"Preko FCJK prodiru najbolji rezultati savremene filologije u crnogorsko naučno i akademsko biće. Zbog profilacije kojom ustanova okuplja domaće i inostrane filologe, preciznije zbog koncepta kakav ima Adnan Čirgić kao prvi čovjek te ustanove i najznačajniji predstavnik montenegristike danas – FCJK i jeste predodređen da zasmeta raznim negatorima crnogorske kulturne, književne i jezičke osobenosti. Fakultet je dokazao da crnogorski jezik jeste dio identiteta, ali ne i jedini činilac našega identiteta i ne po cijenu bilo kakvih izvannaučnih motiva", kazao je u intervjuu za Portal Analitika, mr Novica Vujović, saradnik u nastavi na FCJK, sekretar redakcije međunarodnoga časopisa Lingua Montenegrina, sekretar Organizacionoga odbora međunarodne naučne konferencije Cetinjski filološki dani, kao i član Crnogorskoga filološkog društva.
On je za naš portal govorio i o odnosu CANU prema crnogorskoj kulturnoj baštini, crnogorskom jeziku i Njegošu, kao i o nedavno oformljenom Međunarodnom komitetu za očuvanje i razvoj FCJK…
ANALITIKA: Vaša knjiga "Onomastika Barjamovice, Velestova i Markovine" objavljena je prošle godine, u izdanju Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Koliko je bilo zahtjevno bilježiti i analizirati lingvističku građu spomenutih čevskih sela, da li ste zadovoljni odrađenim i zašto ste baš ovo područje izabrali za predmet vaše studije?
VUJOVIĆ: Ta je knjiga, ustvari, prerađeni magistarski rad što sam odbranio na Filološkome fakultetu Univerziteta Crne Gore 2016. Ne bih posebno mistifikovao razloge za kojima sam išao u pristupanju ovome poslu: ispitivani je prostor moj zavičaj, rodno mjesto mojega oca i mojih predaka s očeve strane, te sam ga, budući da s tim jezičkim idiomom imam kontakt u užoj i široj porodici – tako i odabrao.
Ubrzo se po otpočinjanju istraživačkoga posla otkrila sumorna sudbina savremene crnogorske onomastike i dijalektologije: crnogorska su sela raseljena, informatori u dijalektološkome smislu sve manje pouzdani, sve manje autentični, što nam svakodnevno odnosi golemu masu leksičkoga materijala.
ANALITIKA: Do kakvih ste saznanja došli proučavajući ovu oblast?
VUJOVIĆ: U pitanju su čevska sela, cetinjska opština, koja dijalektološki pripadaju jugoistočnim crnogorskim govorima, i to troakcenatskim govorima – imaju oba silazna i dugouzlazni akcenat. Građa je u jezičkome pogledu ponudila stanje koje sam manje ili više očekivao: tvorbeni modeli i semantičko-strukturne odlike toponima i antroponima Barjamovice, Velestova i Markovine u cjelini čine prirodni dio crnogorskoga imenoslovlja.
ANALITIKA: Obilje onomastičke građe kojim raspolaže krovna naučna institucija, CANU, decenijama trune u depoima ove ustanove. Kakvu poruku šalju takvim odnosom prema crnogorskoj baštini i što je, po Vama, uzrok tome?
VUJOVIĆ: To je problem za koji Crnogorska akademija nauka i umjetnosti – kako za sve ovo vrijeme stvari stoje i koliko se javnost može informisati iz kalendara njihovih aktivnosti – nema i ne zna rješenje! Naime, više je decenija otkako su desetine prosvjetnih radnika i istraživača po svim crnogorskim opštinama bile angažovane na bilježenju naše onomastičke građe. Sedamdesetih i osamdesetih godina XX vijeka popisivači su organizovano obilazili gradske i seoske terene; ti posvećenici stizali su i do posljednjih kuća u bespućima, ispisali onomastičke formulare s fonetskim i akcenatskim likom imena te ih takve sve predali Akademiji.
Koliko je za časni spomen ostalo pregnuće popisivača crnogorske onomastičke građe i onih koji su u tome periodu imali svijest o značaju takvoga poduhvata, još je više za spomen nečastan odnos današnje Akademije prema tako vrijednome leksičkom materijalu.
