Srbijanci su našli sitne crnogorske duše koje su izdale i prodale Crnu Goru za svoje sitne položaje

Oficir Todor Milov Borozan iz Bokova bio je jedan od organizatora Božićnog ustanka crnogorskog naroda koji je podignut januara 1919 (po novom gregorijanskom kalendaru) protiv okupacije i nasilne aneksije Crne Gore izvršene od strane Srbije i njenih trupa i protiv odluka tzv. Podgoričke skupštine iz novembra 1918, kojima je bespravno Kraljevina Crna Gora pripojena Kraljevini Srbiji i nelegitimno i nelegalno detronizovani sa crnogorskog prijestola kralj Nikola i dinastija Petrović-Njegoš. 

Tadašnji poručnik (koji će kasnije biti, u egzilu, unaprijeđen u čin kapetana a potom i u čin komandira) crnogorske vojske Todor Borozan bio je član odbora za podizanje ustanka i on je u pogledu organizacije ustanka održavao stalnu vezu sa drugim ustaničkim prvacima. 

Između ostalog, bio je u korespondenciji i sa glavnim organizatorom i političkim vođom i komandantom ustanka crnogorskim ministrom Jovanom Simonovim Plamencem iz Crmnice (selo Boljevići).  Naime, poručnik Todor Borozan je 19. decembra 1918. godine (po starom, julijanskom kalendaru) pismom obavijestio Jovana S. Plamenca da su komandir Petar Lompar i crnogorski ministar Risto V. Popović uhapšeni, odnosno, zatvoreni 18. XII 1918. godine, a da je Jovo M. Popović uspio da izbjegne u Kotor. 

U tome pismu Plamencu, Borozan navodi da ta činjenica »ne treba da mijenja značaj« u podizanju ustanka, te preporučuje Plamencu: »Preduzmite mjere pošto smo mi već na položaju i čekamo naređenje i vašu komandu« [1]. 

Jovan Simonov Plamenac

Todor Borozan je poslije sloma Božićnog ustanka januara 1919, emigrirao u Italiju, iz koje se vratio jula iste godine pod zapovjedništvom komandira Krsta Zrnova Popovića i nastavio sa ustaničkom četom sa gerilskom borbom ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE. Njegova ustanička četa bila je izložena potjerama vojske Kraljevine SHS iz sastava Zetske divizijske oblasti, tako da komandant Riječkog odreda vojske KSHS potpukovnik Mil. L. Lazarević dostavlja komandantu Zetske divizijske oblasti izvještaj o stanju u srezu riječkom (Riječka nahija) i, između ostalog, veli da je dobio izvještaj »da se odbegli Dobrljani pod komandom Todora Borozana nalaze na prostoru Peleši-Zagora koji su u patrolama dolazili do granice Rvaša«, te potom, uz ostalo navodi da je upućena četa od 100 ljudi s naređenjem da jedno odjeljenje »krene iza Velje Gore- protivniku za leđa« i drugo odjeljenje poslato je u pravcu Dobrske Župe na front Zagora-Ostro brdo, a u cilju njihovog savladavanja na reonu na kojemu se oni nalaze [2]. 

Međutim, svim organizovanim potjerama, Todor Borozan je uspio da odoli i nije dopustio da ga protivnici i gonitelji zarobe i uhvate, uprkos mnogobrojnim pokušajima i akcijama u tom pravcu. Todor Borozan preduzimao je ustaničke akcije sa saborcima, tokom jula 1919. i kasnije.

