Tamo gdje nema pravne države, može se sve pa i nasred Skupštine ošinuti sa opakim tvrdnjama gdje im mjesto nije, a bez argumenata, bez dokaza. Ovako je, u razgovoru za Portal Analitika, nedavno targetitanje nezavisnih medija u Crnoj Gori od strane poslanika Demokrata Borisa Bogdanovića prokomentarisao sarajevski novinar i publicista Borislav Boro Kontić.
Kako navodi, problem političara na Zapadnom Balkanu su svi koji misle, što se, kako pojašnjava, vidi na primjeru medija, opozicionih političara, reditelja Danila Marunovića i sarajevskog glumca Feđe Štukana, kao i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost.
Gdje nema pravne države, sve je dozvoljeno
ANALITIKA: U Crnoj Gori smo ovih dana svjedočili još jednom u nizu pokušaja targetiranja nerežimskih medija (među njima je i Analitika) od strane visokih državnih funkcionera. Šta, po Vašem mišljenju, zapravo stoji iza sve učestalijih napada na nezavisne medije? Je li posrijedi pokušaj disciplinovanja javnosti ili mnogo dublji proces obračuna s kritičkom mišlju?
KONTIĆ: Visoki državni funkcioneri na ovdašnjim prostorima se skoro po definiciji bavedisciplinovanjem javnosti i obračunavanjem sa, kako vi rekoste, “kritičkom mišlju“. A ja bih ovdje insistirao na hemingvejskom reduciranju pridjeva, pa rekao: sa mišlju. Naprosto: mišlju.
Što bi neko mislio kad je već sve u partijskoj laboratoriji u čijim retortama krčkaju nacion, religija, zastava, vođa... sve smišljeno i izbornim činom prihvaćeno! Na novinaru je da aminuje i da se povinuje. Da bude partijski transfer. Pa ako ćemo po onome Nomen est omen, primjerice vama, tj.Portalu Analitika, već je i ime problematično. Baštinite tim imenom staru grčku riječ koja znači raščlanjivati ili, slikovitije, parati. Jer ideal ovdašnjeg političara je uglavnom monolitnost.
40
I da se opet pozovem na stari jezik u čijoj je kolijevci začeta demokratija: mono lithos... jedan kamen. Nedjeljivost, u jednom komadu, izlivenost. Ima i tu, naravno, razlike. Od najgore su vrste oni političari koji umišljaju da umjesto postolja pod sobom imaju spomenički postament. Ne kaže li se italijanskim jezikom postare - smjestiti se? Baš tako... političar je smješten. Uhljebljen. Za vjeke vjekov. Pomeni ih, očešao si se o monolit sa sve pripadajućim postamentom.
ANALITIKA: Koliko je to opasno?
KONTIĆ: Mogao bih ponavljati u nedogled sva ona opšta mjesta za kojima se posegne kada se dese napadi na novinare. Bez iole iluzije da će prestati. Jednako valja biti svjestan da nisu nikakva novost.
Ali šta uglavnom propuštamo činiti, a valjalo bi? Iznaći sve zakonske mogućnosti da oni koji vrše ovakve napade i targetiranja, snose zakonske konsekvence. Hoću reći - tamo gdje nema pravne države, može se sve pa i nasred Skupštine ošinuti sa opakim tvrdnjama gdje im mjesto nije, a bez argumenata, bez dokaza.
Mediji i intelektualci stalna meta vlasti
ANALITIKA: Samo dan nakon što je naš medij targetiran u Parlamentu, kolumnistu Analitike, Danila Marunovića srpska BIA u Beogradu je isljeđivala gotovo 6 sati, a zatim je protjeran iz te zemlje zbog kolumne objavljene na našem portalu. Da li je ovaj slijed događaja slučajan ili govori o sinhronizovanom djelovanju? Koliko je, po Vašem sudu, ova vrsta represije simptom šire strategije gušenja slobode izražavanja?
