Odluka crnogorske vladajuće koalicije “Demokratski front” da se politički i ljudski otarase Vladislava Dajkovića je logična i razumna ali i Bogu ugodna. Da je sreće, ko što nije, danas bi zvona zvonila sa odbranjenih svetosavskih svetinja. Zadovoljićemo se oglašavanjem zvona na crkvi u Drušićima. Jedna naša sestra, koja se priprema za monahinju u Bogougodnicama, danas će zazvoniti po tri puta kako bi zvona poslala talase koji razbijaju grijeh, strah i vode ka Božijem spasenju od duhovnog smrada i nesreće.
Odluka da Dajković ne bude kandidat za gradonačenika Podgorice nije mogla iznenaditi one koji su istinski posvećeni vladanju Božijih zakona. Iznenadila je samo i sve one koji su krivi i iskrivljeni u praktikovanju naše vjere pravoslavne a drže do srebrenjaka, slave po društvenim mrežama i do saradnje sa Bezbjednosno-informativnom agencijom Republike Srbije (u svetosavlju je kratko zovemo BIA, a na narodnim sabranjima “Servis tehničara Gaše”).
Veliki, ali baš veliki, Andrija Mandić, slava mu i milost, je smogao snage. Isukao je svoju vojvodsku sablju i zaustavio je političko onanisanje jednog mladića koji je (uz patronatstvo mitropolita Joanikija) prkosio Bogu samome. Uzalud mu je Mićović govorio “Pusti ga Andrija, pokazaće mu se put, još je dječak, do igre mu je, takvi uvijek završe kod mene u monaštvo”. Veliki Andrija bi odlučan (i pred svima) politički pogubi gulanfera Dajković Vladislava. Kako juče tako i dan danas.
Bog mi je svjedok koliko sam se proteklih mjeseci molila za Dajkovića ali i za mitropolita Joanikija (Mićovića). Ovome sam bila i u rodne Banjane da sa tamošnjim ženama nešto preduzmem kako bi svima u pravoslavlju bilo bolje. Ali kao da iz nekih (Bože me sabrani) nečastivih razloga, ni jedan ni drugi, nijesu dozvoljavali da ih umije Božija milost i radost. Sada nekako (kakva igra sudbine i Božije volje) obojica stradaju. Jedan što neće biti kandidat za gradonačelnika Podgorice a ovaj drugi je kažnjen tako što mu na ustoličenje neće doći Zdravko Krivokapić. Da, da - ne dolazi. Obećao i ambasadorima da neće. Onaj Zdravko Krivokapić koji je širio duh pravoslavlja i Božiju volju kao omladinac u Savezu komunista Jugoslavije i kao rezervni oficir u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Velikog i od riječi, Zdravka među sveštenstvom oba reda bije glas da svaku tvorevinu u kojoj je aktivan brzo demontira. Tako je bilo sa SKJ, JNA,… tako je sa sada sa Vladom Crne Gore i Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori. Kada bude na izdisaju reći će prisutnima “Majku mu Božiju, pa mene niko nije razumio šta hoću”. Amin.
Ne bih ulazila sada u potištenost mitropolita Joanikija zbog nedolaska premijera na njegovu privatnu svečanost. Da sam na njegovom mjestu, i da je rodne ravnopravnosti, mene to ne bi izjedalo. Rekla bih sebi samoj (mitropolitkinji) i saradnicima: “Pa i šta će mi jedan Zdravko Krivokapić na liturgiji. Zdravko koji se nije crkveno vjenčao i koji ima toliku crkveno vanbračnu djecu”. Dobro je što su one male otrgle i što ih je sada prigrlio (kao svoje) Vučić. Kažu da im je (kod njega) u Beogradu kao kod kuće.
Da se vratim Božijoj volji da Dajković ne bude kandidat Demokratskog fronta za gradonačelnika. Stvar je kristalno čista. Ranije sam mislila da nije svjestan šta radi. Ali, postalo je sigurno da zbog popularnosti i držanja sebe u centru pažnje ne haje za principe i uvjerenja vjere koju navodno brani. Ne može niko, bez obzira na razvoj savremenih tehnologija, da prkosi pravoslavnim vjerovanjima i običajima. Prema vjerovanju naše crkve, bračna veza počinje onog trenutka kada se brak sklopi u Crkvi a svaki tjelesni kontakt prije braka je zabranjen. Gulanfer Dajković za vrijeme političkog života (lako mu političko upokojenje) putem društvenih mreža je promovisao širenje polnih nagona i niskih strasti otvoreno degradirajući Srpsku pravoslavnu crkvu prikrivajući svoje namjere pod plaštom borbe protiv bijele kuge iako je svjestan da nije sa djevojkom u bračnoj vezi. Joanikije iz političkih razloga ignoriše moj hitan zahtjev da mu da blagoslov da se odmah ženi. Okreće glavu od grijeha iako su se kod Dajkovića već bili stekli uslovi da mu zbog tjelesnih odnosa javno priznatih prije braka na godinu zabrani sveto pričešće ali i da se zbog direktnog suprotstavljanja vjerovanjima Crkve i širenja i promovisanja grijeha privremeno ili konačno udalji iz crkvene zajednice. Tražila sam i da se brak sklopljen nakon gotovo pet mjeseci poništi. I tu je mitropolit okrenuo glavu iako zna da sam kao dobra pravoslavna žena u pravu. Ovo što je mitropolit Joanikije uradio, znam da u Ruskoj, Grčkoj ili nekoj drugoj pomjesnoj crkvi ne bi prošlo.
Zbog molitive i moje pravednosti, Bog me je podario da imam širom otvorene duhovne oči i da vidim ono što drugi i pored očiju ne vide. Još u martu ove godine ja sam mitropolitu Joanikiju direktno kazala u pismu: “Dajković nastavlja da se inati sa vjerom i da javno promoviše grijeh koji ne priznaje kao takav iako po učenju Pravoslavne crkve to jeste grijeh koji predstavlja narušavanje volje Božije, a koji će ga, brzo će se pokazati, dovesti i do drugih problema”.
I gle čuda. Doveo ga je. Iz vedra neba, kao arhangel, pojavio se veliki Andrija Mandić i presjekao ono na šta je i pored (bioloških i duhovnih) očiju mitropolit Joanikije bio slijep.
Nije moje da sudim o politici. Bog mi je dodijelio drugu ulogu. Ali ovo što je učinio veliki Andrija Mandić prema Dajkoviću daje podršku svima da ima nade se u Crnoj Gori pravoslavlje spase.
Dozvolite da završim sa tri prikupljena prsta (zamislite me tako) i ovim riječima “Sve za pravoslavlje, pravoslavlje nizašto".
