
Sve su prilike da se Milojko toliko uživio u ulogu Japanca da je svojim vjernim partijcima u poslaničkim klupama, na pitanje šta da rade sa Mandićem i Alabarom, odgovorio na japanskom jeziku. Čarapić i drugari su više od sat pokušavali, na pauzi koju su zatražili na plenumu, da rastumače mudre poruke njihovog Miki-sana, ali očigledno nije išlo, pa su odlučili da prekinu sjednicu.
To je, naravno, jedva dočekao predsjednik parlamenta, o čijoj se fotelji trebalo raspravljati, i istog trena odložio sjednicu do, gle glupe koincidencije, povratka „Japanca”.
A, kada se vrati sve će biti jasnije, naravno oko toga kako treba da glasaju poslanici njegove partije. Naravno, neće biti jasno šta bi sa onom milijardom koju samo što ne donese prije par godina, a ni to u kojoj je ulozi bila njegova supruga tokom zvaničnih sastanaka sa japanskim političarima, i da li je, na nekoj od tajnih telefonskih sjednica Vlade, možda i ona imenovana za savjetnika, vozača i tjelohranitelja premijera nam, kao strikov mali BIL.
I dok se po „pjaci” već pričaju vicevi o tome kako će ga „BILi ubiti kao zeca”, Andrija Mandić je očigledno uspio da kupi potrebno vrijeme da se konsoliduje i malo „argumentovanije” objasni Bošnjačkoj partiji i PES-u zašto im je bitno da ga podrže. A, to sigurno neće ići toliko teško, jer ako je uspio da ubijedi Ibrahimovića i njegove ministre da ga podrže u svim dosadašnjim šovinističkim izlivima, teško da će neka posebna prepreka u ubjeđivanju biti problem što se sinovac bahati i puca po građanima dok ga čuva policija. Uostalom, neka prvi baci kamen onaj koji nije zaposlio svoje „brataniće”.
Sve ovo puno više podsjeća na „tvrđenje pazara”, nego li na bilo kakva ozbiljna politička promišljanja. Mi ćemo (Bošnjaci i PES) kao da se pravimo ljuti jedno vrijeme dok nam Mandić ne ponudi još neki dio kolača, pa ćemo onda principijelno da prihvatimo i zaboravimo na sve.
Pitao momak đevojku, čisto hipotetički, da li bi spavala s njim za par stotina hiljada eura. Bih naravno, reče đevojka. A za stotinjak eura? Sram te bilo, za koga me ti smatraš, naravno da ne bih, šta ti misliš ko sam ja, uvrijedi se cura. Šta si, to smo već utvrdili kod prvog odgovora, sada se samo pogađamo oko cijene, tvdimo pazar, poentira momak.
Koliki će pazar biti na kraju vidjećemo kada se budu dijelile nove pozicije, kao i kod glasanja oko sporazuma sa Alabarom. Stara je izreka da je politika – kurva, i to svi znamo, ali se čini da je ova naša više neka vrsta kamenjarke i oberuše. Jer, u našoj politici ugašeni su svi principi, kako društveno-politički, tako i oni ljudski. Postalo je sasvim legitimno slagati i prevariti, samo ako to donosi neku korist, pa makar ona bila i trenutna i mizerna, bitno da je korist.
Načini kako da se dođe do nje se do te mjere ne biraju da je većina njih postala krajnje degutantna. Posljednji u nizu je mešetarenje sa pokojnim urednikom Dana Duškom Jovanovićem.
Prvo se sjetio da iskoristi njegov lik i djelo Jakov Milatović, koji ga je posthumno odlikovao, da bi samo par dana kasnije uslijedio fontalni napad „hijena” iz Demokratske Crne Gore, predvođene liderom Bečićem, koji su valjda vidjevši da potez Milatovića može biti od koristi, objelodanili da će za bilo kakvu informaciju o njegovom ubistvu darivati milon eura, potencirajući da će to pokloniti baš oni, Demokrate, od državnih para naravno ali da se zasluge pripišu njima.
Nije im zasmetala ni činjenica da je ovu inicijativu zvanično usvojila Vlada Mila Đukanovića još 2016. godine, bitno je samo da se pomjeri fokus sa nezakonskih čistiki u MUP-u i namještanja podobnih kadrova za njihovu stvar.
I, dok Bečić poklanja milion, Spajić obećava milijarde, crnogorski sportisti od naše države dobijaju prekriženu nulu. Reprezentacija Crne Gore u mini fudbalu, koja se dok ovo pišem, plasirala u polufinale Svjetskog prevenstva u Azerbjedžanu, od Ministarstva sporta u Vladi Crne Gore, ispraćena je sa nula eura. Ista suma im je, kao savezu za mini fudbal, pripala od njihove matične države.
Ali, za to vrijeme svi „Putevi” vode u Srbiju, pa novca ima i za navijače a ne samo za sportiste, naravno moraju zadovoljiti taj mali uslov – da navijaju za susjednu državu, i naravno protiv svoje. Pa je tako direktor podgoričkog preduzeća „Putevi” finasirao veselu grupu navijača iz glavnog nam grada da bi podržavali reprezentaciju Srbije na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj.
Radoš Zečević, direktor „Puteva”, je tokom referendumske kampanje tvrdio da Crna Gora neće moći da se prehrani bez donacija iz Srbije i da ćemo skapati od gladi ukoliko se odvojimo od njih. Evo je, izgleda, za ovih 19 godina od kako se sami „mučimo”, Crna Gora pod onim „lopovima” uspjela toliko ekonomski da ojača, da ne samo da nismo skapali od gladi, već možemo šakom i kapom da dijelimo pare njihovim navijačima.
Za to vijeme podgorički “Putevi” nisu ni lopatu zemlje bacili na spektakularno najavljenu rekonstrukciju Ulice Vojislavljavića, čije radove gradonačelnik i premijer svečano otvoriše prije par nedjelja. Za to očigledno nema novca, valjda sve potrošiše navijači po Njemačkoj, ali para ima za besprizorne spektakle kiča i šunda na glavnom gradskom trgu, na kojem ukoliko ste se zatekli teško da biste pogodili u kojoj se državi nalazi, u Crnoj Gori sigurno ne.
Nego, da ne prejudiciramo prije vremena, što bi kazali političari, i da sačekamo nastavak „Podgoričke skupštine”.