ANALITIKA: Crnogorski jezik je i te kako značajan za očuvanje državnog identiteta naše zemlje. Opet, imamo vladajuće strukture koje idu ka njegovom osporavanju i posrbljavanju svega što ima predznak - crnogorsko... Kako to komentarišete?
VUJOVIĆ: Rekao bih prvo ovo: preko FCJK prodiru najbolji rezultati savremene filologije u crnogorsko naučno i akademsko biće. Zbog profilacije kojom ustanova okuplja domaće i inostrane filologe, preciznije zbog koncepta kakav ima Adnan Čirgić kao prvi čovjek te ustanove i najznačajniji predstavnik montenegristike danas – FCJK i jeste predodređen da zasmeta raznim negatorima crnogorske kulturne, književne i jezičke osobenosti. Fakultet je dokazao da crnogorski jezik jeste dio identiteta, ali ne i jedini činilac našega identiteta i ne po cijenu bilo kakvih izvannaučnih motiva.
I što je najvažnije – uspostavljan je sistem proučavanja našega jezika (kao i kulture i književnosti), bez isključivosti a sa širinom koja znači poštovanje i nejotovane i jotovane varijante, kao i ćiriličkog i latiničkog pisma. Mnogo je manipulacija bilo ovih godina u pogledu stvarnoga bića crnogorskoga jezika, pa smo svjedoci bili da su i ozbiljni naučnici ili novinari bivali zavedeni kampanjom što je vođena protiv crnogorskoga jezika. Ako se pročitaju Pravopis crnogorskoga jezika i Gramatika crnogorskoga jezika, lako će se odagnati sve nedoumice: naš je jezik prošao normiranje prema svim standardima toga posla (to je po R. Bugarskome: “planski odabrana, stručno kodifikovana i društveno verifikovana norma”). U našemu primjeru je, reklo bi se, još detaljnije i s više ekspertiza sproveden taj proces – nakon rada tima koji je okupljen radi standardizacije crnogorskoga jezika, uključena je ekspertska komisija sastavljena od imena što su svojim biografijama opravdali taj naziv: Josip Silić, Milenko A. Perović i Ljudmila Vasiljeva.
Istakao bih, s molbom da se zapamti, da je prva rečenica našega Pravopisa načelo o ravnopravnoj upotrebi ćirilice i latinice.
Nije to, razumije se, nevažno, osobito ne danas kad iz nekih političkih krugova vladajuće strukture svjedočimo pokušaje negiranja ćirilice u crnogorskoj kulturi.
Jasna je ta namjera predstavljanja ćirilice kao isključivo srpskoga pisma, odnosno namjera da se crnogorskoj kulturi oduzme baština, pa onda, ako vas nema u prošlosti, postaje upitno i sve današnje. Nema danas naučnika koji neće s ponosom potcrtati da je temelj naše kulture ćirilično pismo, da su spomenici nad spomenicima u ukupnoj našoj istoriji, kulturi i tradici – Miroslavljevo jevanđelje i inkunabule iz Crnojevića štamparije. S druge strane, srijećemo se s neveselom sudbinom ćirilice koju podstiče savremeni način života, odnosno razna komunikacijska pomagala, uređaji i aparati koji su bez izuzetka na latinici, zatim engleski jezik koji je domaninantni jezik svjetske politike, ekonomije, sporta, zabave itd.
Dakle, jedan mali sistem kakav je Crna Gora, taman kao i mnogi organizovaniji u pogledu postojanja više instituta i odbora za očuvanje jezika i pisma kakve ima npr. Srbija, teško se u savremenoj svjetskoj komunikaciji snalazi u pogledu očuvanja ćirilice. Ako govorimo o uticajima na leksički sistem, tu ne treba previše strahovati budući da je u nauci poznato da je tih uticaja kroz vrijeme iz različitih političkih i kulturnih središta moći uvijek bilo i biće te da jezički sistem i govorna praksa sve to spontano “filtriraju”.
