Svi Vučićevi ljudi

Posljednji politički predstavnik velikosrpske politike u Crnoj Gori koji se mogao oduprijeti Aleksandru Vučiću bio je Amfilohije Radović. Nije da se baš s nostalgijom priśećam čovjeka čije plodove gnjeva danas obilato kušamo, ali to je jednostavno fakat. I nije da je Vučić to krio, trijumfalno se šepureći na Amfilohijevoj sahrani.

Pune tri decenije Amfilohije je s fanatičnom predanošću radio na asimilaciji Crnogoraca i obesmišljavanju crnogorskog sekularnog i građanskog društva, istovremeno hraneći kulturrasističku teoriju o superiornosti crnogorskih Srba u odnosu na ostatak zamišljenog svebalkanskog srpstva i o crnogorskoj državnosti kao jedinom kontinuitetu Dušanova Carstva. Kao onome od koga se očekivalo mnogo a od koga se mnogo i zaziralo, Amfilohiju je tako moglo biti da od Beogradske patrijaršije dobije izvjesne, pokazaće se nakon njegove smrti, isključivo lične prilvilegije. 

Da zadovolje njegovu taštinu, čelnici Beogradske patrijaršije oformili su provizorno tijelo Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, a Amfilohiju prećutno priznali i titulu arhiepiskopa. Nakon njegove smrti i taj će Savjet i tu Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, a s njima zajedno i titulu arhiepiskopa ali jednako tako i mit o veličini crnogorskoga srpstva, Beogradska patrijaršija jednim potezom pera anulirati, svodeći onu banjsku prikazu što je zaśela za Amfilohijevu katedru na pravu mjeru – provincijskog telala zaduženog da s vremena na vrijeme promrsi kakvu mrzilačku poruku ne bi li se vojska držala u borbenoj pripravnosti. 

Jesmo li za modernu, prozapadnu državu ili za Vučićev rusko-srpski autokratski provizorijum

E ta u rizu svetogrdno ođenuta prikaza ovih je dana promrsila i tu mudroliju da „vjera ne dijeli“, što bi u osnovi i bilo tačno, budući da on kao jedna od adresa koje generišu nestabilnost u Crnoj Gori i nije čovjek vjere, no produžena ruka ruskih i srpskih bezbjednosnih službi, zaduženih za destabilizaciju Crne Gore, što je uostalom danas vidljivo i iz Brisela.

No, vratimo se Vučiću. 

Kad je Zdravko u Ostrogu hirotonisan za premijera, bilo je to kompromisno rješenje. Prihvatio je Vučić nevoljko da njegove planove u Crnoj Gori realizuje Amfilohijev čovjek. Zato ne treba imati iluzije da je Zdravko ono onda kad su ga spakovali na avion da u śedištu Patrijaršije potpiše protivustavni i diskriminatorni tzv. Temeljni ugovor, to odbio učiniti što se bojao Ustava ili što se odupro poniženju. Onakav kakvim ga je Gospod načinio, plašio se jedino toga što li će mu na taj ponižavajući čin reći Amfilohije s nebesa, pa se uz priśet na Amfilohijevo prkosno držanje prema Vučiću i njegovoj klici, ipak popišmanio i u Crnu Goru vratio nesvršena posla.

Zato je Zdravkova alternativa Dritan Abazović bio neuporedivo srećniji Vučićev izbor i neka se ne zavaravaju prozapadne partije u Crnoj Gori da su ga one dovele za premijera. Istina, oni su za to digli ruke u Skupštini, dobrovoljno prihvativši saučesništvo u realizaciji plana destrukcije Crne Gore, ali Dritana je izabrao Vučić i niko bolje i brže od njega nije bio u stanju ispuniti sve zahtjeve beogradskoga autokrate. Baš kao što će, sad kad je Dritanu istekla upotrebna vrijednost, Vučićeve poslove jednako efikasno obavljati Milojko, Jakov ili bilo koja drugo figura unaprijed pripremljene predstave.

