Razlog ovog pisanja nije jugonostalgija, niti glorifikovanje prošlosti, nego podsjećanje na vrijeme kada je omladina u Crnoj Gori i Jugoslaviji znala da gradi mostove, pruge, puteve, i što je još važnije, povjerenje.
Povod mi je nedavni događaj na Zabjelu, vezan za prikazivanje filma (na Džada festu) na albanskom jeziku. Kao Albanac nisam se želio oglašavati, svjestan koliko su te teme osjetljive i lako zloupotrebljive. Ali upravo su me licemjerni i usiljeni nastupi vlasti i opozicije podstakli da napišem ovaj tekst. Utrkuju se ko će biti oštriji u osudama, ko će glasnije pozivati tužilaštvo da kazni grupu mladih zbog njihovog ispada, a u praksi sve rade da jaz među mladima prodube.
40Ja tu grupu mladih ne osuđujem. Žalim ih. Jer iza tih postupaka ne vidim mržnju, već prazninu, nedostatak prostora u kojem bi mogli učiti jedni o drugima, zajedno raditi, pjevati, jesti i sanjati. Kada bih imao priliku, radije bih sjeo s njima za isti sto nego ih slao pred sudiju. A kada to već nije moguće, nudim ovaj tekst kao podsjetnik da zajedništvo nije parola, nego iskustvo koje se živi, gradi i dijeli.
Fabrika zajedništva
Postoji jedna slika iz prošlog vremena koja je ostala urezana u kolektivnom sjećanju mnogih generacija Jugoslavije. To nisu vojni strojevi niti politički mitinzi, već redovi omladinaca u plavim i zelenim uniformama, s lopatama i krampama, kako na suncu i kiši grade pruge, puteve, nasipaju rijeke ili sade drveće.
Na njihovim licima vidio se umor, ali i ponos. Ta slika je simbol jednog vremena kada se vjerovalo da se zemlja može izgraditi i zajedništvom i znojem, i kada je mladost nosila na sebi zadatak da spaja ono što je istorija često razdvajala.
Jugoslovenske omladinske radne akcije bile su jedinstven društveni eksperiment. Počele su neposredno nakon Drugog svjetskog rata, u zemlji razorene ratom, gdje je trebalo podizati ne samo kuće i fabrike, već i duh ljudi. Hiljade mladih iz svih krajeva dolazilo je na gradilišta, od Slovenije do Makedonije, da bi rame uz rame gradili ono što se tada zvalo „pruga bratstva i jedinstva“.
U stvarnosti, to je bila mnogo više od fizičkog posla. Bio je to susret jezika, običaja, pjesama, mentaliteta. U jednom šatoru spavali su mladi iz Ulcinja, Zabjela, Banjaluke i Maribora. Dijelili su isti hljeb, pjevali iste pjesme i razmjenjivali priče. Učili su da su različiti, ali da mogu biti zajedno. Učili su da ih povezuje nešto veće od mjesta porijekla, ideja da zajednički trud ima smisla.
Gradilišta kao učionice
ORA nisu bile samo radne brigade. Bile su i škole života. Na njima se učila disciplina: ustajanje u zoru, rad u smjenama, odgovornost za zadatke. Ali učilo se i nešto što nijedna škola ne može dati, osjećaj zajedništva i solidarnosti. Nije bilo važno ko je sin radnika, a ko kćerka profesora. Na nasipu ili na željezničkoj pruzi svi su imali iste lopate i isti tempo.
Pored fizičkog rada, akcije su imale i kulturni program. Organizovali su se horovi, pozorišne sekcije, večeri poezije, projekcije filmova. Mladi su pisali pisma roditeljima, crtali karikature, stvarali prijateljstva, pa i prve ljubavi. Radne akcije bile su i kulturne radionice pod vedrim nebom.
Što je ostalo iza njih
Ostali su kilometri pruga i puteva, stambene zgrade, sportski tereni, kanali i nasipi. Ali još važnije, ostala je ideja da se zemlja gradi zajedničkim naporom. Oni koji su prošli kroz radne akcije kasnije su, kao odrasli ljudi, nosili u sebi to iskustvo da zajedništvo nije prazna parola. Znali su da su u mladosti, rame uz rame s drugima, pomjerali granice mogućeg.