GRANICE RAZMIMOILAŽENJA OKO NJEGOŠA - GRANICE NAŠEGA NEZNANJA
ANALITIKA: U jednom predavanju, prije sedam godina, spomenuli ste da od Njegoševog teksta jezik "počinje postajati standardni crnogorski jezik" i dodali da se ne smije smetnuti s uma da ni kod Petra I jezik nije bio ništa manje crnogorski... Smatrate li da crnogorski jezik danas najviše prepoznaju upravo po Njegoševim djelima?
VUJOVIĆ: Istorija crnogorskoga jezika tekla je u različitim pravcima, s posvjedočenim različitim uticajima, tekla je i pod različitim imenima toga jezika – dakle, sve su te pojedinosti poznate i odavno dostupne u vidu stručne i naučne literature. Prirodni je proces u istoriji jednog jezika da bilježi tokove u datome jeziku, što će biti tzv. unutrašnja istorija jezika, kao i ona dešavanja u vezi sa jezikom, što jeste tzv. spoljašnja istorija jezika.
Nimalo nije stvar slučajnosti da je najpotpuniju bibliografiju života i rada Rada Tomova, odnosno Petra II Petrovića do danas sačinio i naučnicima predao na korišćenje upravo Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje!
Unutar je montenegristike važno mjesto pripalo njegošologiji, i to više od svega proučavanju Gorskoga vijenca. Još od Stefana Mitrova Ljubiše, prvoga tumača i priređivača latiničnoga izdanja Gorskoga vijenca, te Milana Rešetara, utemeljitelja njegošologije, zatim Danila Vušovića s monografijom Prilozi proučavanju Njegoševa jezika i Mihaila Stevanovića, dosad najboljega u jezikoslovnoj njegošologiji – bibliografija radova iz te discipline dosegnula je više od 35 hiljada jedinica. Brojni radovi o Njegoševu životu i djelu svjedoče da su on i njegov tekst odmah nakon smrti korišćeni s najrazličitijim motivima u raznim društveno-događajnim prilikama. Njegoš je naš najveći i jedan od najvećih evropskih stvaralaca, te po toj činjenici trebalo bi da nas njegovo djelo okuplja. Jednome su znamenitom francuskom medievalisti spomenuli formulaciju “mračni srednji vijek” na što je on rekao da je to glupost – postoji samo mrak našega neznanja!
ANALITIKA: Što bi u ovom slučaju značilo…
VUJOVIĆ: Pa, bojim se da su granice razmimoilaženja oko Njegoša uistinu granice našega neznanja, a nerijetko i loše namjere. Kako bismo inače objasnili da je njegovo djelo toliko zloupotrebljavano od raznih vladara i sistema, da su ga presuđeni ratni zločinci u posljednjemu ratu zloupotrebljavali guslajući njegove stihove ili da ga neznalice i nedobronamjerni proglašavaju genocidnim pjesnikom; kako da objasnimo drukčije pokušaj agresivnoga nametanja filološkog modela prema kojemu Njegoša možete tumačiti jedino u kontekstu srpskoga kulturnoga koncepta itd. O toj temi je nedavno vrlo inspirativno i dokumentovano na vašemu portalu govorio prof. dr Vladimir Osolnik, ugledni slovenački njegošolog što decenijama proučava Miklošićevu i dr. ostavštinu u bečkim arhivima.
Dodao bih još ovo. Pažnju privlači i način, odnosno stil i registar kojim se ostvaruju rasprave o Njegošu, kulturi, tradiciji, religiji ili politici u nas. Ukupnost uslova u kojima se komunikacija ostvaruje kompleksija je nego ikad ranije. Mnoge je virtuelna stvarnost posokolila da „kritičko mišljenje”, razne frustracije i lične neostvarenosti premetnu u uvrede i prostačko oslovljavanje u anonimnim komentarima na tzv. društvenim mrežama (osobito se to lako uočava ako je riječ o političkim temama i prikazivanju protivnika u najgoremu mogućem svijetlu). Svjedoci smo da se rasprave na ove teme uglavnom ne mogu pohvaliti kulturom dijaloga, bezmalo su primjer unošenja agresije u registar javne komunikacije, u jezik medija i jezik na raznim informaciono-komunikacionim internet servisima. Taj segment naše jezičke stvarnosti, da ne kažem baš jezičke zapuštenosti, pitanje je koje se mora svestranije i multidisciplinarno razmotriti i adekvatan odgovor u praksi tražiti.