KONTIĆ: Ni ovo nije ni prvina ni novina. Danilo Marunović je tek aktuelni u nizu osoba koje su prošli kroz isti ili sličan tretman. Podsjetiću da je crnogorska političarka Draginja Vuksanović Stanković jula 2021. pretresana „do zadnjeg detalja“ na beogradskom aerodromu.
Nedavno je, marta ove godine, i Ivan Vuković, potpredsjednik DPS-a, zbog podrške beogradskim studentima priveden od strane tajne policije. A sarajevski glumac Feđa Štukan juna 2024. godine zbog podrške studentskim protestima prošao je kroz privođenje, zadržavanje, te dobio zabranu ulaska u Srbiju na „neodređeno vreme“.
Svima je zajedničko neskriveno ukazivanje na loše strane aktuelnog srpskog režima. I svi su oni, što je jednak a pri tome i tužan problem, naišli na vrlo mlake, anemične reakcije njihovih država. Zabrana ove vrste je simptom društva sa zadatom monolitnošću koju već pomenuh. I signal je. Ukratko: Evo šta se desilo Marunoviću, Štukanu... pa ti sad vidi!
Ne bi bilo iznenađenje da se u srpskoj zbirci saobraćajnih znakova pojavi novi - Zabranjen ulazak onima koji ne podržavaju Aleksandra Vučića.
Poslušnom đaku lizalicu, lošeg u ćošak
ANALITIKA: Ako uz to dodamo činjenicu da je predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, dan nakon incidenta s Marunovićem, odlikovan od strane Aleksandra Vučića, kakvu poruku to šalje o političkoj realnosti u Crnoj Gori?
KONTIĆ: Dozvolite mi da priznam da sam po pitanju Mandićevog odlikovanja zatečen u blaženom neznanju. Pa nije li rečeni Mandić na grudi junačke primio Vučićevo priznanje, značka li je, lenta li je, još 2021. godine? Hoću reći...zar opet? Ona mu se nije primila? To kao vakcina?!I gle opet sinhronizacije : Draginja 2021. privedena, Mandić 2021. ordenom zakićen! U benignoj je varijanti ovo gesta dostojna razrednog starješine: poslušnom đaku lizalicu, a lošeg đaka u ćošak.
A kada je to sinhronizirano, nauk je to ostalim đacima. Evo šta bude onima koji su zločesti, a šta onima koji su dobri. I da naglasim – đacima prvacima. Rekoh, u benignoj varijanti. A daleko smo mi već od benignosti. Nego se samo grotesknošću i komičnošću ovakvih gesti na trenutak (samo)zavaramo.
FCJK i njegovi profesori na čast svakom društvu
ANALITIKA: Nedavno smo bili svjedoci i vrlo perfidnih pokušaja da se Fakultetu za crnogorski jezik onemogući upis nove generacije studenata. Jesu li sve ove pojave, od targetiranja medija, represije nad umjetnicima i udara na prosvjetne institucije, segmenti iste agende? Ako jesu, ko je, prema Vašoj procjeni, njen autor?
KONTIĆ: Pa pomenuh već laboratorij i sve pripadajuće mu retorte. Da li je Fakultet za crnogorski jezik sam po sebi problem ili tek neki od profesora koji javno i beskompromisno govore o opasnostima od projekta nježno nazvanog „ srpski svet“? Mislim na dekana Aleksandra Radomana, profesora Bobana Batrićevića... Mislim, i jedno i drugo.
U monolitno zacrtanim granicama nježno nazvanog „ sveta“, crnogorski jezik je kost u grlu. Onaj jezik o kojem je veliki književnik Marko Vešović, rođen u Papama kod Bijelog Polja, govorio da smo „taj jezik stvarali za sebe, po mjeri vlastite, a ne tuđe istorije i geografije, sna i jave, pameti i ludila, priviđenja i istine, hrabrosti i kukavičluka, čojstva i neljudskosti“.