Ta ideja danas zvuči gotovo nevjerovatno u Crnoj Gori koja se sve više zatvara u rovove podjela. Čini se da smo izgubili ono što je bila suština radnih akcija, osjećaj da radimo za nešto veće od sebe.
Crna Gora danas: zemlja bez mostova
Današnja Crna Gora ima druge potrebe i druge izazove. Ne treba joj omladina da gradi pruge lopatama, ali joj treba nova energija i novi način okupljanja. Ako su radne akcije bile instrument obnove i izgradnje nakon rata, Crnoj Gori danas treba instrument obnove povjerenja i zajedništva nakon decenija političkih i identitetskih sukoba.
Zamislimo kako bi izgledale savremene „radne akcije“ u Crnoj Gori. Umjesto pruge, mladi bi mogli zajedno čistiti plaže, obale rijeka i jezera. Umjesto nasipanja šljunka, mogli bi saditi masline na Briskoj gori ili borove u Nacionalnom parku Lovćen. Umjesto gradnje baraka, mogli bi obnavljati stare kamene kuće u selima koja nestaju. Umjesto parola o bratstvu i jedinstvu, mogli bi učiti o održivom razvoju, digitalnim vještinama i evropskim vrijednostima.
Tri lekcije iz prošlosti
Iz iskustva ORA Crna Gora može povući tri ključne pouke:
Rad za opšte dobro:Zajednički rad ne mora više biti u teškim fizičkim uslovima, ali mora biti usmjeren na ono što koristi zajednici: ekologija, kulturna baština, socijalne akcije.
Miješanje različitosti:Kao što su se nekada sretali omladinci iz različitih republika, danas bi trebalo miješati mlade iz svih djelova Crne Gore, bez obzira na jezik, vjeru ili naciju. Susreti i zajednički rad stvaraju mostove tamo gdje politika gradi zidove.
Kultura i obrazovanje:Radne akcije bile su i kulturna scena. Današnje akcije mogle bi biti hibridne: rad na terenu ujutro, radionice, predavanja i umjetnički program popodne, prikazivanje filmova mladih stvaraoca, medju ostalima i na albanskom jeziku.
Institucionalni okvir
Da bi takva ideja postala stvarnost, potrebno je nešto što današnja politika ne nudi, pokret koji će ujediniti sve progresivne snage u zemlji. Taj pokret bi, uz svoj građanski i evropski program, morao među prioritete staviti:
Volonterski servis Crne Gore: nacionalnu platformu za organizovanje akcija u svim opštinama.
Opštinske brigade: lokalne omladinske servise za čišćenje, sadnju, obnovu i kulturu.
Partnerstvo s privatnim sektorom: kompanije koje bi pružale logistiku i sredstva, a zauzvrat sticale društveni prestiž.
Digitalni alat: aplikacije, društvene mreže, mape i dronove za savremeni odraz radnih akcija.
Povratak duha zajedništva
Nostalgija za radnim akcijama nije samo nostalgija za mladalačkim godinama. Ona je nostalgija za jednim duhom koji nam danas nedostaje. U vremenu kada se sve više zatvaramo u plemenske i partijske okvire, sjećanje na ORA podsjeća nas da smo nekada znali graditi mostove, i doslovno i metaforički.
Za Crnu Goru, malu zemlju u kojoj su podjele postale dublje od rijeka i kanjona, novi oblik radnih akcija bio bi i nova nada. Mladi bi ponovo učili da se vrijednost ne mjeri samo ličnim uspjehom, već i onim što ostavljamo zajednici. A zajednica, ako je nema, mora se iznova graditi, baš kao što su je gradili omladinci prije sedamdeset godina.
Graditi povjerenje
Jugoslovenske radne akcije ostale su u prošlosti, ali njihova poruka nije. Suština nije bila u lopati, nego u ideji da radimo zajedno. Crna Gora danas ima priliku da tu ideju oživi, prilagođenu savremenim izazovima. Možda više nećemo graditi pruge kroz planine, ali možemo graditi povjerenje, očistiti rijeke, sačuvati obalu, obnoviti sela i, što je najvažnije, naučiti da živimo jedni s drugima.
Jer zemlja se ne gradi samo betonom i željezom. Ona se gradi i duhom zajedništva. A to je ono što nam danas najviše nedostaje.
