„Podgorička skupština opsena i prevara“: Britanski lord Ronald Meknil o pravu na državni život Crne Gore

Među znamenitim britanskim političarima koji su branili pravo na opstanak države Crne Gore poslije 1918. godine, isticao se Ronald Meknil (Ronald Jonh McNeill, baron Cushendun), [1] koji je u anglo-saksonskom svijetu prepoznat kao ličnost koja je osuđivala nasilnu aneksiju Crne Gore sprovedenu od strane Srbije i teror koji je vršen nad crnogorskim narodom [2]. 

Tokom trajanja Prvog svjetskog rata, Meknil se angažovao za humanitarnu pomoć Crnoj Gori usljed gladi i oskudice stanovništva u zemlji. Bio je aktivan u zahtjevima da Velika Britanija uspostavi na recipročnoj osnovi diplomatske odnose sa Crnom Gorom, odnosno, da prihvati zvaničnog diplomatskog predstavnika Crne Gore u Londonu. 

Često je od 1919. do 1922. godine u Donjem Domu britanskog parlamenta raspravljao o crnogorskom pitanju, zalažući se za ispravljanje nepravde učinjene prema Crnoj Gori i za restituciju njene državne suverenosti i nezavisnosti. 

Ronald Meknil, lord Kušendan

Na zasijedanju Donjeg doma britanskog parlamenta, 13. februara 1919. godine, Ronald Meknil postavljao je pitanja i debatovao o Crnoj Gori. On je mjerodavne faktore britanske administracije pitao što će preduzeti u pružanju pomoći Crnoj Gori, koja je ranije bila ustanovljena i je li „tačno da srpske okupatorske trupe sprječavaju dotok pomoći crnogorskome narodu, kome je pomoć i namjenjena“ [3]. 

U debati u Donjem domu britanskog parlamenta o Crnoj Gori, koja se vodila 11. novembra 1919, glavnu riječ vodio je poslanik Ronald Meknil. On je, prema stenogramu, na zasijedanju britanskog parlamenta govorio, između ostalog i sljedeće: 

...Crna Gora ima naročito pravo da bude cijenjena od ove zemlje, kao i od svakog ljubitelja slobode. To je jedina država na Balkanu koja nije bila pokorena nikad od Turaka, i ima tome već mnogo godina dana otkako ju je Gledston nazvao „besmrtnom Crnom Gorom“. Takva je ona bila i u početku ovog rata. 

Dva dana pošto smo mi išli u rat i ona stade na stranu pravde i baci se na Austriju. Bilo je to herojsko djelo od njene strane, s obzirom na njenu slabost i geografski položaj. Posljedica toga jer bila da je i ona prošla kao i Srbija i bila pregažena. 

Ima jedna čudotvorna stvar - a to je tajna svega ovoga što se potom dešavalo - to je da je Srbija još iz samog početka, umjesto da sa Crnom Gorom postupa kao sa saveznikom, počela sa jednim nizom intriga koje je neumorno sprovodila, kako u Parizu i na svakom drugom mjestu. Još u početku krenuli su da cirkulišu glasovi - za koje se poznije doznalo da su iz srpskog izvora - koji su strašno diskreditovali kako Crnu Goru tako i njenog kralja, pa se u tome išlo tako daleko da se tvrdilo da su crnogorski kralj i njegova vlada izdajnici, da su vodili korespodenciju sa neprijateljem, pa se čak tvrdilo u jedno vrijeme da postoji neki tajni ugovor između Austrije i Crne Gore. 

Nikola Pašić

U samoj stvari otpočela je bila jedna strahovita propaganda od strane srpskih agenata po cijeloj Evropi još za vrijeme rata, a sve s namjerom da bi se Crna Gora mogla inkorporisati Srbiji i izgubiti svoju dinastiju kada dođe da se Evropa rekonstruiše. 

Kada Austrija izvrši invaziju, dvorovi i vlade obje ove zemlje odoše u izgnanstvo. Srpska je vlada bila instalirana na Krfu, a crnogorska u Parizu i britanska vlada, kao i francuska, odredile su i izdavale malu potporu crnogorskoj vladi kako bi joj, iako u izgnanstvu, omogućile otpravljanje poslova. 

Još iz samog početka, a iz razloga koji do danas nijesu objavljeni, Saveznici, a tako isto i kralj. Vlada, počeli su postupati sa nipodaštavanjem prema Crnoj Gori umjesto poštovanja i okuraženja koje su trebale biti ukazane s obzirom na njenu slabost. Ništa drugo da ne govorim do da napomenem daCrnoj Gori i nikada nije bilo dozvoljeno da ima svog predstavnika u Londonu za vrijeme rata. Ona se za to obraćala i bila odbijena. 

