Mladi crnogorski džudista Andrija Martinović rođen je 20. septembra 2004. na Cetinju.
Neke priče ne počinju pod reflektorima, nego u tišini – tamo gdje se rađa odlučnost, gdje snovi ne viču, već rastu u tišini, kroz trud, znoj i vjeru. Takva je i priča Andrije Martinovića, mladog crnogorskog džudiste, člana Džudo kluba „Ippon“ iz Nikšića.
Još kao dijete znao je da želi da postane džudista – ne zbog medalja, već zbog vrijednosti koje ovaj sport nosi: poštovanja, discipline i dostojanstva. Da bude dobar borac, ali prije svega, dobar sportista. Taj ideal danas živi – svakim treningom, svakim korakom ka cilju.
Andrijin trud već donosi plodove. Na međunarodnoj sceni, njegovo ime se sve češće pominje uz respect, a medalje govore više od riječi. U 2023. osvojio je bronzu na Juniorskom evropskom kupu u Skoplju. Godinu kasnije, 2024, briljirao je sa čak tri bronzane medalje – u Lignanu, Rijeci i još jednom u Skoplju.
Kruna dosadašnjeg puta stigla je ove godine – srebrna medalja na Igrama malih zemalja u Andori, kao potvrda da je spreman za veće i ozbiljnije izazove.
Ali Andrija ne živi samo za trenutke na postolju. Njegov najveći san, onaj koji nosi duboko u sebi, jeste da se jednog dana nađe među najboljima na svijetu, na Olimpijskim igrama, noseći grb svoje zemlje na grudima.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Najviše mi nedostaje svakodnevno druženje sa porodicom i mojim drugarima sa Cetinja. Nedostaje mi zajednički nedjeljni ručak na koji smo išli svakog vikenda, pošto trenutno živim u Nikšiću, sportske obaveze mi to ne dopuštaju.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Svoje trenutno razumijevanje džudoa i borbe cjelokupno. Čini mi se da ih svakim danom sve više i više razumijem.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Mislim da nijesam imao puno nekih talenata kao dijete. Nijesam bio talentovan za sportove sa loptom, niti sam imao ambiciju za bavljenje ekipnim sportovima. Uvijek sam volio da crtam i to mi je dosta dobro išlo. Možda nije dovoljno došlo do izražaja zbog puta kojim sam krenuo.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Ne volim da gubim. Ne prija mi poraz - ni u sportu, ni u životu. Što sam stariji, trudim se da to bolje prihvatam.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Iskrenost. Volio bih da su svi iskreni i da kažu ono što misle, koliko god to nekad bolno zvučalo. Mislim da je to najispravniji i najrealniji način da se riješi problem ili nešto drugo što je u pitanju. Nastojim da uvijek budem iskren sa svima.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Film "Tajson". Posvećen jednom od najboljih boksera svih vremena i sa kojim se dosta poistovjećujem.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Abiciozan, strpljiv, posvećen, duhovit, nasmijan.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Burger i palačinke.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Da čitam ljudima misli. Volio bih da znam što svako pomisli kad prođem pored njega.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa svojim trenerom. Čisto iz znatiželje, da saznam kako on vidi nas dok treniramo, kako to izgleda iz njegovog ugla i kako razmišlja o tome.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Nedjeljom se trudim da se naspavam, a poslije naravno i da dan provedem sa društvom u biskopu, na nekom ručku, druženju. To je nešto što me ispunjava.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- “Espresso Macchiato”, Tommy Cash. Obilježila je jedno moje skorije putovanje, ima neki zarazni ritam.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- "Kaluđer koji je prodao svoj ferari", Robina Šarme.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Na Tajland. To je destinacija o kojoj sanjam i sigurno ću otputovati kad budem imao vremena od sporta i ostalih obaveza.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Avion. Ne zbog straha od visine ili tome slično, već zbog najviše provedenog vremena u njemu zbog sportskih obaveza i ostalih putovanja.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Majki. Njoj uvijek mogu sve da kažem, bilo koji problem da imam ili situaciju u kojoj se nalazim.
Čemu se uvijek obradujete?
- Slatkišima, pogotovo nakon skidanja kilograma, a najviše babinoj domaćoj torti.
Da li za nečim žalite?
- Trenutno ne žalim ni za čim i mislim da nikad neću, jer sam svjestan svake svoje odluke.
Bez čega ne možete?
- Bez džudoa.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Nijesam siguran za šta sam se posljednji put izvinio, ali sam osoba koja nema problem da to uradi kad je potrebno. Sigurno nije bilo davno, jer desi se često da pogriješim.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Da svi koje volim budu uvijek zdravi i srećni. Da nikad ne ostarim. Da budem prvak svijeta u džudou.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Trenirajući džudo, svakog dana imam teške zadatke - bilo to skidanje kilograma ili trening. Džudo me navikava da te teške stvari koje treba da uradim podnosim lakše.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Živio bih kao i do sad - trenira, putovao i bio sa ljudima koji mi prijaju i pune mi energiju.
Kako biste voljeli da umrete?
- O tome nijesam razmišljao, ali vjerovatno u snu.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Najradije bih to ostavio ljudima koji me vole i kojima značim. Neka oni to napišu.
