Vazda se u Crnoj Gori bolovalo od kompleksa inferiornosti. Mnozina su u toj svojoj bolesnoj fantaziji da budu neko i nešto bili spremni zapaliti i sebe i svoje, a pogotovo druge. Sve da bi barem na sekundu ośetili slasti moći i bitnosti. Što se ono veli, “da se probaju i te pet minuta”.
Današnja Crna Gora nije ni zeru odmakla od toga. Recimo, borba protiv DPS-a je okarakterisana kao borba protiv “diktatorskog, mafijaškog, kleptokratskog i autoritarnog režima”. Sve se svodilo na to, a na kraju je zakićeno i onom čuvenom “oće Milo da pod Ostrog otvori javnu kuću”. Kao alternativa nuđeni su med i mlijeko, olinjalo “pomirenje” i ostale lažavine onih koji su vlast ščepali.
Naravno, nismo dobili ništa od toga osim jedan veliki šipak i želju da se bude sve ono što se do juče bivšoj vlasti spočitavalo. Osim javnih kuća. Fiktivne prostitutke zamijenili su stvarni ratni zločinci.
Recimo, ta Crna Gora koju su nam donijeli ogleda se u tome da grupa petnaestogodišnjaka prebije mirnog vršnjaka iz Bosne i Hercegovine psujući mu majku balijsku! To je ta demokratija i pomirenje koji su nam trebali!? Naravno, sve to dolazi iz iste ideološke kuhinje odakle i onaj spomenik ili odakle i očito nesposobni državni funkcioneri. Neiživljeni stvorovi, željni autoriteta kojeg nemaju niti će ga ikada imati. Jednom predmet sprdnje, vazda predmet sprdnje.
Želja jaka postoji da se od Crne Gore napravi Bjelorusija. Mjesto đe svaka kritika vlasti znači direktnu odmazdu prema onome koji se drzne na takvo nešto. Recimo, pisanjem ovih riječi dovodim sebe u opasnost da me svrstaju u neki OKG. Viđeli smo da nije strano privođenje, ispitivanje i “zastrašivanje” novinara i satiričara.
14Sve samo zato što ne padamo na utopijske priče i lažavine koje nam se serviraju. Očigledno je problem veliki, jer na te gluposti ne pada više niko, pa logički, što je paranoja na dvoru veća, to se više talasa. Planovi su bili veliki, a ostvarenja tako mala, pa se u kompletnom rasulu opet primjenjuje disciplina “uvati pa pušti” a sve radi stvaranja lažnih afera.
Novinari su na udaru, pogotovo oni koji dolaze do informacija koje bi neki željeli da ostanu tajni. Dok tužilaštva spavaju i ne rade ništa ili brojne predmete čuvaju u fiokama, stub odbrane ove države jednostavno mora da preuzme neko drugi. Zapravo, ne da preuzme, on je vazda i bio kod savjesnih i patriotski orijentisanih građana.
Nisu institucije branile državu vjekovima, dizale ustanke i ispisale istoriju koju imamo, već obični ljudi, kojima je bastalo. A bastaduri su vazda trn u oku, pogotovo onima koje sputavaju u nečasnim i bolesnim naumima prema onome što bi trebalo da im bude jedina domovina. Sa druge strane, oni koji u tom bolesnom naumu učestvuju na njihovoj strani bivaju podržani u takvom djelovanju.
Śetimo se recimo kada su litijaški mimeri čerečili narod po društvenim mrežama, i u većini slučajeva ljude koji ni nisu javne ličnosti. Ili kad je jedan portal sa śevera drage nam države izbačio listu sa sve slikama “protivnika naše drage crkve”.
Današnjim diktatorima u pokušaju ovo je sve bilo smiješno i benigno, a u dubinama njihovih prljavih duša i tad i sad postojala je jaka želja da nas, njihovih protivnika, ni nema. Trajno, ako je ikako moguće. Tada te “satiričare” niko nije pozivao na informativne razgovore niti ispitivao, a nakon 2020. su svi do jednoga namireni i pozapošljavani.
Očigledno smo zagazili u termalnu fazu bolesti od koje boluje crnogorska vlast i sa njom cijelo crnogorsko društvo. Svaka kritika vlasti i četničke crkve sa sobom povlači i mogućnost društvene eliminacije, a bojim se uskoro i fizičke. Na kraju, zar nije to vazda i bio glavni metod njine ideologije?
Svi mi koji se drznemo da pišemo i zborimo protiv ova dva maligniteta bivamo svrstani u pripadnike OKG iliti organizovane kriminalne grupe. I neka smo. Nemamo ništa protiv da nas oni protiv kojih se zalažemo tako i tretiraju. Ako je to cijena borbe za istinu, pravdu i bolju Crnu Goru, neka ih. Na kraju, milijardu je primjera đe je loša vlast progonila neistomišljenike, a isto tako i mnogo primjera đe im se taj progon naposljetku i obio o glavu.
Koliko gođ da je velika želja za uništenjem slobodne i građanske misli u Crnoj Gori, to je nemoguće. Na kraju, više ima nas nego njih. Doći će jednog dana kraj i zloupotrebi državnih institucija i kada će ova država istinski biti slobodna. Tada će se odlično znati ko je ko, i ko je što radio. I ko je “rušio sistem”. E, onda će za to taj neko i odgovarati.
