„Most, što je to? Spušteno nebo? Podignuta voda? Nešto više od zemlje? Ili njoj ravno? Je li mu i vlastita duša, ona samo njemu pripadna, zakonita i nevidljiva unutrašnja duhovna mjera, tako skladna, harmonična i savršena kao i njegova spoljašnja forma, vidljiva vizuelna snaga i gradivna materijalnost? Zavidi li ljudima što se kreću, a on ostaje fiksiran na straži strašnog ponora između vječitih riječi i vječitih života dvije obale?“ (Goran Sekulović: „Kuda odlazi most?“)
Nije nimalo slučajno ili čudno što je redakcija časopisa Komuna odlučila da novi broj ovog uglednog medijskog glasila posveti podgoričkim mostovima. Jer, uz onu čuvenu misao Iva Andrića da za njega na svijetu i u ljudskom životu nema ništa svijetlije, korisnije i dragocjenije od mostova, treba odmah istaći nepobitnu činjenicu da su mostovi Podgorice njeno istorijsko bilo, ne zbog toga što ih samo u samom gradu ima oko tridesetak a na desetine i desetine više u njegovoj okolini.
4Razlog je suštinskiji i više prirode tako da prevazilazi čisto fizički, graditeljski, materijalni, te zalazi gotovo u metafizički, odnosno prostor ontologije i pravog duha, bića i filozofsko-moralno-antropološko-egzistencijalnog pogleda na svijet ovdašnjih ljudi.
Naime, istorija Podgorice bi se mogla u kratkom sagledati na potezu između dva mosta đe se sve istorijske epohe Podgorice učitavaju i iščitavaju iz ovog “lavirinta” mostova: jednog istorijski već duboko utemeljenog, civilizacijski i kulturološki veoma važnog i identitetski izuzetno prepoznatljivog kada je riječ o Podgorici i Podgoričanima, i jednog iz novijeg datuma koji spajanajstarije gradsko podgoričko jezgro, Staru Varoš, sa dijelom novopodignutog modernog grada preko Morače –dakle,od mosta sa zvaničnim imenom revolucionara Vaka Đurovića ili popularno zvanog Vezirov most (čija se, po narodnom predanju, gradnja vezuje za Mehmed-pašu Bušatliju, skadarskog sandžakbega), kojemu gravitira i sjeverni areal mostova na Morači i Zeti uključujući i Duklju,do mosta Junion bridž (Union bridge) iz 2003.g, između kojih je bio stari gvozdeni most — na mjestu današnjeg mosta koji nosi ime jednog od najistaknutijih i najzaslužnijih crnogorskih i jugoslovenskih revolucionara i državnika, narodnog iheroja Blaža Jovanovića (projektanta svjetski poznatog srpskog i jugoslovenskog arhitekte Branka Žeželja) kao simbola partizanske narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu i cjelokupnog antifašističkog nasljeđa Crne Gore — koji je srušen od strane njemačke vojske prilikom povlačenja krajem 1944. i čiji su ostaci bili u Morači sve do nedavno.
Neđe na polovini ovog poteza, na ušću Ribnice u Moraču – odnosno Sastavaka sa zaleđem Stare Varoši, Sa(ha)t kule, Tabačkog mosta iz XVIII vijeka (šteta što nijesu sačuvana dva autentična toposa i kultne gradske adrese u njegovoj neposrednoj blizini: ribarska pijaca i Taban mala, kovačka četvrt čije ime nosi stari most), ”Mosta žrtava 5. maja 1944” (nastradalih u najcrnjem danu savezničkog bombardovanja) koji se poslije oslobođenja Podgorice od Turaka zvao most Knjeginje Milene, kao i mosta iz najnovijeg perioda na Ribnici koji je kao ptica gnijezdo svojih ptića zaštitnički natkrilio jedno od najdragocjenijih kulturnih dobara Podgorice, naime objekat Hamama (Banje), turskog kupatila, te stari pješački most i meandar Ribnice pri napuštanju Drača i približavanju ušću – nalazi se rimski most nastao još u davna antičko-dukljanska vremena (jedini most na teritoriji glavnog grada koji se nalazi u Registru nepokretnih spomenika kulture), znan po njegovom obnovitelju i kao Hadži pašin most, kao jedan od rijetkih ostataka nekadašnjeg rimskog grada, koji je gotovo potpuno uništen u katastrofalnom zemljotresu 618. godine i tvrđava Depedogen iz turskog perioda okupacije Podgorice ili kako se dugo zvala Stara tvrđava (ili Stari grad, kako ga je zvao Marko Miljanov) ili pogrešno Nemanjin grad budući da ispod turskog Depedogena arheolozi nijesu našli starije graditeljske slojeve.