A pomenuti profesori apostrofiranog fakulteta, i to valja naglasiti, bi bili na čast svakom društvu. Nekmoli ovom u kom političar skorojević u partijskoj biografiji pod stavku autor ponosno pobroji tek tridesetak slogana sa sve potpaljivim nabojem. Kad već upitaste ko su „autori“.
Evropski put između retorike i realnosti
ANALITIKA: Crnogorska vlast često se deklarativno poziva na evropski put, pa se nerijetko čuje da će Crna Gora biti naredna članica EU već 2028. Kao neko ko dugo posmatra društveno - političku dinamiku regiona, koliko Vam to izgleda realno?
KONTIĆ: Vrlo je realno. Potreban je neki pozitivan znak cijeloj regiji, a Crna Gora je idealan primjer. Primaju zapravo malo veći evropski grad koji već dvadeset godina ima evropsku valutu.
Inače, Crna Gora je u proceduri prijema vrlo blizu Evropske unije. Ako uspije završiti ova četiri poglavlja do kraja godine mislim da je 2030. godina, možda i malo ranije, vrijeme za muštuluk.
ANALITIKA: Gdje se, po Vašem mišljenju, danas zapravo nalaze Crna Gora i zemlje Zapadnog Balkana u odnosu na EU?
KONTIĆ: Što se tiče regije, da za ilustraciju rečem ovo. Prije dvadeset godina u Tirani sam čuo vic – procjenu šansi BiH i Albanije za prijem u EU. U optimističnoj varijanti te dvije zemlje bi ušle u Evropu one godine kada Turska bude predsjedavajuća Unije. Drugim riječima – nikad. Dvije decenije kasnije ne samo Crna Gora nego i Albanija vrlo su blizu tom cilju.
Nadam da postoji generacija koja će nekog svjedoka iz 2025. natjerati da se za 10 ili više godina začudi: Ko je mogao i pomisliti da će onaj izgubljeni prostor danas ovako izgledati?
Što se tiče Bosne i Hercegovine, ilustracija je to hoda u mjestu. Par godina nakon Dejtona, u Sarajevu su trajale intenzivne rasprave međunarodnih predstavnika, tačnije protektora, koliko je potrebno vremena da BiH uđe u Evropu. Tada je gotovo uklesan datum simboličkog naboja 28. juni 2014. Na stogodišnjicu sarajevskog atentata, koji je bio povod Velikog rata, Bosna i Hercegovina je trebala postati član EU. Smatralo se da uz ogromnu međunarodnu podršku ima dovoljno vremena da se cilj ostvari.
U to vrijeme Crna Gora je bila u zajednici sa Srbijom izvan svih međunarodnih tokova izuzev stalnih sukoba. Albanija se teško borila sa tranzicijom, slomljena pod tzv. piramidalnim shemama, daleko od Evrope.
Danas je Bosna i Hercegovina još uvijek na istoj udaljenosti od EU, kao da nije proteklo trideset godina. Što je gore, bez ikakve je nade da će se realnost promijeniti u narednih ko-zna-koliko godina. A gdje su danas Crna Gora i Albanija? Pred kapijom Evropske unije.
Zapadni Balkan kandidat za siromašnog rođaka Evrope
ANALITIKA: Imaju li regioni bivše Jugoslavije zajednički problem, sistemski i vrijednosni?
KONTIĆ: Naš zajednički problem je što kaskamo, kasnimo za svijetom u bitnim stvarima. Opasno smo blizu tačke analogne onoj što se naglašava u problemu klimatskih promjena - kad zaostajanje postane nepovratno!
Ekonomski, u toj uniji mi bismo bili zadnji i po siromaštvu. Da citiram sarajevskog profesora, pokojnog Zdravka Grebu: “Mi nismo ni siromašni rođak. Mi smo kandidat za siromašnog rođaka”.
ANALITIKA: Je li izvor tog problema samo u domaćim strukturama moći ili je možda riječ i o inerciji evropske birokratije i selektivnoj geopolitici velikih sila?
