Sramota zvana dodjela Trinaestojulske nagrade današnja je slika Crne Gore. I Crnogoraca. Među 193 članice UN, međunarodno priznatih država, postoji samo jedna u kojoj je moguće da najveće državno priznanje ode u ruke negatoru države, njene istorije, tradicije, nacije – razumije se, radi se o današnjoj Crnoj Gori.
Nagraditi izdaju i kvislinštvo nagradom koja simbolizuje borbu protiv izdaje i kvislinštva ući će u udžbenike ozbiljne društvene patologije. Patent – za Nobela.
36Dalje, ni Gogolj se ne bi sjetio da svoje likove nagradi za knjigu koja ne postoji. Ujdurma oko potrage za knjigom je dodatan dokaz da i je i piščeva imaginaacija nemoćna u odnosu na kreativnost BIA. Fikcija – u duhu sveopšte velikosrpske mitomanije.
Proceduralne aljkavosti i očigledno kršenje zakona više ne skandalizuju ni borce za otvaranje, odnosno zatvaranje poglavlja. Suština je da se na zgarištu crnogorske države može izvesti sve, pa i ovaj igrokaz, nepoznat i nejasan.
Od nagrađenih i onih koji nagradu daju ništa bolja nije ni armija relativizatora koja čak, opsesivno naravno, priču vraća na bivšeg predsjednika Mila Đukanovića.
Opasna podvala u formi pokušaja zamjene teza o Njegoševoj nagradi Matiji Bećkoviću i ovog vašara na Vili Gorica, osim što otkriva provincijsko neznanje i površnost, najbolji je dokaz nepostojanja zaokruženog civilizovanog društva. Tu dilemu je najbolje razriješio Marko Vešović rekavši: "Da je predratni pjesnik Matija Bećković zaslužio Njegoševu nagradu, to je nesporno, ali da je ratni i ovaj današnji Bećković zaslužio da ga, kao Amerikanci velikog pjesnika i fašistu Ezru Paunda, zatvore prvo u kavez, a potom u ludnicu, ni u to nema sumnje." O tome, toliko.
U moru ovih i sličnih ispada kao iskra je zablistao gest proslavljenog crnogorskog umjetnika Miloša Karadaglića, koji je odbijajući da učestvuje u dodjeli nagrade postavio primjer kako može drugačije. Razvaljenom crnogorskom društvu prijeko su potrebni individualni gestovi poput ovog. Zaklanjanje u kolektivitete i čekanje drugog "da uradi prvi" upravo je proizvelo razne bećirvukoviće.
Crnogorsko društvo je u terminalnoj fazi raspada. Totalnog kolapsa može ga spasiti samo promptna i energična akcija onog što i dalje nazivamo crnogorski blok. Protest ispred Vile Gorica, uz minimalnu koordinaciju građana i neformalnih grupa, pokazao je ranjivost sistema koji je trajno prikačen na beogradski respirator. Doduše, ozbiljnijeg napora i otpora ne može biti bez aktivnije uloge opozicionih partija. To je valjda najbolje pokazala serija protesta nakon tragedije na Cetinju.
Vrijeme je za obnovu crnogorskog pokreta na sličan način kako je to urađeno u osvit referenduma 2006. Vrijeme curi.
