fatu koju je skrivao zar i feredža zamolio je da mu dade saficu hladne ublenice. Mutirajući glas kako je nebi poznao Fata ćeupitati Hilma, kakva mu se učinje nova snaha u onogovića - Vala, mogli su i bolju dovest za onakvog sokola, odgovoriće Hilmo, neznajući da ispod zara i feredže progovara ljutita Fata, već tada pripravna na osvetu koju će nakon više godina dočekati, da kao prva podgoričankaposjeti kraljev dvorac na Cetinju. Bila je to ponosna ćerka Osmana Šarkića.
Danas je na mjestu Vezirovog mosta prostrta asfaltna traka bez ikakvih arhitektonskih vrijednosti, koja se onako bestidno raskoračila nad ničim sputanom , divljom ljepotom Morače, a novoizgrađena skakaonica polako baca u zaborav ne samo moračke kućice već i sam Vezirov most.
(Preuzeto iz časopisa Komuna)
