Nova politička realnost nas svakodnevno, više nego grubo, podsjeća na ono što je nakon 2006. ostalo nedorečeno ili preskočeno u procesu konstitucije države, ali i nacionalnog okvira. Jedna od tih tema jeste pitanje afirmisanja državnih praznika – kako onih koji simbolizuju kontinuitet trajanja, poput 13. jula koji objedinjuje dvije najznačajnije tačke u vertikali crnogorskog postojanja, tako i 21. maja koji nas podsjeća na obnovu nezavisnosti ostvarenu na do tada neviđen način, po najstriktnijim demokratskim pravilima koja nakon toga nijesu primijenjena nigdje drugo.
Simbolički gestovi definišu odnose, političke pravce i ovo je osnov za uspostavljanje realnijeg sagledavanja naše istorije.
Famoznih 55% plus jedan glas nije bio samo novi demokratski stadnard, već ljestvica koju mnogi nisu željeli da Crna Gora dobaci. Takav prag nije primijenjen ni u jednoj zemlji nakon toga, što dodatno govori o težini i legitimnosti donešene odluke.
Ipak, uprkos tome, ostaje problem u načinu na koji danas imenujemo i razumijemo 21. maj. Trenutni Zakon o državnim praznicima taj datum označava kao Dan nezavisnosti. Međutim, to ne reflektuje istorijski i politički kontekst. To nije dan kada je Crna Gora nastala, već dan kada je, nakon gotovo 100 godina i niza samoponištenja i samouništenja, obnovila svoju nezavisnost.
Ova razlika nije samo stvar riječi. Ona ima ozbiljne političke posljedice kao i uticaj na kolektivnu svijest. U javnom prostoru već dugo traje kampanja koja nastoji da državnost Crne Gore svede na 2006. godinu, dok sve što joj prethodi prisvaja velikosrpski nacionalni korpus. Takav narativ pokušava da izbriše kontinuitet i istorijsku utemeljenost crnogorske državnosti.
Upravo zato pitanje semantike praznika nije marginalno. Ako 21. maj nazivamo Danom nezavisnosti, otvaramo prostor za pogrešno tumačenje – za percepciju da je država tada stvorena, a ne obnovljena. Time, svjesno ili nesvjesno, doprinosimo pogrešnoj slici o sopstvenoj istoriji.
Zbog toga je nužno da o ovim pitanjima počnemo da mislimo politički. Da razumijemo težinu pojmova koje koristimo i poruke koje šaljemo. Tri baltičke države – Estonija, Letonija i Litvanija – jasno i nedvosmisleno obilježavaju dane obnove nezavisnosti, naglašavajući time kontinuitet svoje državnosti prekinut sovjetskom okupacijom. Upravo kroz naziv i sadržaj svojih praznika čuvaju tu svijest i prenose je budućim generacijama.
Simbolički gestovi upravo definišu odnose, političke pravce i ovo je osnov za uspostavljanje realnijeg sagledavanja naše istorije.
