Aktuelno imenovanje Metodija Ostojića za mitropolita samo je jedan u nizu koraka koji potvrđuju da Srpska pravoslavna crkva (SPC) ne djeluje kao vjerska organizacija, već kao moćan politički i ideološki instrument.
Kako u razgovoru za Portal Analitika ocjenjuje profesor etike na Univerzitetu u Novom Sadu, Slobodan Sadžakov, ovaj potez predstavlja nastavak projekta potpunog potčinjavanja Crne Gore autoritetu crkvene i političke “centrale” u Beogradu.
Sadžakov govori o savezništvu SPC i državne vlasti u Srbiji, demontaži sekularnosti, urušavanju antifašističkih vrijednosti, kao i o stvaranju društvene klime u kojoj se sve češće nagrađuju regresivne, opasne ideologije.
Imenovanje Metodija nastavak faze koju je nagovijestio Irinej bački
Sagovornik Analitike je stava da i crkvi i vlastima odgovara unesrećeno, zatucano i predmoderno društvo i upozorava na duboke posljedice preklapanja religijske i političke moći na prostoru Crne Gore i Srbije.
“Imenovanje Metodija Ostojića za mitropolita može se sagledati kao nastavak nove faze projekta koji je još 2011. nagovijestio episkop bački Irinej Bulović, siva eminencija SPC i neko ko ima ogroman uticaj kako u samoj crkvi tako i na patrijarha Porfirija, ocijenjuje Sadžakov.
Podsjeća da je Bulović sve ono što se sad događa izložio u svom prijedlogu naslovljenom “Revizija titula arhijerejâ SPC-a”.
“Tamo je napisao da je dosadašnje ustaljeno titulisanje bilo zasnovano na administrativnom ustrojstvu tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (riječ je o periodu od 1918. do 1929), a sa tim se nastavilo i u vremenu kad je usvojen Ustav SPC 1931. i zadržao se do ovih godina. Njegova teza je bila da je takav koncept prevaziđen, izložio je i svoju argumentaciju u koju sad ne bih šire ulazio. Poslije Sabora SPC u maju 2024. došlo je do novih imenovanja mitropolita i podizanja eparhija u rang mitropolija”, navodi Sadžakov.
18Ukoliko, pak, razmišljamo o širim implikacijama, kako dodaje, može se konstatovati da ova promjena ima određenu težinu kojom se Metodiju, kao osobi izuzetno lojalnoj patrijarhu, daje na značaju, te da se sada on, u velikoj mjeri, makar po zvanju izjednačava sa ranije izabranim mitropolitom Joanikijem.
“Moguće je da se sve može sagledavati i kao predupređivanje bilo kakve mogućnosti, makar i simbolične, relativne samostalnosti i ekskluzivnosti jedne osobe kroz status mitropolita, te stvaranju određenog balansa jer sada su to već dva mitropolita na relativnom malom prostoru. U periodu najveće moći Amfilohije je obezbijedio poziciju da djeluje vrlo samostalno u odnosu na patrijarha Irineja, odnosno ,,centralu” u Beogradu”, podsjeća Sadžakov.
Sagovornik Analitike ukazuje i da je Sabor SPC još 2021. ukinuo Episkopski savjet i mnogo drugih stvari koje su, kako kaže, činile ono što se nazivalo Amfilohijevo nasljeđe.
“To nasljeđe bilo je prvenstveno podređeno njegovim ne malim ambicijama i realnoj moći, a dodao bih i motivisano prezirom prema patrijarhu Irineju, koga nije doživljavao ni autoritetom ni sposobnim patrijarhom”, podsjeća Sadžakov.
Kaže i da će se ishodi i dometi ove promjene tek vidjeti, no, kako dodaje, ona ne mora imati neku naročitu težinu, iako, smatra, jeste intrigantna novina koja izaziva pažnju javnosti u Crnoj Gori.
“To, takođe, teško da može biti nešto što će donijeti neke bitnije tenzije i podjele u SPC u Crnoj Gori. Poznato je iz dosadašnjeg iskustva da, bez obzira na neka neslaganja koja svakako postoje među arhijerejima, pa i sukobe sujeta, oni rade uvijek na istom zadatku i suštinski sprovode istu ideologiju, da je SPC u velikoj meri monolitna i obilježena strogim povinovanjem hijerarhiji”, pojašnjava sagovornik Analitike.
Prema njegovim riječima, nema sumnje da je uloga SPC u funkciji realizacije, kako kaže, sulude ideje ,,srpskog sveta” ogromna te da je onapokretačka snaga velikosrpskog nacionalizma i u Crnoj Gori.
