U jednom od starih arhiva sam prije desetak godina naišao na jedan podatak koji mi se tada učinio interesantnim. Simboličan i zanimljiv, ali ne više od toga. Prije par godina, tačnije 2020, a tek u godinama koje će naići, sam shvatio da je taj stari podatak ustvari sudbinski vezan za našu Podgoricu.
Avioni-bombarderi američkih i britanskih vojnih snaga koji su na Podgoricu, te ratne 1944. godine, njih stotinu i šesnaest, sasuli više od 270 tona bombi, bombardujući je sistematski više od 80 puta (bezmalo istovjetan broj puta kao i njemački Drezden koji je sravnjen sa zemljom) – ti bombarderi su se kolokvijano nazivali „Osloboditelji“.
Oslobodili su nas od slobode da slobodno iskažemo svoje stavove
Tom prilikom je Podgorica „oslobođena“ od 600 svojih sugrađanki i sugrađana. Pišu ratni izvještaji da je u tim bombardovanjima ubijen i određen broj okupatora u njemačkim uniformama, tačan naziv zaveden u vojnim spisima je: neznatan.
Neuporedivo znatniji je bio broj Crnogorki i Crnogorca koji su ostavili svoje kosti pod ruševinama drevne Ribnice, varošice koja je, do pred rat, brojala nešto više od 14-15.000 stanovnika.
„Oslobodioci“ su je oslobodili od skoro 5% njenog stanovništva.
Oni koji su je istinski oslobodili i vratili joj status slobodne su bili partizani, antifašisti. Tog hladnog 19. decembra 1944. godine, pod vođstvom Bokeljske narodno-oslobodilačka udarne brigade, je nakon nekoliko dana krvavih borbi, grad oslobođe okupatora i njihovih saradnika, koji su povlačeći se, za sobom u Moraču povukli i prelijepi stari Vezirov most. Isti onaj most koji podiže, za svoju dušu, veliki skadarski vezir, a za koji će godinama kasnije jedan „duhovnik“ zakivati sve one koji ne prihvatiše da veličaju ONE što su bježali pred partizanima - one druge „oslobodioce“.
Partizane narod nije tako nazivao, nije imao potrebe za tim, nazivao ih je onako jednostvno i prosto: Naši.
Došli naši, živjela sloboda!!!
Teško da je iko te '44. mogao i pretpostaviti da će od onih kvislinga i domaćih izdajnika koji pobjegoše sa okupatorom (da, i ođe su bježali zajedno), ostati jedan dio koji će mnogo godina kasnije, tačnije osamdeset i jednu, doći da nas ponovo, poput B-24 bombardera - oslobodi. I ovi nas oslobodioci, takođe sistematski, oslobađaju od svega dobroga evo već 5 godina.
32Kako danas pišem o Podgorici i Titogradu, neka i fokus ostane na onome od čega su proteklih godina oslobodili naš grad.
Oslobodili su nas od slobode da slobodno iskažemo svoje stavove.
Oslobodili su nas od mogućnosti da dostojanstveno odamo poštu i položimo cijeće za sve one koji su svoje živote ugradili u naš današnji slobodan dah i korak.
Oslobodili su nas od međuvjerskog i međunacionalnog slada koji teško da je postojao još neđe na svijetu kao u našoj staroj Podgorici.
Oslobodili su nas od onog generecijama naučenog refleksa da se vikendom ide na stadion i bodri naša Budućnost.
Oslobodili su tu Budućnost od svih Podgoričana i svih onih koji je vole i koji ne nose šalove samo za svečane prilike i slikanja.
Oslobodili su nas čak i od „našeg doktora“ upravo zbog ovoga jer je naš.
Oslobodili su nas 100-godišnjeg jubileja naše svetinje, našeg hrama, istinskog hrama u kojem smo se stotinama puta molili za gol više, s sve u korist onih njihovih prokletih u kojima se sije mržnja i jad.
Oslobodiće nas od stotinu i nešto miliona iz gradskog budžeta u koji euro nijesu donijeli.
Oslobodili su nas od intelektualaca na čelima kulturnih i naučnih institucija u gradu.
Oslobodili su nas od stručnih ljudi u gradskim službama.
Oslobodili su nas od ponosa da kažemo da je u našu Podgoricu svako dobrodošao.
Oslobodili su nas od sigurnosti da sa familijama bezbjedno prošetamo našim ulicama.
Oslobodili su nas od hiljada i hiljada kvadrata naše zemlje da bi je poklonili stranoj agenturi pod nazivom i krinkom crkve.
I na kraju su pokušali da nas oslobode od naše Gorice i našeg simbola 13. jula. 13. jula bez kojeg ne bi bilo ni našeg 19. decembra.
Isto kao što ne bi bilo ni 2020. da nije bilo onog zajedničkog bježanja 1944.
Jedni datumi stvaraju one druge. Uzroci uvijek dovode do posljedica ma koliko se dugo na njih čekalo.
A, Podgorica, Titograd, Doklea, Ribnica, Stara i Nova Varoš... će uvijek imati (i imala je) neke oslobodioce, ali na njenu sreću i hiljadugodišnje trajanje ima i NAŠE.
Srećan ti rođendan, Titograde!!!