Crnogorska vojska u Italiji

Crnogorski ustanici bili su izloženi vojnim, žandarmerijskim i bjelaškim (kontrakomitskim) potjerama. Bili su progonjeni (kao i njihovi pomagači- jataci, oni koji su ih skrivali, pružali skloništa, davali hranu itd) od strane snaga nove vlasti novouspostavljene države Kraljevine SHS. Načelnik cetinjskog okruga Kraljevine SHS Čedomir A. Jevđenijević je 24. jula 1919. godine uputio naredbu načelniku cetinjskog sreza u kome ga obavještava o kretanju čete kapetana Sava Čelebića i kapetana Todora Borozana, te u tom aktu kaže: » Izvešten sam, da su 24. ovog meseca[3], Kapet. Savo Čelebić i Kapet. Todor Borozan, sa još 15 bandita[4], priješli preko Careva Laza, Meteriza za Štitare, a odatle kuda su produžili još mi je nepoznato. Kako će ovi u namjeri bunjenja i dizanja naroda na ustanak naravski krstariti po svim krajevima, to preduzmite, preko svojih poudanih ljudi, nužne mjere da se ovi pohvataju« [5]. Crnogorske ustaničke čete, među kojima je bila i četa Todora Borozana, oružano su se sukobljavale sa gonećim odredima vojske, žandarmerije i bjelaša, organizovanih i naoružanih od strane vlasti.

U daljem tekstu memoara, u poglavlju pod naslovom KOMITOVANJE oficir crnogorske vojske, ustanik, zelenaš, komita Todor Milov Borozan piše:

»Kad vlast uzme nekoga na zub - kao jataka - stalno šalje patrole i potjere u njegovu kuću, te se tu hrane i kolju stoku po nekoliko dana, pa ako im se ko suprotstavi onda ga vode u zatvor. Ako im što ostane prvi put onda oni to ponove i drugi i treći i ko zna još koliko puta.

Da bi ljude sačuvali takve napasti, mi smo ih pokušavali zaštitit, ne osvetom ni ognjem iz pušaka, već dosta vještim i promišljenim otklanjanjem sumlje vlasti od njih. Mi smo ih natjerivali da pokažu svoju »privrženost« vlastima. 

U tu svrhu oni su po našem nalogu, morali odit u žandarmerijsku stanicu da prijave, kako su u njihovu kuću došli komiti i nasilno odnijeli izvjesnu količinu hrane. Na uobičajeno pitanje vlasti: »kuda su komiti otišli?«, oni su uvijek kazivali suprotan pravac, ili teren gdje nismo boravili.

Komandir Petar Lompar

Šta su jataci mogli uradit od komita to sami možete shvatit: mogli su ih izdat, prodat, ubit ili živog uhvatit, no kraj bi bio uvijek isti.

Neki imućni domaćini koji nijesu bili naše pristalice, igrali su dvoličnu politiku, iz ovih ili onih razloga, htjeli su da sačuvaju naklonost komita a vlastima da prikažu svoju privrženost. Oni su preko naših pristalica, zahtijevalida sa nama uspostave kontakt - pa su nas pozivali na večere - garantujući sigurnost sopstvenom glavom i životima svojih ukućana. Mi smo nekad takve pozive, poslije ozbiljnog proučavanja prihvatali. Cilj takvih prihvatanja nije bila večera ni čast, već razgovori sa više domaćina (koji će doć da sjede) kojima smo prikazivali smisao našeg komitovanja i naših namjera.

Ne mogu da preskočim a da ne napišem da su to bile bogate i dobro pripremljene trpeze, no sa mnogih ovakvih trpeza, ja sam se gladan digao - tako mi Bog pomogao - samo da se ne kaže da sam horijat i gladnov i da sam došao da se najedem. Isto kao i ja postupali su mnogi ljudi koji su bili samnom zajedno.

Neke domaćine koji su prokazivali naše jatake vlastima, ili se na bilo koji način bavili ispitivanjem naših kretanja, htjeli smo da se pročuje u narod a i da dođe do uši vlastima. U tu svrhu mi smo birali pogodnu priliku, kad bez »opasnosti« možemo doć u njihovu kuću. Oni iznenađeni našom dobronamjernom posjetom, nastojali su da nas dobro i lijepo ugoste, nešto od straha a nešto da se iskupe za svoje grijehe. Uvijek je sa nama sjedio domaćin. 

Savo Filipov Čelebić

Mi smo se služili jelom i pićem samo poslije njega. On je prvi podizao čašu da nazdravi i zaželi dobrodošlicu. Uostalom to je i naš stari običaj, koji ukazuje na poštovanje domaćina prema gostima. No pored toga, u ovim prilikama to je bilo nužna opreznost (zbog mogućnosti stavljanja otrova). Tako smo sjedjeli i razgovarali skoro po čitavu noć. Razumljivo da su straže bile na predviđena mjesta i da su se uredno smjenjivale.

