Crnogorski košarkaš Aleksa Bulajić rođen je 29. marta 2002. u Nikšiću.
Kada je sa samo pet godina zakoračio na parket nikšićkog KK Panter, Aleksa nije mogao znati da upravo tada počinje da se ostvaruje njegov dječački san. Ipak, negdje duboko u sebi, osjećao je ono što danas s ponosom priznaje – da će košarka biti njegova životna priča.
Deset godina proveo je u matičnom klubu, sazrijevajući, učeći i sanjajući. A onda je talentovanog momka iz Nikšića put odveo u inostranstvo – najprije u renomirani njemački klub Ratiopharm Ulm, gdje je igrao od 2017. do 2020. godine.
Uslijedila je petogodišnja epizoda u Kirchheim Knights, a zatim i kratko poglavlje u Iserlohn Kangaroos tokom 2025. godine. Danas, Aleksa nosi dres Podgorica Bemaxa, ali i dalje ne zaboravlja ono dijete koje je sanjalo velike snove – i koje ih, korak po korak, ispunjava.
Na evropskoj košarkaškoj sceni predstavio se i kao član kadetske reprezentacije Crne Gore na prvenstvu Evrope 2018. Još ranije, nosio je boje pionirske selekcije na turniru u Sloveniji, gdje je Crna Gora osvojila drugo mjesto – jedan od onih trenutaka koji se zauvijek urežu u sportsko pamćenje.
Iako mu je košarka život, Aleksa je pravi zaljubljenik u sport uopšte. Rado zaigra tenis, a fudbal voli i prati s jednakom strašću kao i svoju primarnu igru.
„Kao dijete sam maštao da se profesionalno bavim košarkom, a te snove sam već ispunio“, priznaje iskreno.
Ali, tu se ne zaustavlja. Novi ciljevi su pred njim – igrati za najveće evropske klubove. I sudeći po njegovoj posvećenosti, strpljenju i ljubavi prema igri, djeluje da je ostvarenje i tog sna samo pitanje vremena.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Nedostaju mi osjećaj đečije radoznalosti i mašte, školski dani i druženje, u suštini jednostavnost tog života.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- To što živim svoje dječačke snove kroz posao kojim se bavim.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Volim da mislim da bih bio dobar filmski režiser ili profesionalni kuvar.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- U pojedinim situacijama znam da budem previše ležeran ili neopterećen, mada to više smeta ljudima oko mene, nego meni…
Što najviše cijenite kod drugih?
- Najviše cijenim požrtvovanost roditelja, iskrenost i lojalnost prijatelja, pouzdanost i hrabrost saigrača.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Filmu bih dao ime “Profesor“, po nadimku koji mi je kao malome dao đed. Iako ne ličimo, a postoji i razlika u visini, volio bih da me odglumi Charlie Hunnam.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Predan, srdačan, predusretljiv, opušten, skroman.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Kačamak. Jednostavan, tradicionalan, otporan.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Volio bih da imam moć teleportacije, da sam na tren od dragih osoba onda kad ih se uželim.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa Alanom Fordom iz istoimenog stripa.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- To je uglavnom moj jedini slobodan dan u sedmici, tako da ga iskoristim da se regenerišem od utakmice i treninga, potrudim se da spremim lijepu večeru i najčešće pogledam neki film pred spavanje.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Ima ih mnogo dragih, ali pjesma kojoj se najčešće vraćam je “Ne pokušavaj mijenjat’ me” od Miladina Šobića.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Nedavno sam gledao “Triangle of Sadness”. Svaka preporuka za taj film.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Nadam se da ću ubrzo imati šansu da pođem u Japan.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Uglavnom nemam problem ni sa jednom vrstom prevoznog sredstva, ali ne trpim kašnjenja vozova ili avionskih letova.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Mom ocu, čovjeku koji me najbolje poznaje.
Čemu se uvijek obradujete?
- Nekom slatkišu, sunčanom danu, neočekivanom susretu sa dragim ljudima.
Da li za nečim žalite?
- Ne žalim ni za čim, mada najčešće preispitujem svoje odluke vezane za košarku, odnosno moju karijeru. Ipak, vjerujem da sve ide nekim svojim pravcem i da će na kraju svako završiti tamo đe zaslužuje zavisno od svog rada, truda, požrtvovanja…
Bez čega ne možete?
- Mislim da ne postoji ništa bez čega se ne može. Ja ne volim dan bez jutarnje kafe, sunca, šale i razgovora.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Za kašnjenje…
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Zdravlje za sve meni bitne ljude, da mi igračka karijera potraje do 40. godine i da se Crna Gora plasira na Mundijal u fudbalu!
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Mogu da navedem dvije stvari. Prije svega trenutak kada sam sa 15 godina napustio kuću i otišao da igram košarku u Njemačkoj. Drugo je period od 15 mjeseci u kom nijesam mogao da igram košarku zbog neotkrivene autoimune bolesti i sama borba za povratak na teren, nakon dijagnoze.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Tragao bih za iskustvima za koja ranije nijesam imao vremena ili smjelosti.
Kako biste voljeli da umrete?
- U poznim godinama, spokojno u snu, ispunjene biografije, kao voljena i poštovana ličnost.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Za sad ne želim da razmišljam o epitafu.