Da se ne zavaravamo – ovo što se danas zbiva u Crnoj Gori samo je realizacija plana koji je iniciran prije više od deceniju stvaranjem kvislinškoga pakta između Miška Perovića – koji će zahvaljujući neutaživom apetitu jednom ipak skapati gladan – i Amfilohija Radovića, a sprovodi se još od 2015. godine pod strogim nadzorom Aleksandra Vučića. 

Vučić je pažljivo izučio sve greške Slobodana Miloševića i obnovi Velike Srbije prišao je s mnogo više žara i logističke pripreme. Za razliku od Miloševića koji za svoje planove nije imao saveznike, Vučić ih je, što parama što femkanjem i obećanjima, pribavio na sve četiri strane, iščekujući pažljivo povoljan geopolitički trenutak kako bi započeo s destabilizacijom regiona. Za razliku od Miloševića čiji su tenkovi izazivali homogenizaciju i otpor žrtava agresije, Vučićevi mediji, društvene mreže i uigrane kolone potčinjenih mu političara zadužene su za distorziju koja tupi svaki otpor. 

Vučićeve marionete u Skupštini Crne Gore prešle su na završnu fazu uništenja države

U Crnoj Gori on ima nekoliko političkih petih kolona na raspolaganju. DF je transparentan u svojim namjerama i njihova posvećenost državnim udarima, makar od 2015. godine, nije upitna. Ali tu su i rezervne snage, sposobne – za razliku od DF-a – da kamufliraju svoj rad i anesteziraju javnost kako bi prozapadno raspoložene građane Crne Gore zaveli za Goleš planinu. Tu su po potrebi čas Ura, čas Demokrate, čas Evropa sad, svaki sa svojim zadatkom i ulogom u procesu razgradnje građanske Crne Gore. Ko mi ne vjeruje na riječ neka se priśeti ko je klerofašiste doveo na vlast u Budvi, ko im je ustupio Nikšić i ko će im ovih dana predati u ruke Podgoricu. 

Crnogorski problem nije što Vučić i njegovi fašisti imaju podršku većine stanovništva, već što do dijela građana zavedenih populizmom i nezadovoljnih (s pravom) višedecenijskom vladavinom DPS-a ne dopire saznanje da fašisti na vlast dolaze zahvaljujući Vučićevim prevarantskim projektima – juče su to bili Ura i Demokrate, danas Evropa sad. 

Kad čujem ovih dana priču da su za sve dublji civilizacijski pad, potvrđen rezultatima lokalnih izbora, krivi građani, napuštam svaki dalji razgovor. To što dio građana ne vidi da je glas za DF, Uru, Demokrate i Evropu sad glas za Aleksandra Vučića, glas za nestanak Crne Gore, glas za mržnju i segregaciju, pokazatelj je da su prozapadne partije makar deceniju i po bile gluve i slijepe za „rad odozdo“, đe je Beogradska patrijaršija uspješno puštala svoje pipke. 

U protekle dvije godine samo je zahvaljujući građanskim aktivistima, novinarima i spontanom otporu spriječeno da proces razgradnje Crne Gore bude realizovan kao blickrig. Zato su i ključna meta Vučićevog kerbera Dritana sve ovo vrijeme novinari i građanski aktivisti. Pune dvije godine prozapadne partije igrale su se tviter politike, „institucionalne“ borbe unutar temeljno i planski razorenih institucija u iščekivanju da Đukanović izvuče kec iz rukava. 

Ovo što se danas zbiva u Crnoj Gori samo je realizacija plana iniciranog prije više od deceniju

Danas kad je već i ticama na grani jasno da toga keca nema, kad je već izvjesno da je đavo odnio i tviter i institucije, konačno su se śetili da se pridruže građanima koji bitku vode na protestima već duže od dvije godine. Sad kad je ultima – nema više nazad, a osobito nema vremena ni prostora za međupartijske ili unutarpartijske međusobice. Ovu bitku protiv organizovanog i daljinski navođenog protivnika možemo dobiti samo uz istrajnost, volju i beskompromisni zajednički otpor. 