“Crkva je jedan od stožera velikosrpskog nacionalizma. Oni su zajedno sa političarima i akademicima odveli region u propast, u bijedu i zločine. O tome ubedljivo govori knjiga Milorada Tomanića ,,Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj”. I danas, SPC predstavlja dio nacionalističkog projekta, udarnu pesnicu velikosrpskog nacionalizma i politike ekspanzionizma. I to traje, u nepromenjenom intenzitetu”, upozorava Sadžakov.
I vlast i crkva na istom zadatku
Kako dodaje, i desne političke snage i SPC su na istom zadatku održanja srednjovekovne kaljuge, kojoj smetaju ljudska prava, tolerancija i proširivanje horizonata slobode.
“Umjesto da se nadovežemo na slobodarske tradicije ovog naroda, kao što je recimo antifašizam, mi nepogrešivo biramo pogrešno. To ima svoju cijenu. I vlasti i crkvi u potpunosti odgovara ovakav kontekst, unesrećena, zatucana, opljačkana i predmoderna i Srbija i Crna Gora, mračnjaštvo, strah... Svi su oni na istom zadatku provođenja određene politike i sinhronizovani, uključujući i Dodika, srpske političare u Crnoj Gori i Kosovu, cjelokupnu infrastrukuru ’srpskog sveta’”, upozorava Sadžakov.
Sve češće isticanje lika i djela Pavla Đurišića od strane mitropolita Joanikija sagovornik Analitike doživljava kao nastavak sramne uloge SPC u razgradnji antifašističkih vrijednosti. Podsjeća i da Crkva podržava desničarske i veoma konzervativne ideje, a čak je neke ratne zločince iz Drugog svjetskog rata proglasila za svece.
“Nema tu hrišćanstva ni duhovnosti, sve je to samo paravan za sticanje političke, ekonomske, obrazovne i medijske moći. Kod nas je praktično uništena sekularizacija”, izričit je Sadžakov.
Pogledajte, kaže, spisak onih koji dobijaju ordene SPC i mimo sveštenika, pa će biti sve jasno.
“SPC odlikuje svoje pulene, sve one koji su vukli i vuku ovo društvo na dno. To je orden koji nepogrešivo dobijaju upravo takvi. Kad tome dodamo i „posvećenja“ nekih dokazano spornih ličnosti iz Drugog svjetskog rata, kao što je Milorad Vukojičić, zloglasni pop Maca, patološki koljač iz Crne Gore, parastose za kvislinge kao što su Nedić i Ljotić, jasno je o kakvom se vrijednosnom sistemu radi. Sve ličnosti i događaji, i u prošlosti i u sadašnjosti, kojih bi se svako normalan stideo, za njih su prihvatljivi. Osuđeni ratni zločinci za SPC su heroji”, naglašava Sadžakov.
Popularnost SPC i Porfirija u velikom padu
Ipak, prema njegovim riječima, zbivanja u Srbiji posljednjih pola godine promijenila su i demaskirala mnogo toga, pa i pomogla da značajan broj ljudi napokon uvidi poziciju i pravu prirodu djelovanja SPC i patrijarha Porfirija.
Kako navodi naš sagovornik, mnogima je postalo jasno da SPC i njen poglavar na razne načine stoje uz režim, dobijajući od njega brojne privilegije.
“Do skoro je poslovično vladalo ono rajinsko-podaničko pravilo ,,Boj se Boga i države”. Značajno oslobađanje straha od vlasti bilo je praćeno i oslobađanjem od straha da se kritikuje SPC”, kaže Sadžakov.
U to se, kako dodaje, uvjerio na ličnom primjeru.
“Naime, u intervjuu NIN-u 2023. sam iznio tvrdnju da je Porfirije “Vučić u mantiji”. Tada je to izazvalo pažnju javnosti, ali su komentari bili većinom negativni. Danas ogroman broj onih koji se izjašnjavaju kao vjernici otvoreno i bez zadrške, sa velikim ogorčenjem, kritikuje Porfirija, a posebno je omražen poslije izjava u Moskvi, kada su sve maske pale do kraja. Tamo se dodvoravao Putinu, namigivao ,,ruskom svetu”, koristio isti narativ o ,,obojenoj revoluciji” kao i Vučić… Samo naivni su iznenađeni time. Trenutno je popularnost SPC i Porfirija u velikom padu, ljudi sve više uviđaju o kome i čemu se radi. Porfirije je danas izrazito omražena ličnost u Srbiji”, smatra Sadžakov.
Studenti moraju shvatiti ulogu SPC u nacionalističkom sunovratu
Prema njegovim riječima, studenti, koji su objedinjeni oko nekoliko ciljeva i zahtjeva, heterogeni su u pogledu mnogih drugih pitanja i vrijednosti, a, kako dodaje, ogroman broj njih se izjašnjavaju kao vjernici.