Kad smo išli kod njih bili smo dosta oprezni. Dok su jedni bili u kući, oko kuće i na prilazima, bile su naše straže i zasjede. Oni su spremali večeru. Ljudi su dolazili da sjede i da razgovaraju sa nama, ali iz kuće niko nije mogao da izađe prije nas. U tim dugim noćnim razgovorima sa ljudima, mi smo ukazivali na nepravilne odluke prema CG [6] i na to kako su Srbijanci našli sitne crnogorske duše koje su izdale i prodale CG [7]. za svoje sitne položaje. 

General Miloš M. Mihailović, komandant Zetske divizijske oblasti Kraljevine SHS

Ta šačica jadova koja je prodala sebe Srbijancima, došla je da pali i pljačka crnogorski narod i to odmah poslije austrijske okupacije.Ko su ti ujedinitelji, ko je ta omladina i njeni vođe narod se sam uvjerio na osnovu njihovih postupaka... Mi smo se nadali, da će naš kralj i naša vlada – koja je bila u inostranstvu – dokazat velikim silama, njihove nepravilne odluke prema CG [8]., zato se mi i nismo borili protiv te šačice jadova, koji su prodali sebe i svoju domovinu. Mi smo htjeli da sačekamo definitivni ishod odluke velikih sila a u međuvremenu da sačuvamo duh i povjerenje naroda. Sami smo živjeli u nadi, da će velike sile uvidjet svoje greške prema CG [9]. i da će joj vratiti njena prava koja je do tada imala. To su ustvari bile teme naših razgovora, sa kojima smo htjeli da sačuvamo narod od međusobnog pokolja i od bratskog prolivanja krvi. No, pored svega toga i pored naših lijepih priča naši su domaćini – trčali u najbližu žandarmerijsku stanicu, da kažu da su kod njih bili komiti, kako bi pred postojećim vlastima potvrdili svoju lojalnost a istovremeno kako bi se za nama organizovala potjera.

Društvo

9

U borbi za slobodnu Crnu Goru savjest komita bila je čista…

27.05.2023 00:00

 Poslije našeg odlaska iz kuće, pročuje se po selu, kako je Todor sa svojim komitima bio kod tog i tog domaćina, pa pošto ih je lijepo dočekao, obećali su da će opet navratit. Sad se domaćin da na muke, pa nezna što da radi. Ako sakrije od vlasti komitsku posjetu (a za to bi se najradije odlučio, pošto ne može prikazat znake nasilja ni davanja otpora) oni će saznat od drugoga, pa će posumljat u njegovu privrženost. Steći će utisak o njegovoj dvoličnosti i dovest će u pitanje tačnost svih njegovih izjava. Ako se pak odluči da ovo povjeri vlastima, oni će poslat žandare ili druge bjelaše, da danima čuče na njegov tavan, čekajući komite kad će ponovo doći. Ove zasjede domaćin je obavezno hranio, te tako su neki hranili i njih i nas (nas od straha a njih zbog zaštite) »ni za hvalu, ni za platu«.

Kralj Nikola i kraljica Milena u egzilu u Francuskoj

Izvjestan broj naših pristalica, nisu bili u pravom smislu jataci. Neki zbog lošeg materijalnog stanja a drugi nisu bili dovoljno vješti za te poslove. Oni su nam pomagali na drugi način. Prikupljali su podatke o potjerama, pravcu njihovog kretanja i broju članova. Bili su upućeni u organizovanje kontra komita i u njihove namjere. Znali su ko se riješio da uzme ucjenu za naše glave. O tome su nas na vrijeme upozoravali. Lakše su uspostavljali kontakt sa ljudima iz bjelaške sredine. Znali su ko dostavlja vlastima podatke o našim jatacima i ko informiše žandare o našem kretanju. Slobodnije su se kretali po pazarima, lakše su se sastajali sa ljudima. Bili su neprimjetniji i po mišljenju vlasti bezazleniji. Preko njih smo dobili dosta obavještenja. Preko njih smo slali poruke na razne strane. Oni su dosta dobro radili ovaj posao i obavještajna mreža bila je sigurna«.

(Nastavlja se...)