Nastavlja se saga o rehabilitaciji četnika i njihovom “patnom” putu i “herojskom” stradanju pred kraj rata. Ovoga puta glavni likovi u svemu nisu popovi, nego predśednik Skupštine, koji ujedno ima i titulu vojvode među četnicima i početnicima.
Mandić je položio cvijeće i nad sjenima mrtvih “saboraca” obećao da će se državne institucije više baviti temom četnika i kako ih prevesti iz zločinaca u heroje na čemu se neumorno radi. Kao da država nema prečih stvari nego se brinuti o mrtvim kolaborantskim ratnim žrtvama.
151Neću se ođe baviti analizom Mandićevih riječi. One su bile sasvim jasne i onome koji se mnogo ne razumije u politiku. Sa druge strane, pokušaću da razložim dva pitanja koja četničku priču totalno diskvalifikuje od bilo kakve pomisli na rehabilitaciju.
Mandić reče da je narod bježao. Okej. Kraj je rata, mnogi bježe. Postavlja se pitanje - zašto su bježali? A posebno, zašto su bježali a nisu bili krivi? Većina četnika je ostala i bila rehabilitovana a njihovi potomci avanzovali, kao što je to predśednik Skupštine i mnogi drugi. Znači bježali su jer su imali razloga da bježe, tj. nešto su skrivili i to su platili.
Opet se ide na empatiju i pokušaj normalizacije sulude ideje da se četničkom pokretu oda počast
Druga stvar je pitanje njihovog puta za Sloveniju. Između Crne Gore i Slovenije nalazila se Nezavisna država Hrvatska. Kako je moguće da su četnici i ostatak zbjega mirno prošli kroz ustašku tvorevinu? Odgovor je samo jedan. Ustaše su ih računale u saveznike. Eto još jedan dokaz krivice “onih koji nisu ništa skrivili”.
Pavle Đurišić je likvidiran zbog pokušaja izdaje dogovora kojeg je imao sa ustaškim prijateljima. Pavlova smrt (“herojska”, kako ono vele), nije spriječila njegovu desnu ruku da preuzme komandu i nastavi saradnju sa ustašama. Ubijen je na Zidanom mostu. Trebamo li da tugujemo za saradnicima NDH?
Opet se ide na empatiju i pokušaj normalizacije sulude ideje da se četničkom pokretu oda počast. Ide se argumentom da svako zaslužuje grob i ime na tom grobu. Međutim, nije to tako baš crno-bijelo budući da je četništvo živa idelogija. Ne žele oni groblje iz humanih, već iz političkih, revizionističkih i ideoloških razloga.
Kada bi napravili četničko memorijalno groblje ono bi vremenom postalo svetilište. Mjesto na kojem se velikosrbi skupljaju, tuguju i kuju nove planove za nove pohode. To, kako vidimo, već rade po mjestima stradanja. U tome je i problem sa rješavanjem ovog pitanja. Činjenica da potomci kvislinga još uvijek nisu prihvatili da njihovi preci nisu bili u pravu već napravili izdajstvo i prema narodu i prema državi. Zamislite potomke SS oficira i vojnika koji nastavljaju da veličaju tu monstruoznu paravojsku. U Njemačkoj je nemoguće zamisliti da se takvo nešto desi.
U suštini, sprovodi se ogromna kampanja da se rehabilituju preci onih koji su nas pojahali od 2020. godine naovamo. I bojim se da to polako prolazi ispod radara i da je pitanje vremena kada će se to pitanje naći pred nadležnim sudom ili pred Skupštinom.
Onda će PES i Demokrate i Ervin Ibrahimović da zaćute i povinuju se vojvodinoj naredbi. Tako će dokazati, još jednom, da su dio njegove vojske.