Bilo-kakobilo, jasno je da u današnjoj multikulturnoj Crnoj Gori odnos prema Njegošu, baš kao i prema Miroslavljevu jevanđelju, Oktoihu i drugim inkunabulama iz Crnojevića štamparije, riječju – odnos prema kulturnoj baštini, tradiciji i nasljeđu mora biti naučni i mora biti, da tako kažem, višim smislom prožet!
ANALITIKA: Međunarodni komitet za očuvanje i razvoj FCJK formiran je 15. aprila (koji čine istaknuti slavisti iz regiona i šire), kako bi crnogorskim kolegama, njihovim studentima, javnim i kulturnim djelatnicima u CG, kao i svim govornicima crnogorskog jezika, blagovremeno pružali podršku i adekvatnu akademsku pomoć. Koliko vam znači ovakav vid podrške?
VUJOVIĆ: Formiranje toga odbora čast je i priznanje najvišega ranga koje može jedna naučno-obrazovna visokoškolska ustanova dobiti. Poznato je da je odmah nakon formiranja Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta i na čelno mjesto postavljenja gđe Vesne Bratić otpočeo cio sklop finansijskih, političkih i medijskih pritisaka i opstrukcija prema Fakultetu za crnogorski jezik i književnost. Vidljivo je to bilo toliko da su upravi Fakulteta svakodnevno stizala pisma i poruke podrške inostranih naših saradnika, slavista svjetskoga ugleda, naših prijatelja.
Nepravedno je iz toga dugoga spiska bilo koga izdvajati, ali s osobitim poštovanjem imena onih najstariji naših saradnika moram spomenuti: akademik Stjepan Damjanović, akademik Emil Tokaž, akademik Mark Grinberg, akademkinja Hasnija Muratagić-Tuna, akademik Endru Baruh Vahtel, prof. dr Ilija Velev, prof. dr Džon Koks i mnogi, mnogi drugi.
Nema te recenzije, spoljnoga ekserta ili odluke kakvoga ministarstva u trenutnoj ili bilo kojoj vladi koja može biti vjerodostojnija od suda koji su spomenuta imena izrekla o radu Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Suština je, da zaključim, da su se sami organizovali, da su uputili proglas s jasnom porukom poštovanja dometa i rezultata Fakulteta te da će o ovim novonastalim okolnostima političke sabotaže od strane nove vlasti permanentno djelovati prema svim relevantnim svjetskim naučnim i kulturnim adresama kako bi objasnili stanje u kojemu se FCJK trenutno nalazi.
ANALITIKA: Možete li nam otkriti, na čemu trenutno radite i što će biti predmet vašeg istraživanja u narednom periodu?
VUJOVIĆ: Aktivnosti je više, među njima je već neko vrijeme i doktorska teza, prioritetna a pomalo zapostavljena moja obaveza. No, prije svega ostaloga spomenuo bih ovom prilikom dva velika posla koja kao sekretar u redakcijskim odborima okončavam. Završen je zbornik Cetinjski filološki dani II, knjiga referata s međunarodne konferencije koju Fakultet za crnogorski jezik i književnost priređuje svake druge godine. Nakon vrlo stroge recenzentske procedure složena je knjiga radova s preko 600 str.
U zborniku su pored domaćih kolega i referati poznatih filologa iz inostranstva, poput Roberta Grinberga, Marka Grinberga, Tomislava Longinovića, Ljudmile Vasiljeve, Dejana Ajdačića, Božidara Jezernika, Stjepana Damjanovića, Matea Žagara, Bojana Baskara, Roberta Bonjkovskog itd. Spomenuo bih da 1. juna izlazi novi broj međunarodnoga filološkoga časopisa Lingua Montenegrina, časopisa s ugledom u domaćoj i inostranoj naučnoj i akademskoj zajednici. To je tek manji dio poslova koje s kolegama na Fakultetu svakodnevno obavljamo istrajavajući na tome da publikacije i programi budu kvalitetni u mnogom pogledu.