Vučićeve marionete u Skupštini Crne Gore prešle su ovih dana na završnu fazu uništenja države ne libeći se otvorenog rušenja Ustava Crne Gore i slijedeći upute Aleksandra Rakovića da je razvlašćivanje Đukanovića zapravo ključni preduslov iskorjenjivanja crnogorske nacije i obesmišljavanja crnogorske države. 

Dobar dio života i sâm sam priželjkivao dan kad će se Đukanović na ovaj ili onaj način skloniti s političke scene. Ali moji razlozi bili su skopčani s uvjerenjem da državu moraju činiti jake institucije i da je sistem koji je decenijama građen zasnovan na partitokratiji, korupciji i poltronerstvu, a da je ona država koju na okup drže lideri osuđena na propast. Zato Đukanovića danas i pokušavaju da ruše rušenjem Ustava. Jer kad na taj način ponize Ustav, demonstriraće neobuzdanu moć da sravne sve pred sobom, uz Dritanovo pseudolegalističko objašnjenje da samo Ustavni sud može ocijeniti kad je prekršen Ustav. 

Ta je fukarska izjava poziv svim građanima da svaki dan i na svakom mjestu čine što im se prohtje jer je li njihovo ponašanje ustavno ili ne može utvrditi samo namjerno blokirani Ustavni sud. To je, dakako, i najava formalizovanja diktature koja se uveliko sprema.

Ne pružimo li otpor svim dozvoljenim sredstvima – nestaćemo sa zemaljskoga šara

Kad je ljetos Andrija Mandić pozvao na uvođenje vanrednoga stanja, tu je prijetnju jedino Andrej Nikolaidis prepoznao kao ozbiljnu prijetnju. Danas svjedočimo finalizaciji te prijetnje jer ako Đukanović odbije potpisati nanovo izglasane protivustavne Izmjene Zakona o predśedniku, budite sigurni da nas očekuje upravo protivustavna uzurpacija vlasti od strane Vučićeve uslužne menažerije. 

I nemojte nositi žalost na Mandića koji vam je odavno stavio do znanja za koga i što ovđe radi. Niti na onu ozlojeđenu crmničku kanavacu što je iz Rima donijela samo neronovsku strast za uništenjem. Śetite se Božene Jelušić i njenoga priznanja da je prekršila Ustav, śetite se svih njenih tugaljivih „narativa i konstrukata“ kojima evo dvije godine nastoji zamaštrati svoje sluganjstvo ideologiji klerofašizma, śetite se Miloša Konatara i njegovih blistavih govora koje bi svaka mis svijeta poželjela pročitati na svojoj inauguraciji... Jer ta Vučićeva Božena i taj Vučićev Miloš danas su zapravo oni Miloševićevi tenkovi koji su u krvi zgazili bivšu Jugoslaviju. 

I kad to osvijestite, kašće vam se samo da je ovo rat, ne onaj kakav gledamo u Ukrajini, ali sa istim uzrocima i ciljevima, a kašće vam se i da ćemo ne pružimo li otpor svim dozvoljenim sredstvima – nestati sa zemaljskoga šara. 

Crnoj Gori je danas potreban konsenzus. A taj konsenzus možemo izgraditi samo oko pitanja jesmo li za modernu, prozapadnu državu i otvoreno društvo ili za Vučićev rusko-srpski autokratski provizorijum, zaglibljen u mržnji i šovinizmu. Kad osvijestimo opasnosti pred kojom se danas nalazi crnogorsko društvo, imamo još taman toliko vremena za katarzu i organizovani građanski legalni otpor daljoj tribalizaciji i fašizaciji društva.