“Dosta njih je prošlo časove vjeronauke, vaspitavani su na jedan, iz mog ugla, pogrešan način. No, ogroman broj njih je sada razočaran ponašanjem SPC, posebno patrijarha Porfirija. Bez obzira na određen broj, po meni, nepotrebnih stvari koji su se povremeno događale na protestima, poput nošenja krstova i rusofilskih obilježja, studentski protest ipak nije bio dominantno klerikalno i nacionalistički obojen”, ocjenjuje sagovornik Analitike.
Prema njegovom mišljenju, ako studenti zaista žele izgraditi nešto kvalitativno novo i bolje, te razviti svoju slobodarsku svijest, moraju, ističe, pored ostalog, shvatiti i ulogu SPC u nacionalističkom sunovratu i sve anomalije koje je donijelo narušavanje sekularnosti.
“Nacionalizam i ratovi su donijeli siromaštvo i urušavanje pretpostavki normalnog života, a to traje decenijama. I dokle je sve to dovelo? Ova država je skrojena po mjeri političara (sa kupljenim diplomama) i partijskih poslušnika, po mjeri kriminalaca, po mjeri Željka Mitrovića, Jelene Karleuše i Jovane Jeremić, po mjeri najprljavijih tabloida. SPC je na svoj način sastavni dio tog sunovrata i dio tog nakaradnog sistema”, izričit je Sadžakov.
Kako crkva i vlast sinhronizuju strah i neprosvijećenost
Odnos vlasti u Srbiji, prvenstveno Aleksandra Vučića, sa SPC i patrijarhom Porfirijem vidi kao simbiozu, uzajamno pomaganje koje pokreću isti interesi.
“Vidjeli smo da je Vučić svojevremeno reagovao iz Njujorka istog dana nakon objavljivanja ,,Apela za sekularnu državu“, kako bi obavijestio svoje partnere u SPC da ne treba da brinu. Poznato je da režim tako štiti i Pink, tabloide, svoje batinaše, mafijaše i biznismene, stranačke kadrove, sve one koji čine njihovu infrastrukturu vlasti”, ukazuje on.
Mišljenja je da će, dok je državna politika Srbije zasnovana na tim temeljima, postojati i ovakvo prisustvo i uloga SPC, kao što je to slučaj u nekoliko posljednjih decenija.
“Dok se na temeljan način ne izvrši sekularizacija i država ne odvoji od upliva crkve - i u Crnoj Gori i u Srbiji - bićemo u stanju predmodernosti, crkvena lica će se baviti politikom, imaće nezaslužene ekonomske beneficije i neopravdanu pravnu zaštitu”, naglašava Sadžakov.
SPC je, podsjeća, strpljivo, još od osamdesetih godina prošlog vijeka, nastojala pojačati uticaj u društvu i to je i ostvarila uz pomoć vlasti. Ona je danas, kako ističe sagovornik Analitike, važan faktor i u političkom i uopšte društvenom smislu.
“Našim političarima je važno pridobiti podršku SPC, imati je na svojoj strani, jer od nje se zazire. Tako ogroman uticaj i podrška naplaćuju se od vlasti i čuva se privilegovan položaj. Riječ je, u suštini, o klasičnom trgovačkom odnosu - ja tebi dajem nešto, a ti meni nešto. Crkva dobija mnoge privilegije suprotne zakonu, što prije ili kasnije uništava čitavo društvo”, upozorava Sadžakov.
Nije, kaže, uzalud Evropa ograničavala uticaj vjerskih zajednica i zalagala se za sekularizaciju i toleranciju poslije svih vjerskih ratova.
“Jer, ako uporedimo zemlje koje imaju jasnu razdvojenost između države i crkve sa zemljama u kojima je moć povezana sa religijom, razlike su ogromne - u razvoju, slobodi i političkoj svijesti naroda. I to govori o katastrofalnom stanju srpskog društva”, napominje Sadžakov.
SPC ne želi sukob sa vlašću, želi zadržati privilegije
Sagovornik Analitike ukazuje da je SPC, na različite načine, korumpirana, te da želi zadržati privilegije i ne želi sukob sa vlašću.
“Ćute i ćutaće. Oni gledaju svoje interese, čak i kad je u pitanju egzistencijalni opstanak naroda, u koji se tobože kunu. Između interesa naroda i svojih interesa uvijek će izabrati ovo drugo. Kod nas je na djelu čudovišna smješa neoliberalizma, narušavanja sekularizacije i nastojanja da se realizuje projekat ,,srpskog sveta“. I za nas važi ono što je, povodom hrvatske situacije, istakao zagrebački sociolog Hromadžić - ,,spoj autokracije i populizma u politici, neoliberalizma u ekonomiji i kulturalnog neokonzervativizma“. SPC je važan učesnik svega toga”, upozorava Sadžakov.
