Snimak na kome predsjednik Crne Gore gotovo pa bravurozno igra srbijansko kolce dobro me zamislio. Ne zato što šef države ne bi smio da zna komplikovane korake srbijanske etno igre (ko me iole poznaje zna da sam tvrdi antinacionalista) već zato što kao pozorišni čovjek znam da je potrebna rutina da bi se ti pokreti savladali.
Gipkost i spretnost nogu Mr Presidenta upućuje da su iza njega sati provedeni u kolcetu i da je to dio floklora njegovog privatnog backgrounda, odrastanja, vaspitanja, itd…
Ako predsjednika u kolcetu ne vidimo kao problem, ostajemo slijepi za sindrom društvene legalizacije stihije estetike “naaroda” kao našeg dominantnog estetskog ključa
Nije nerijetko da se na crnogorskim svadbama nowdays zaigra kolce. I moram priznati da je ta igra za mene veeelika enigma. Ima nešto neoprostivo zaostalo u njoj da bi se u 21. vijeku čovjek dao zabavljati plesnom igrom minulih vjekova. Po istom difoltu po kom je podešena moja ličnost ne mogu slušati ni gusle. Paraju mi uši, uznemiruju mi čula. Opet, smatram ih super dragocjenim primjerom epike ovog naroda u kom guslar-pripovijedački rapsod, antičkim emotivnim nabojem priča dramatične priče. No, mjesto im je u muzeju, a ne na playlisti koja pojačana na maksimum "piči" iz kola.
Prema kolcetu imam sličan odnos. Koliko sam samo puta na nekoj svadbi kojoj sam prisustvovao pod pritiskom "moranja", doživio situaciju da pored mene random sjedi neki čovjek /žena sa kojima počinjem da razgovaram o raznim temama, svemiru, evoluciji, politici, filozofiji i hop - moj sagovornik, koji me već u tom trenutku obrazovanjem i stavovima oduševio, mijenja izgled lica, pretvara se u nekog drugog (ili nešto drugo), uskače u kolce, a u njemu se gubi svaki trag njegove individualnosti. U toj beskonačnoj rotaciji bez smisla, centrifugalnoj šamanskoj orgiji nestade i ona osoba koju sam poznavao do maloprije.
62Trans! Svi imaju isti izraz lica. Svi vrijede isto. U kolcetu je predsjednik važan koliko i konobar. Ekstatično i bjesomučno vrćenje u krug. Primjećuješ da si jedini u kom se priroda buni. Neko tapše, neko se izuva i skače na sto, a neko upada u - kolce. Ritual. Kult. Anti-individualistički diktat prosjeka. Patern. Duh srednjeg vijeka.
Mi smo građanska država (ili smo makar do skoro bili), sastavljena od različitih tradicija. Nije problem što predsjednik države uživa u kolcetu ili u Crnogorskom oru, već je problem evolutivna kulturološka pauza, kojoj i najveće instance daju legitimitet, pristaju na nju i bivaju dio nje. Ako mi se malo pristrasnosti dozvoli, Oro, iako podjednako problematičan kao igra za omladinu 21. vijeka, u sebi nosi makar individualnost. Tu leže i ključne razlike dvije kulture, dva naroda, no to je tema za drugi tekst.
Jesam li ja egzibicionista ako očekujem da u 21. vijeku individua konzumira različitu kulturu zabave od svoji pra-pra-djedova? Bolje reći dedova? Jesam li ja diskonektovan od naše stvarnosti ili je stvarnost diskonektovana od nas koji neće u to kolo?
Po istom difoltu po kom je podešena moja ličnost ne mogu slušati ni gusle. Paraju mi uši, uznemiruju mi čula
Ako predsjednika u kolcetu ne vidimo kao problem, onda ostajemo slijepi za sindrom društvene legalizacije stihije estetike “naaroda” kao našeg dominantnog estetskog ključa. Valcer, fokstrokt, menuet, balet… svi oni plesovi i sva ona kultura kojom se šepure zapadne države nastale su kao opozitna, kontrakultura puku. Puk je, kako stvari stoje, naša sudbina, naš izbor, naša estetska kontura, protiv koje umjetnost nema nikakvu šansu.
Možeš, Mašo Vlaović, cijelu vječnost planirati i projektovati kulturne politike, dok god predsjednika ne iščupamo iz kolceta, kič i narodno veselje su naša sudbina.
Svi ti festivali, predstave, opere i koncerti nemaju ni najmanju šansu protiv turbo verzije “ringe ringe raja” zabave. Samo sitno, sitno... Mladi, lijepi, pametni i - u opancima. Mi ni najmanju šansu nemamo. Spalite pozorišta, zatvorite festivale. Vjeru u crkve, narod je pobijedio. Samo ne znam čiji.
