Početkom svake godine skoro svako traga za nekom svojom rezolucijom. Neko želi da izgubi koji kilogram, neko da ostane u boljoj kondiciji, neko da se manje brine, a više raduje. Ima i onih koji odluče da više pažnje posvete porodici, prijateljima, gradu u kojem žive ili mjestu iz kojeg su potekli. Koliko ljudi, toliko i rezolucija.
Naša stvarnost i naša potraga
Ja ću pokušati da ove godine otvorim, za sve nas jednu drugačiju potragu: potragu za rezolucijom crnogorskog konflikta.
Dok Njujork tone u večernju buku, a ulice se pune ljudima koji nigdje ne žure jer znaju da će sistem raditi i sjutra, mislim i razmišljam o Crnoj Gori. Ne iz nostalgije, već iz potrebe da razumijem što se to kod nas uporno ne završava? Kako je moguće da jedna mala zemlja, sa tolikom istorijom opstanka, ne uspijeva da se dogovori oko najosnovnijeg: što je država i čemu ona služi?
Iz daljine se jasnije vidi ono što se iz blizine često potiskuje. Crna Gora danas ne živi u smislu političke krize. Ona živi krizu smisla države.
Konflikt koji se namjerno ne izgovara
U javnosti se i dalje sporimo oko istorije, indentiteta, izbora i funkcija, dok suštinski spor ostaje prećutan. A on je jednostavan i bolan: da li Crna Gora želi da bude građanska, sekularna i institucionalna država, ili samo teritorija na kojoj se sudaraju identitetski projekti i tuđe ambicije?
To nije sukob između partija. To je sukob između države i privida države.
I taj konflikt se ne održava slučajno. On se svjesno produžava, jer mnogima odgovara stanje trajne napetosti u kojem se ne polažu računi, u kojem se ne mjeri učinak, i u kojem se lojalnost nagrađuje više od znanja.
Država bez dogovorenog minimuma
Svaka zajednica koja želi da traje mora imati minimum oko kojeg nema dileme. Ne minimum identiteta, već minimum zajedničkog života.
Da li smo saglasni da su institucije iznad crkava i partija?
Da li smo saglasni da se Ustav poštuje, a ne tumači po dnevnoj potrebi?
Da li smo saglasni da Evropa nije marketinški slogan, već vrijednosni izbor?
Ako na ova pitanja nema jasnog odgovora, onda ne govorimo o krizi vlasti, već o krizi društvenog ugovora. A društvo bez ugovora ulazi u stanje trajnog konflikta, iako formalno ima mir.
Institucije kao posljednja linija odbrane
Institucije nijesu hladni mehanizmi bez lica i glasa. One su nepisani sporazum među nepoznatima, obećanje da će pravila važiti i onda kada se ne poznajemo, i onda kada se duboko ne slažemo. Bez tog dogovora, društvo se ne raspada naglo, već se polako raslojava.
Kada sudstvo oslabi, ulice preuzimaju ulogu sudnica, a građanski protesti postaju posljednje utočište pravde.
Kada obrazovanje izgubi autoritet, mitovi, predrasude i improvizacije ulaze u učionice kao zamjena za znanje.
Kada mediji istinu podrede interesima vlasti, povjerenje se povlači iz javnog prostora, tiho, ali trajno.
Država tada ne pada uz prasak, niti pod teretom jednog događaja. Ona se isprazni iznutra, od smisla, od pravila, od povjerenja. A prazna država postaje idealan plijen: prostor u koji se useljavaju lične ambicije, kolektivne sujete i nacionalni mitovi, tražeći u njenim ostacima opravdanje za vlastite slabosti.
Politika bez mjere, gorivo konflikta
U Crnoj Gori politika prečesto prestaje da bude upravljanje, a postaje identitetska borba bez kraja. U takvoj politici nema mjesta za kritiku, samokritiku i odgovornost. Postoje samo “naši” i “njihovi”.
Ali država se ne vodi emocijama. Ona se vodi pravilima, znanjem i mjerom. Rezolucija konflikta počinje tek onda kada politika prestane da glumi vjeru, a počne da rješava probleme.
Ko god svjesno potpiruje strah, ko god relativizuje Ustav, ko god normalizuje ekstremizam, nije dio rješenja, već dio problema, bez obzira na to s koje strane političkog spektra dolazi.
Ekonomska tišina ispod političke buke
Ispod glasnih identitetskih rasprava postoji jedna dublja, upornija tišina, ekonomska. O njoj se najmanje govori, a najviše odlučuje.
Društvo koje ne proizvodi, koje zavisi od sezone, kredita, doznaka i uvoza, uvijek će prije tražiti krivce nego rješenja.
Ekonomska nesigurnost rađa političku nervozu. Kada ljudi nemaju izvjesnost rada, plate i budućnosti, identitet postaje zamjena za socijalnu politiku. Zastava tada prekriva prazni frižider. Mit zamjenjuje perspektivu.
Crna Gora već dugo izbjegava ozbiljnu raspravu o modelu razvoja. Živimo između turizma koji traje tri mjeseca i države koja traje cijelu godinu. Između javne potrošnje koja raste i realne ekonomije koja stagnira.
Bez dostojanstvenog rada nema dostojanstvenog društva. Bez regionalne ravnoteže nema unutrašnje stabilnosti.Ekonomija nije tehničko pitanje. Ona je pitanje mira.
Kako se konflikt rješava - bez iluzija
Rezolucija crnogorskog konflikta ne počinje pomirenjem po svaku cijenu. Ona počinje istinom bez kalkulacije:
Prvo: Crna Gora mora jasno definisati da je država iznad svih partikularnih projekata: vjerskih, nacionalnih i političkih.
Drugo: Institucije moraju biti vraćene u ustavne okvire i zaštićene od partijskog zarobljavanja.
Treće: Politika mora biti svedena na upravljanje, a ne mobilizaciju straha.
Četvrto: Ekonomska politika mora postati centralna politika države, jer bez razvoja nema stabilnosti.
Peto: Mora se uspostaviti kultura lične odgovornosti, bez kolektivnih alibija.
Ko na ovo nije spreman, taj ne želi rezoluciju konflikta, već njegovo trajanje.
Između komfora i odgovornosti
Rezolucija crnogorskog konflikta ne traži jedinstvo mišljenja, već konkurenciju rješenja. Vladajuća koalicija i opozicija moraju prestati da ratuju identitetima i početi da se takmiče programima: kako se živi bolje, kako se radi sigurnije, kako država postaje funkcionalna.
Evropski okvir ne znači tišinu, već pravila. Ne znači saglasnost, već odgovornost. Vlast mora biti spremna da se mjeri učinkom, opozicija da se dokazuje boljim rješenjima. Sve ostalo je politički alibi.
Država koja ide ka cilju dopušta različite puteve, ali ne dopušta lutanje. Crna Gora danas ne traži novi identitet, traži mjeru.
A mjera je uvijek znak zrelosti. Dok je ne pronađemo, konflikt će trajati i hraniti sam sebe.
Kada je pronađemo, politika će konačno postati ono što mora biti - služba građanima, a ne rovovski rat bez kraja i smisla.