Sastavci su simbolično mjesto sastavljanja, susretanja i spajanja svih najbitnijih tokova, strana, epoha i svjedočanstava istorije i geografije, vremena i prostora, civilizacija i kultura, vjera i etnosa, svjetonazora i etosa Podgorice i njenih stanovnika, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti i u budućnosti! Jednom riječju, Sastavci su mitsko i istorijsko, legendarno i zbiljsko središte Podgorice i podgoričana, jer ne zaboravimo, kako napisa Veljko Radović — „grad je samo embrionalno jezgro društva koje se okuplja oko nekog simboličkog središta“.
Pošto se može reći da “Podgorica je most”, nužno i logički, prirodno i dobrodošlo se podgorički mostovi nameću kao okosnica, i stvarnosna i simbolička, istorijskog, kulturnog, civilizacijskog, idealnog, utopijskog i civilizacijskog bića grada. Oni su najmarkantnije tačke i najvidljiviji i najprepoznatljiviji toposi oko kojih je sabiralište svega onoga identitetskog što je Podgorica bila, jeste i što će biti. Radi se o slojevima epoha što je čak i u haosu i metežu Drugog svjetskog rata bilo prepoznato i definisano od čuvenog pionira crnogorske arhitekture Vujadina Popovića kada je ustvrdio da će se razvoj Podgorice “odigravati” i “preseliti” na drugu, desnu obalu Morače.
Mostovi Podgorice su srž mogućeg i već realno prisutnog poduhvata da se cijeli prostor obala Morače i Ribnice dovede u odgovarajući sklad sa prirodnim, kulturnim i istorijskim obilježjima, vertikalama i velikanima Podgorice! Nešto se već uradilo na ovom planu: spomenimo samo predivno rekonstruisan, praktično novosagrađen objekat Galerije Rista Stijovića na mjestu njegove nekadašnje rodne kuće u Staroj Varoši blizu Sahat kule. Dakle, od početne tačke objekta „Labud plaže“ preko visećih-pješačkih mostova — Moskovskog pješačkog i starog visećeg, ali i uzvodno od rekonstruisanog i obnovljenog pješačkog mosta (izgrađenog na mjestu postavljenja pontonskog mosta od strane proleterskih partizanskih jedinica prvih dana po oslobođenju) koji nosi ime istaknutog podgoričkog i crnogorskog pionira neimarstva građevinskog inženjera Andrije Kažića a spaja Malo brdo i Zagorič — i mosta Blaža Jovanovića, te uz produženje šetačke staze od Sastavaka pa dalje niz lijevu obalu Morače sve do mosta Junion Bridža (koji se izgradio na mjestu zvanom Konjski ulaz) — pa zašto ne i dalje niz lijevu ili pak desnu obalu Morače sve do tzv.
Krivog mosta i još dalje do mosta na Morači, tj. do početka ili kraja saobraćajnice-ulice Vojislavljevića pored raskrsnice prema Cetinju i Danilovgradu i Nikšiću - stižemo tako do kraja urbanog podgoričkog toposa, sada samo u ideji, planiranog, slućenog i željenog, a realno mogućeg i gotovo na dohvat ruke stvarnog i konačnog, realizovanog.
Da se imalo sluha za prave ideje, odnosno da je prethodno ostvaren plan jednog od najpoznatijih crnogorskih arhitekata Vukote-Tupe Vukotića (autora, između ostalog, i objekta na Labud plaži na lijevoj obali Morače tik ispod Njegoševog parka) da se Vezirov most pretvori u pješački, o „spuštanju“ Gorice na obalu Morače između ostalog i izgradnjom amfiteatra na mjestu Paukov odžak đe je danas objekat Hemijske čistione a nekada bio Majdan iz kojega je vađen kamen za gradnju Vezirovog mosta, tj. o direktnom povezivanju i spajanju ova dva podgorička bisera ali i Gorice i centra grada, tj. Njegoševe i ulice Slobode, dobili bi — mogli smo dobiti!, a i možemo dalje, iako zvuči nevjerovatno (budući da smo izgubili pola vijeka!?), jer i pored u međuvremenu „narasle“ gradnje na tom terenu, ostaju neke „tačke“ preko kojih se ova veza još uvijek može uspostaviti! — jednu neprekinutu jedinstvenu, ekskluzivnu i neponovljivu transverzalu-gradsku arteriju, autentičnu šetačku poveznicu Podgorice od početka do kraja njenog gradskog toposa/bića, ili od jednog, Vezirovog (sa zaleđem i nasljeđem Gorice, Crkve Sv. Đorđa i starog gradskog groblja, te Duklje) do mosta Junion bridža (sa zaleđem i nasljeđem Ljubovića, spomeničkog kompleksa gradskog groblja Čepurci, Gorice na desnoj obali Morače).