Ja sam u svoje vrijeme pitao Predsjednika Ministarskog Savjeta, koji je u to vrijeme bio Ministar Inostranih Djela, zašto se Crnoj Gori ne dozvoljava da ima svoga diplomatskog predstavnika, na što mi je on kratko odgovorio da je za Crnu Goru dovoljno da opšti sa Kralj. Vladom preko jednog nižeg činovnika pariske ambasade, ser Džordža Greja. 

Pa ni do današnjeg dana u Crnoj Gori nije dozvoljeno da opšti direktno sa Kralj. Vladom. Da li ima nečega u stvari što podržava Vladu u takvom postupanju ne znam, ali je takvo ponašanje uvredljivo. Takvo je držanje nastavljeno i praktikovano i u manjim stvarima. Prvi Ministar je uvijek izostavljao Crnu Goru kada je savjetovao Nj. Veličanstvu šiljanje čestitke za pobjedu i drugim pozdravima – Crna Gora je demonstrativno izostajala. 

Prilikom definitivne pobjede i primirja, takvu je čestitku čak i Sijam dobio, a Crna Gora ne, niti njen vladalac. Ovdje je takođe jedna čudna stvar o kojoj nikada do danas nije dano objašnjenje. Crna Gora nije ni pozivana da pošalje svoje delegate u Pariz iako je bila jedna od prvih da dođe u pomoć zapadnim Silama.

Grof Džon de Salis

Ona nikada, od početka do kraja, nije bila konsultovana u Parizu pri rješavanju balkanskog pitanja iako je njena sudbina vezana za Balkan. Ja ću samo da podsjetim Parlament na jednu stvar: čim je Austrija bila primorana da evakuiše Srbiju, Velike Sile su sa pravom pohitale da reinstališu Kralja i Srpsku Vladu i da se pomoć što prije pošalje namučenom srpskom narodu. 

Je li to učinjeno i sa Crnom Gorom? Bože sačuvaj! Zašto poslije pobjede crnogorski Kralj i Vlada nijesu odmah pomognuti da se vrate u zemlju? Naprotiv, još danas crnogorski Kralj i njegova Vlada su u Parizu, Crna Gora zauzeta srpskom vojskom, koja se ponaša kao neprijatelj prema narodu, dok secrnogorski Kralj i Vlada drže kao zarobljenici u Parizu ili - ako je to jak izraz - do sada Velike Sile nijesu ništa učinile da bi im olakšale povratak, niti da se srpska vojska izbaci sa crnogorske teritorije. 

Ne samo da su Srbi zauzeli zemlju, nego i počinili nasilje najgore vrste. Srpske trupe hapse domorodce ili ih odgone u planine Kralj.Vlada je isto tako učinila smetnje u šiljanju pomoći za Crnu Goru i osuđivala svaki pokušaj Crnogorskog Fonda u Londonu da tu pomoć pošalje crnogorskom narodu. 

Tako je Kralj.Vlada postupala sa jednom savezničkom zemljom dok je odmah potrčala da hrani Beč i tako je sve to bilo dok nije stigla amerikanska pomoć, čiji je predstavnik G. Huver poslao hranu za Crnu Goru, koja /ovo moj poštovani prijatelj ne može poreći/ bila pojedene 70% od srpske vojske, a drugih 30% prodato šićardžijama.

Ovdje je najčudnovatije to da Crna Gora strada od jednog prijatelja i saveznika Srbije – a to sve u cilju da bi ova posljednja mogla da je proguta. Mi imamo ovdje istu stvar sa Italijom i Jugoslavijom: dok se Jugosloveni sa pravom žale na agresivno držanje jednog dijela talijanskog javnog mišljenja, dotle to Srbija radi prema Crnoj Gori samo u većoj razmjeri. 

Meni je toliko puta odgovarano da bi crnogorskom narodu trebalo odobriti da se slobodno izjasnida li želi da se pridruži velikoj jugoslovenskoj državi. 

Njima dakle treba ostaviti da izaberu formu ujedinjenja: federaciju, totalnu uniju ili nezavisnost, nije moja stvar da namećem svoje mišljenje o tome. Sve što ja tražim, to je da se Crnoj Gori dozvoli da izrazi svoju volju slobodno. 

Do sada su Srbi ovu namjeru osujetili. Još 1916. bio je potpisan krfski pakt od nekoliko gospode crnogorske, na osnovu koga se odlučilo da Crna Gora podpada pod Srbiju i dinastiju Karađorđevića. Bio je i neki skup nazvan podgorički parlament. To je lažni parlament i zbog toga bih baš želio da vidim Salisov izvještaj. Ja javno pozivam poštovanog člana da taj izvještaj jasno iznese jer će iz njega vidjeti da je podgorički parlament opsena i prevara. Crnogorski članovi nijesu glasali kad se odlučivalo o uniji.

