Prije nekoliko dana navršilo se 79 godina od smrti generala Krsta Zrnovog Popovića i narodnog heroja Raka Mugoše. Te ''crne zore i svanuća'', kako veli guslar, pucao je Crnogorac na Crnogorca. Sudarile su se dvije ideologije, dvije generacije, dva junaka. Ljudi koji su željeli isti cilj, ali ga ostvarivali različitim putevima, koji su u vihoru Drugog svjetskog rata isključivali jedan drugi. Do smrti. Mjesta je bilo samo za jednog pobjednika.
Cilj mi nije da ođe pokušam da aboliram Krsta Popovića. Moj stav po pitanju njegovog lika i djela je isti otkad sam kao četrnaestogodišnjak pošao prvi put da se poklonim njegovoj vječnoj kući u Lipi Cuckoj. Krsto Popović je po mom mišljenju jedan od najvećih crnogorskih sinova i slika i prilika časnog crnogorskog oficira i vojnika, kakvi su bili tokom vjekovne borbe za crnogorsku nezavisnost. Čovjek koji je više od svega želio da sačuva crnogorsko državu i crnogorske glave.
12Bilo je mnogo situacija u kojima je Krsto mogao da se odrekne svojih ideala, u kojima je mogao da vrši zločine, ubija vezane i zarobljene, vrši osvete i paljevine, a nije, ni tokom 1918, ni nakon nje ni tokom rata. Umjesto toga, pokušavao je da Crnogorce naćera na jedinstvo i slogu, skidao sa vješala, tajno i javno pomagao partizanski pokret, a sve u cilju vaspostave nezavisne crnogorske države koja je postojala vjekovima.
Najvećeg neprijatelja je vidio u četnicima i velikosrpskoj hegemoniji, a i oni u njemu. Bezbroj je pisama Draže Mihailovića, Jakova Jovovića i drugih četničkih komandanata koji su smatrali da zelenaše treba ubijati bez usprezanja. Krsto je imao ideju da ''velji rat nije za mali narod, jer je mali gubitnik i kad je na strani pobjednika''.
Ovu je lekciju naučio nakon prvog rata. Zbog toga je smatrao da okupatora treba iskoristiti za vlastiti cilj, a sačekati da rat riješe veliki. Krstova želja je bila formiranje crnogorske vojske, koja će biti spremna da spriječi ponavljanje 1918. godine onda kada rat završi. Da li ga krivim za ovo? Apsolutno ne! Istorija nije crno-bijela bajka za malu đecu, pogotovo kada se gleda sa distance sveznajućeg posmatrača. Rat je kompleksan događaj, pun preplitanja i čudnih sudbina, a ne bajkovita priča o borbi dobra i zla. Bilo kako bilo, i komunisti su, uprkos brojnim nepravednim smrtnim osudama, smatrali da Krsto nije bio zločinac.
Da čuvamo jedni druge, najviše od sebe samih
Vjerujem da je odluci da se Krsto ne preda veliku ulogu imalo i nepravedno pogubljenje njegovog prijatelja dr Novice Radovića. Jovo Kapa je jednom rekao ''ruke se osušile onome ko je to uradio''. Gorski vuk nije smatrao da će imati pravedno suđenje, a nova vlast je očigledno tolerisala što usamljeni ratnik tumara Katunskom nahijom dvije i kusur godine nakon oslobođenja. Dok neke incidente nisu uradili drugi, a vlast odlučila da je samovolji dosta. Ne mogu postojati dvije vlasti u jednoj državi.
Vazda mi je bilo interesantno slušati razne verzije priča o Krstovoj pogibiji. Od one da ga nije htio metak do raznih drugih scenarija. Ono što mi je interesantno je da je ubijen od strane kasnije rijetkih Crnogoraca među komunistima. Valjda to tako biva sa velikim junacima, a tako je i pravedno. Čast je velikome biti poražen od velikog.
Sa druge strane, Rako je predstavljao novo doba, mladost, pobjedu, novu realnost. O njegovoj smrti je suvišno pričati. A i o Krstu. Sve što je trebalo reći rekla je Rakova majka nad kovčegom svog mrtvog sina.
Vele da smo mi Bandići unikatni po pitanju sloge. Vazda sam bio ponosan na činjenicu da se u crnogorskim plemenima poznatim po neslozi ono moje ističe po dobru. Priča kaže da kad su ubili strica moje babe, čuvenog komitu Boška Musu popovog Vukovića, njegov otac pop Petar zakleo je da smrt njegovog sina bude zadnja među Bandićima. Tako je i bilo. Čuvali su glave.
Neđe prije par godina, kada je bilo 75 godina od Krstove i Rakove smrti predložio sam da se toga dana položi cvijeće na oba groba. Za oba Crnogorca koji su se borili i poginuli za slobodnu Crnu Goru. Dva simbola naše istorije. I da budu zadnji. Da nikad više Crnogorac ne puca na Crnogorca, nego da nas naš sveti barjak okuplja kako bi pretekli sve nedaće koje nas pritiskaju. Da čuvamo jedni druge, najviše od samih sebe.
