Puška koja u prvom činu visi na zidu, puca u trećem. Kada u prvom činu imate klerikalnu kontrarevoluciju, u trećem imate fašizam. Ne treba napominjati da taj treći čin i dalje živimo. Naravno, ovaj crnogorski fašizam za sada je i dalje niskokaloričan – ne zato što njegovi egzekutori i promoteri ne žele nešto više, već jednostavno zato što još za nešto više nisu sposobni.
Put kojim je teško ići jeste upravo ovaj koji je opozicija sada otvorila. Nadam se da će na njemu i istrajati
Crna Gora danas živi jedan od najtežih trenutaka svoje moderne političke istorije. Suočena je sa egzistencijalnom krizom, iako na površini sve izgleda relativno stabilno. Obećanja o brzom evropskom putu i hvalospjevi o progresu Crne Gore samo su dio pokušaja da se ružna, autoritarna priroda političke izvršne vlasti prikrije i maskira.
Nakon više-manje naivnih poteza, crnogorska parlamentarna opozicija, njen ključni dio DPS, polako prestaje da bude saučesnik u simulaciji normalnosti. Normalnosti u kojoj se prijeti progonom, u kojoj se zatvara bez suda i bez prava, o pravdi da i ne govorimo.
Taj potez može biti emancipatorski, uzgred budi rečeno jedini opravdan i moguć, jer ruši posljednje uporište vladajuće koalicije u Crnoj Gori – održavanje privida normalnosti.
Naravno, sama po sebi blokada skupštinskih tijela ne znači mnogo ako je ne prati nadogradnja političke akcije. Na parlamentarnoj opoziciji je da otvori dijalog sa svima kojima je Crna Gora na srcu – uključujući nevladin sektor, medije, intelektualce, vanparlamentarne stranke, ali i one koje će to tek postati – o tome kako se pripremiti za naredne izbore.
Jednako je važno da se nova politička realnost, oslobođena ružičaste fasade, jasno komunicira našim međunarodnim partnerima. Oni su u dobroj mjeri bili tranzkvilizovani upravo tranzkvilizujućim odnosom pomenutih strukutra. Po starom pravilu: ako to nije problem za vas, zašto bi bio za nas?
Povratak na redovnost u političkom životu u trenutku kada su usvojene neustavne i antievropske izmjene zakona o MUP-u i Agenciji za nacionalnu bezbjednost značio bi samo davanje novog kruga legitimiteta. To bi bila kap koja preliva čašu.
Upravo zato su povici protiv ovakvog opozicionog poteza ujedno i najbolji pokazatelj da je pogodak napravljen. Najdalje u tome, čini se, otišao je vladajući PES – politička struktura koja hrli u političku propast. No, njima nikada i nije bio cilj da održe privid partijske i ideološke strukture. Oni su se postavili kao puki egzekutori volje većine – prije svega Demokrata. Vapaji da opozicija koči evropske integracije ipak vrijeđaju elementarnu sposobnost političkog rasuđivanja.
Jednako je važno da se nova politička realnost, oslobođena ružičaste fasade, jasno komunicira našim međunarodnim partnerima
Razumije se, PES je u autodestrukciji pošao i korak dalje: odriču se čak i sopstvenih članova i funkcionera koji su za tu stranku bili kakva-takva ulazna karta u crnogorsko biračko tijelo.
Put kojim je teško ići jeste upravo ovaj koji je opozicija sada otvorila. Nadam se da će na njemu i istrajati: vaninstitucionalno djelovanje, komunikacija sa građanima i sa međunarodnim partnerima, te uslovljavanje povratka na redovni parlamentarni život tek onda kada se obezbijede minimalni uslovi za funkcionisanje parlamentarne demokratije.
A to sigurno nije teror većine nad manjinom, kako to zamišlja trust mozgova okupljenih u vladajućoj većini.
Opozicija sebi ne smije dozvoliti reprizu dogovora o popisu, niti – još manje – dogovora o Ustavnom sudu.
Vraćajući se na Karla Popera i njegov čuveni paradoks tolerancije, vrijeme je da crnogorska politička scena, a prije svega opozicija, razumije jednostavnu stvar: tolerisati fašizam znači uzgajati ga i podržavati. Na to niko od nas nema pravo.
