Đeca, i nešto naivnija omladina, vjeruju u Djeda Mraza.
Đeca sanjaju o tome kako će se u novogodišnjoj, ili božićnoj – za svu ostalu đecu lišene ove naše, srpske, bjeloruske, ukrajinske, koptske, ruske… nejači – noći pojaviti oronuli, ali i dalje, za svoje godine, veoma vitalni đedo. I kako će im, u nebeskim saonicama vučenim irvasima (irvasima koji se svojom voljom spuštaju do nas, a ne silom ćerani od smoga i drugih isparenja sa sjevera), podijeliti poklone jer su bili dobri u prethodnoj, 2025. godini.
U Djeda Mraza vjeruje i naš aktuelni gradonačelnik, gospodin profesor univerziteta i doktor nauka – Saša Mujović.
60A zašto đeca i nešto naivnija omladina ne bi vjerovali u ovaj holivudski fenomen koji se proširio čitavim zapadnim svijetom? Lijepa je to i praktična iluzija, toliko lijepa da ni nas, ni đecu, ni tu omladinu, nije briga što je ona produkt modernog svijeta. Produkt velikih i moćnih filmskih studija iz Holivuda, koji često, za potrebe radnje, spajaju istorijske ličnosti koje se u putu nikada nijesu srele. No, koga briga dok je lijepo i dok donosi pare.
Morate priznati da je cijela ova predstava oko Djeda Mraza veoma slična onoj crkvenoj i religijskoj koju ona sama propovijeda. I ovdje imate sijedog, mudrog starca koji predstavlja vrhovni autoritet. I on se vozi nebeskim kočijama, i njega, poput Djeda Mraza, opslužuju neki „irvasi“.
I on, kao i Djeda Mraz, obećava da će nagraditi samo one koji su bili dobri, a one loše kazniti – ukoliko se, naravno, ne nađe vremena i „sredstava” da im se oprosti, ako me razumijete.
Kako je ovaj crkveni vrhovni entitet nedostupan u fizičkom obliku, đeca mu, kao kod Mraza, ne mogu sjedjeti u krilu. Zato on ima svoje pomoćnike na Zemlji. Ovoga puta ne irvase, već one druge – sveštenike. I oni vole, zapravo obožavaju, kada im đeca sjednu u krilo i govore jesu li bila dobra.
Svakodnevno imamo takvih primjera. Posljednji je ovaj sa Rijeke Crnojevića, i kada bismo ih sve sabrali, mogli bismo tu pojavu slobodno nazvati trendom. A možete, ukoliko ste vjernik srpske crkve u Crnoj Gori, čvrsto vjerovati da se to nije desilo – ali ipak ne toliko čvrsto da biste svoje dijete posadili u to krilo. Vjerujete, ali što je sigurno – sigurno je. Amin.
Kao što rekoh, gradonačelnik Mujović vjeruje u Djeda Mraza. Ali još čvršće i jače vjeruje u crkvu. Ne baš u svaku i ne baš u bilo koju, već u onu jednu jedinu koja u Crnoj Gori daje moć i političke pozicije.
Toliko vjeruje u ta dva namaštanja – pardon, namaštanija – da se u njih čvrsto uzdao da će mu ispuniti novogodišnju želju: da kolektor postavi na mjesto ćaci-Milanovih šatora.
Kao ozbiljan političar i pregovarač shvatio je da mu još samo Djeda Mraz i djedovi-mitropoliti mogu pomoći da grad koji je nedavno preuzeo ne pošalje u bankrot.
Pokušavao je on, nije da nije, na razne načine da udobrovolji Botunjane. Nudio im je zaposlenja u Opštini (koga briga za nepotizam i zakone), valjda misleći da se svako može kupiti pozicijom – poput nekih.
Nudio im je nove puteve (da lakše dođu do kolektora), renoviranje škola, sigurnu autobusku liniju… Ma, nudio im je sve čega se sjetio. Samo ih nije nudio parom – ili makar ne javno. Sjetio se kako je jedan od njegovih prethodnika prošao u toj istoj Zeti.
I kada je potrošio sva „diplomatska sredstva“, Mujović se okrenuo onostranom. A da bi dobio pomoć u ispunjenju svoje novogodišnje želje, morao ih je zadovoljiti sa onim preduslovom sa početka – morao je biti dobar u prethodnoj godini.
Kako nije bio siguran da li je bio baš toliko dobar da bi mu Djeda Mraz i djedovi mitropoliti pomogli – jer, ipak, imao je on svojih nestašluka, poput onog psovanja sugrađana na Gorici – odlučio je da ovu kalendarsku godinu, koja se boduje, iskoristi do samog kraja.
U tu svrhu angažovao se u dvije akcije. Prva je bila da se, uz pomoć kučka Meda, umili onima gore, jer šta može biti bolji nebeski PR od spašavanja jednog psa.
E sad, zli jezici će reći da je sve to mogao uraditi i bez ličnog angažmana, bez pratećih kamera i stručnjaka za medije i društvene mreže, te da se nije moralo sve to žestoko sponzorisati i promovisati do mjere da su nam Saša&Medo postali poznati poput Maše i Međeda.
Ali ti zli ne shvataju da je ovo borba za fekalne vode i da su u toj borbi sva sredstva dozvoljena.
Sva sredstva i sva imovina. Pa je gradonačelnik, u svrhu udovoljenija i blagougođenija, bez mnogo razmišljanja poklonio našu – opštinsku, državnu – imovinu uzurpatorskoj crkvi, kako bi na njoj izgradila svoj novi crkveno-obavještajni hram.
I tako smo došli do tačke u kojoj se gradska politika vodi molitvom, ekologija rješava ikonama, a javna imovina dijeli kao novogodišnji poklon onima koji već imaju sve. Ako je mjera dobrote spremnost da se grad založi za ličnu političku korist, onda je Saša možda i bio dobar ove godine.
Ali ako je mjera dobrote odgovornost prema građanima, zakonima i budućnosti grada – onda ni Djeda Mraz, ni mitropoliti, ni sve nebeske saonice zajedno ne mogu oprati ono što ostaje iza ovakve vlasti.
Jer fekalne vode, za razliku od bajki, uvijek na kraju isplivaju.