Dok se sve ovo dešavalo, mala pomoć koju smo izdavali mi i Francuzi Crnogorskoj vladi u Parizu, oduzeta je. Izdavanje pomoći bilo je ukinuto u vrlo kritičnom momentu prije nekoliko mjeseci. Ja želim da znam zašto je ova pomoć u kritičnom momentu oduzeta crnogorskoj vladi, kada crnogorsko pitanje još nije riješeno zašto se baš ovaj momenatizabrao kada je u pitanju i sama egzistencija Crnogorske vlade? 

Kralj Nikola I Petrović Njegoš u egzilu

Doduše ni ja ne znam, ali je značajno da je G. Pašić predao 17. septembra jednu notu Konferenciji u Parizu, kojom je tražio jednu čudnu stvar. Parlament će se opomenuti da je to srpski državnik koji je bio vezan čašću u svemu prema ovoj maloj zemlji. On je, naime tražio da Saveznici ne priznaju više crnogorsku vladu da joj ukinu pomoć - držanje tako plemenito za jednog saveznika. 

Što je bio srpski cilj pri tom? Namjera je bila da se ova mala zemlja pritiskom dovede do očajanja i prizna ujedinjenje. To je neotesan i odvratan sporazum da se jedna mala država nagna da na silu učini ono što svojevoljno nikad ne bi učinila, i Kralj. Vlada ne može izbjeći odgovornost u ovom poslu. 

Moj pošt. Prijatelj veli da Kralj. Vlada ne može izbjeći odgovornost u ovom poslu. Moj pošt. Prijatelj veli da Kralj. Vlada ima radi sporazuma sa ostalim silama u Parizu - naravno, ali je li Kralj. Vlada upotrijebila svoju moćnu zaštituprema ovoj maloj državi koju je Gledson nazvao besmrtnom Crnom Gorom? 

Je li Kralj. Vlada odbila da bude saučesnik u ovoj politici nasilja i tlačenja?

Da, ali ne smiju da iznesu izvještaj grofa Salisa. Zašto? Moj prijatelj veli da je to zbog toga što do danas nije primljen nikakav izvještaj od Srpske Vlade; ja to primam, ali ima i drugih načinada se želje od tako važnog interesa objave. Ja se ne ustručavam da izjavim razlog za ne davanje toga izvještaja Parlamentu jeste srpski uticaj združen sa međunarodnim finansijama, koji žele da se taj izvještaj zataška. 

Moj prijatelj vrti sumnjivo glavom; e onda neka nam kaže zašto se izvještaj krije. Nije dovoljno reći Parlamentu i narodu da mu se nešto ne može saopštiti, jer su tako odlučili zvrdndovi u Parizu. Još u februaru ove godine tražio sam da se ovoj zemlji dozvoli slobodno pravo izbora. Odgovorio mi je da je prerano govoriti ma šta o tom pitanju. 

Potom je u aprilu poslat grof Salis, a o tom nije čak crnogorska vlada ni izviještena i zbog toga je i protestovala i kada sam pitao o tom protestu odgovarano mi je da za njega ne znaju, da bi docnije priznali da sam bio u pravu. Nama je uvijek govoreno da čekamo na izvještaj grof Salisa. Sad je njegov izvještaj tu, i iz njega se može sve vidjeti, i eto sad nam kažu da je to drskost ulaziti u tu stvar, jer se to baš razmatra u Parizu.

Najzad, da vam kažem šta je u tom izvještaju. Iz njega se jasno i nesumnjivo vidi da crnogorski narod želi da bude slobodan pod svojom dinastijom. On nam u tom izvještaju priča i o radu srpskih trupa u Crnoj Gori, iz čega se da zaključiti da Velike Sile moraju odmah preduzeti mjere da srpska vojska napusti Crnu Goru, ako se ne želi da se ionako smanjeno crnogorsko stanovništvo istrijebi.

Neka mi je dozvoljeno reći da mi nije prijatno da ovako govorim o jednom savezniku čije je požrtvovanje i stalnost zadobilo simpatije sviju nas. Ranije sam ja govorio u parlamentu o opravdanim srpskim aspiracijama. Ja sam član Izvršnog Srpskog Društva u V. Britaniji. 

Sve su moje simpatije na strani Srbije, kao zakonitog vođe Jugoslovena. Ideja velike jugoslovenske države pod vođstvom Srbije je moja želja. Ono što ja ne mogu odobriti, to je da pri sprovođenju ovakve srpske legitimne politike ne strada i jedna malena država i ja prema tome želim da čujem kakve je korake Kralj.Vlada preduzela da svoja obećanja prema toj maloj zemlji ispuni i da nam se da iscrpan izvještaj s pogledom na položaj u toj zemlji, kao i iznese izvještaj grofa Salisa“ [4].

Pomenuti Meknilov govor izazvao je snažan politički i medijski odjek u međunarodnim krugovima.