KONTIĆ: Iako nikad ne treba zanemariti taj međunarodni faktor, suština našeg problema je domaća. Evropa je davno postavila uslove. Možemo odgovoriti za pet ili 100 godina, Evropi je svejedno. Dočim, nama se žuri. Već katastrofalno zaostajemo u saobraćaju, tehnologijama, obrazovanju, da ne spominjemo standard. Bićemo na dalekoj periferiji te Unije ali s mogućnosti da koristimo taj okvir za razvoj i šansu.
Uvijek navodim primjer kako je u Sarajevu osnovan prvi dnevni list 1866. u isto vrijeme kada su Amerikanci provukli prvi podzemni kabl do Evrope i informacije potekle do tada nesanjanom brzinom. Koliko tada, toliko i danas kaskamo za svijetom. Ali, za utjehu...tu su još uvijek šume, rijeke, očaravajući krajolici, ljudski potencijal...
Srbija između studentskog bunta i imperijalnih ambicija
ANALITIKA: Ima li nade da studentski bunt u Srbiji donese promjene i boljitak regionu? Kako gledate na ikonografiju koja prati proteste u toj zemlji?
KONTIĆ: Srbija je, da se ne zavaravamo, većinski ruralna. Svakodnevno i projektovano se kao takva gura ka neuralgičnim tačkama prošlosti, pumpa joj se nacionalni i religijski naboj. Moram reći da me podsjeća na društvo iz 19. vijeka koje se koristi tehnološkim novitetima iz 21. vijeka. Opasan spoj.
Imperijalni ciljevi prema Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini su uporni. Uvijek se sjetim Krležinog pitanja povodom stalnih aspiracija Srbije na susjedne zemlje: “Šta je to promijenilo položaj srpskog seljaka svih tih godina osim neprestane muke, jada i smrti”.
ANALITIKA: Postoji li uopšte ta „druga“ Srbija koju svi prizivamo? Ako postoji, gdje je danas i ima li snagu da se nametne kao alternativa?
KONTIĆ: Postoji druga Srbija ali to je, koliko vidim, margina društva. Volio bih je vidjeti kako vodi to društvo mada to ne vidim ni u svojoj državi.Gledano izvana, bunt će trajati do umora...do izmrcvarenosti. Čije?
Opasno smo blizu tačke analogne onoj što se naglašava u problemu klimatskih promjena - kad zaostajanje postane nepovratno!
Uzgred, aktuelni studentski protesti su me podsjetili na studentsko beogradsko okupljanje '92. prošlog vijeka. Dobro ga pamtim kao stanovnik, uostalom i novinar, u opkoljenom Sarajevu. Studenti Beograda su se tada solidarisali sa Sarajevom, a potom u neko doba obavijestili javnost da „zamrzavaju“, precizno se sjećam tog obrazloženja, da „zamrzavaju proteste“ zbog ljetnjeg raspusta.
Ne bih da procjenjujem, da gatam i predviđam ali, evo, makar ovaj komparativni detalj što ga mogu istaći. Studenti ovaj put nisu „zamrznuli“ proteste. Ona krilatica „Nema odmora dok traje obnova“ sada je „ Nema zamrzavanja dok traju naganjanja“. A traju. Pomalo već na nivou mrcvarenja.
Jedna od posljedica protesta u Srbiji bi trebalo biti „zamrzavanje“ bavljenja komšilukom tj. Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom od strane vladajućeg srbijanskog režima. No... da li? Nisam siguran. Nije li i ova gesta sa Andrijom Mandićem znak. A opet, podsjetiću na izreku rimskog pjesnika i satiričara Horacija “Tua res agitur, paries cum proximus ardet” - Obojica ste u opasnosti kad komšijina kuća gori.