Odnosno, ova staza bi vodila od jedne do druge Gorice!? Dakle, od „poznatije“ Gorice kao žile ili bila-kucavice Podgorice — uključujući naravno i lokalitet Duklje koji je u njenoj blizini i do kojeg već postoji pješačka staza od Gorice i Vezirovog mosta uz Moraču i obodom Malog brda preko, dakle, obnovljenog tzv. „gvozdenog“ pješačkog mosta na Morači i potom od novoizgrađenog Siti keja uzvodno lijevom obalom Morače do „sastavaka“ sa Zetom i dalje do željezničkog mosta i preko njega do same Duklje, Rogama i brda Trijebač — tj. od višemilenijumsko-civilizacijskog antičko-ilirsko-rimsko-slovenskog početka grada i starog-„novog“ urbanog jezgra Mirkove/Nove varoši, pa preko već spomenutih toposa, djelova i kvartova grada (i Stare Varoši, dakako!), objekata i mostova na obalama Morače (s poveznicom na njenoj lijevoj obali i sa brdom Ljubović), sve tamo do njegovog kraja: povezao bi se početak i kraj Grada, „skopčan“ i „skockan“ sa svim posredujućim, međusobno u(s)lovljenim i nadograđivanim različitim i osobenim istorijskim epohama, dobima i vremenskim međustanjima. Zapravo, pješačka staza bi vodila i završavala se do još jedne Gorice! (što je iako stvarnost i velika simbolika!), naime malo nam znane, mnogo manje od njene starije sestre i po svemu tome gotovo i „neprimjetne“, „neugledne“ i „nepostojeće“, dakle, do još jednog gradskog brda, brežuljka, Fićir-bajira, brijega za razmišljanje, koje se nalazi na desnoj obali Morače, na kraju ove promenade, tj. sasvim blizu krajnje njene tačke — mosta preko Morače pored cetinjske i nikšićke raskrsnice.
Izgradnjom svih potrebnih šetališta i zaokruživanjem čitavog priobalnog podgoričkog prostora od ulaska Morače u gradsko tkivo sve do njenog izlaska, ali i paralelno sa tim i adekvatno tretiranje obala Ribnice od Sastavaka pa sve do njenog izvora na Vrelima Ribničkim — po narodnom predanju poslije rušenja Duklje varoš je bila sazidana najprije pod brdašcem Kakarićom baš pri izvoru Ribnice (skoro sat daleko od tadašnje Podgorice, dok se mjesto gdje je sada Podgorica zvalo Pšenično polje), a od Vrela bi se mogla uspostaviti „komunikacija” i staza za šetanje do obala Cijevne u Dinošima, tj. do početka čuvenog i prevrijednog civilizacijskog bisera, antičkog i rimskog vodovoda u dužini od 15 km iz I vijeka n. e., od kojeg se može izgraditi konekcija i staza za šetanje prema Duklji, njegovoj krajnjoj tački, dakle preko Ćemovskog polja do Vrela Ribničkih, zatim podno padina Kakaricke gore trasom đe se akvaduktom prelazila Ribnica, preko Doljana, Zlatičkog polja (đe su ostaci ranohrišćanske bogomolje iz 5. vijeka i kasnoantičkog-rimskog mosta na Morači ka Duklji), Zagoriča i Morače sa dva akvadukta (po nekima drugim pravcem-krakom i do Birziminiuma-Birsiminiuma na ušću Ribnice u Moraču), na jednoj, kao i nizvodno prema daljem toku Cijevne Ćemovskim poljem (đe se mogu valorizovati obnovljena „sjećanja“ o mostovima na Cijevni: „Aržanicki, preko Cijevne, na drumu za Skadar…“), pored Kuća Rakića i kultnog izletišta „Nijagarinih vodopada“ (koje s obzirom na lokaciju i nevjerovatnu ljepotu, egzotičnost i iznenadnost, burnost i silinu samog vodopada može postati i svjetska turistička atrakcija), sve do aerodroma Golubovci!, na drugoj strani — duž obala Morače i Ribnice, a vidimo i Cijevne, dobila bi se višekilometarska jedinstvena izukrštana i višekrakna, kaskadna i horizontalno-vertikalna, stepeništima povezana sa različitim djelovima grada, staza idealna za šetnju, opuštanje, uživanja pored rijeka, ali i razgledanje praktično čitavog grada iz jedne osobene vizure i pejzažne atmosfere i vizuelnosti.
Ovim bi se zaokružio jedan grad, jedan grad-most, dakako Podgorica kao grad-most prije svega u suštinskom, duhovnom, ljudsko-očovječenom smislu, dakle, humanom i moralno-etičkom, jedna istorijski, kulturno, urbano, turistički i civilizacijski vrijedna i kvalitetna, ozbiljna i vjerodostojna, krajnje atraktivna i nadasve inspirativna ponuda, jedan geografski i istorijski toponim, jer sve što bi ostalo i što dakako ostaje van ovih njegovih i njenih gradskih „zidina“ bilo bi inkorporirano i povezano suštinski međusobom — i fizički i duhovno, i vizuelno i s „pričom“!, i u stvarnosti i u mitu, i u životu i legendi!
(Preuzeto iz časopisa Komuna)