Nade ima dok postoji misao o promjenama, makar u glavi jednog čovjeka
ANALITIKA: Kao dugogodišnji novinar i medijski poslenik koji je profesionalno odrastao u turbulentnom periodu novije istorije ovog prostora, kako danas vidite ulogu medija i intelektiualaca? Imaju li oni još uvijek kapacitet da mobilišu društvo i postanu pravi korektiv vlasti?
KONTIĆ: Šta su danas mediji i ko su nam intelektualci? Uoči rata 1992. u poplavi brojnih protesta i peticija zapamtio sam da se u Sarajevu jednom potpisalo i „114 intelektualaca iz Komunalnog preduzeća Vodovod i kanalizacija“. Već je tada gornja granica za intelektualca bila spuštena na “četiri osnovne“. I dva velika odmora!
Da je suprotstavljanje i oglašavanje imenom i prezimenom samo po sebi opasna rabota danas je, shodno novim medijima, dodatno tegobno. Valja se upustiti u rizik da ste meta anonimne svjetine koja se razmilila po društvenim mrežama. Ili vas kao posljednjeg kriminalca hvataju po hotelskim sobama. A ni zapaljeni automobil nije rijetkost.
Ono što znam jeste da nade ima kada postoji misao o promjenama, makar u glavi jednog čovjeka. U tom pogledu stalno upiranje u problem ma koliko izgledao golem i moćan, poput Berlinskog zida, ima smisla. Ruše se samo zidovi koje neko pokušava da pređe.
Uzgred i ne samo uzgred - poslijeratni njemački državnik Konrad Adenauer u svom pismu neposredno poslije rata, februara 1946, njemačkom pastoru Bernhardu Custodisu, koji je bio njegov školski drug, govoreći o odgovornosti biskupa i klera zbog njemačkih koncentracionih logora, govorio je: „Držim da ste mogli spriječiti mnoge stvari da ste svi zajedno, javno istupili osuđujući takvo ponašanje. Da su biskupi zbog protesta završili u zatvorima ne bi bilo nikakve štete. Baš naprotiv. Sve bi se zbilo drugačije. Stoga, najbolje što sada možete učiniti jeste da šutite“.
Hoću reći, nadam se da će mnogi intelektualci jednog dana osjetiti, ako ne oni a onda njihovi potomci, tjeskobu zbog šutnje u vrijeme kad se moralo govoriti.
Stid će nas nadživjeti
ANALITIKA: Gdje danas vidite nadu za ovaj region? Može li uopšte postojati emancipatorski horizont za balkanska društva ili smo naprosto osuđeni na vječne cikluse nacionalizma, autoritrizma i bježanja od bolje budućnosti?
KONTIĆ: Novinar lista Guardian, Ed Vulliamy koji je izvještavao iz naših ratova devedesetih, u intervjuu koji sam vodio s njim kao kuriozitet je navodio: „Dok sam izvještavao iz podruma Vukovara 1991. godine, ko je mogao i pomisliti da će trideset godina kasnije taj grad biti u Evropi, a London neće“.
Vjerujem u ljude kojima Evropa neće biti politički cilj već želja da svoju zemlju učine ekološki čistom, ustanove vrijednosti građanskog društva, posebno osnove pravne države, i insistiraju na odgovornosti političara prema javnosti. Da se osjećaju dobro u svojoj državi. Da se oglašavaju bez straha da će im policija upadati u stan.
Nikom se neće promijeniti život ulaskom u Evropu, ako ljudi ne promijene sebe i svoje okruženje. Ovo su mali narodi koji ne mogu podnijeti vječno iscrpljivanje kroz jadna stranačka naguravanja. Jednostavno će se supstanca društva istrošiti.
Tako da se nadam da postoji generacija koja će nekog svjedoka iz ove naše 2025. natjerati da se za deset ili više godina začudi: Ko je mogao i pomisliti da će onaj izgubljeni prostor danas ovako izgledati?
A potom opet pomislim: ostaćemo kao još jedna manje više vječna neuralgična tačka. Rečeno Kafkinim riječima - Stid će nas nadživjeti.
