O podjarmljivanju crnogorskog naroda i borbi za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru (1918-1931)

Kralj Nikola I Petrović-Njegoš se u egzilu zalagao za opstanak, za vaspostavu suverene i nezavisne Crne Gore i njena prava, što potvrđuje i njegov telegram od avgusta 1920. godine, koji predstavlja odgovor na čestitku, koju mu je prethodno uputio general Đuro Novakov Jovović, tadašnji zastupnik komandanta Komande crnogorskih trupa u Italiji (Gaeti, Formiji..). U tom telegramu kralj Nikola navodi: 

„Zahvaljujem Vam, dragi đenerale, zajedno sa područnim Vam oficirima i vojnicima na izražene želje i osjećaje, koje očinski i srcu primam. Treba nepokolebljivo istrajati. Pravda će uspostaviti naše zgaženo pravo. Crna Gora će biti slobodna, jer koji je sin crnogorski preživio njeno uništenje? Istrajmo i čekajmo, želje blagorodnih naroda su uz nas, a i Božja je nad nama. Bogu su mili slobodni ljudi! Prigrljavam Vas sve svojim starim grudima, hramu neiscrpne ljubavi i želja za crnogorski narod”[1].

Brojni su se crnogorski emigranti borili za slobodnu i suverenu Crnu Goru, a protiv velikosrpske okupacije, aneksije i podjarmljivanja crnogorske države i naroda. U tome se posebno isticao i dr Pero Đ. Šoć. Naime, dr Pero Đurov Šoć pripadao je eliti crnogorske indipendentističke političke emigracije u periodu od 1916. do 1926. godine, te je predstavljao ličnost od izuzetnog povjerenja kralja Nikole I Petrovića-Njegošau egzilu (1916-1921). Dr Pero Đ. Šoć (Ljubotinj, 28. VI 1884. -Beograd, 1. II 1966.), bio je doktor književnosti, državni službenik i činovnik Crne Gore, političar, pisac, novinar, publicista, bibliograf, naučni i kulturni radnik, ministar raznih resora u više crnogorskih vlada u egzilu (1917-1925), potpredsjednik Crnogorske narodne stranke seljaka i radnika u emigraciji (1924-1926). Dugo vremena je dr Pero Đ. Šoć, kao angažovani crnogorski suverenista i član, odnosno, ministar spoljnih poslova crnogorske emigrantske Vlade u Rimu, na čijem je čelu bio general dr Anto Gvozdenović(1922-1925), vodio je intenzivnu borbu, u izgnanstvu iz domovine, za pravednu stvar Crne Gore, odnosno, za njeno pravo, čast, slobodu i državnost, suverenost, samostalnost. 

O tome, primarno, svjedoči i Šoćeva podrška djelatnosti Crnogorske stranke (federalista) u KSHS, koji su legalnim putem djelovali kao parlamentarna stranka u političkom sistemu nove države, i njenim prvacima i poslanicima u Skupštini KSHS, a koju je on kontinuirano iskazivao dugi niz godina, do početka 1926. godine.

Vođi Crnogorske stranke (federalista) sa prostora Crne Gore (tadašnje Zetske oblasti) održavali su tokom 1925. godine komunikaciju i korespondenciju sa Crnogorcima u političkom egzilu, sa kojima su, značajnim dijelom, u ideološkim i političkim stremljenjima i u pogledu borbe za prava Crne Gore bili istomišljenici. Tako je jedan od vođa crnogorske političke emigracije dr Pero Đ. Šoć, bivši crnogorski ministar, koji je živio u egzilu Rimu, te koji je bio potpredsjednik „Crnogorske stranke seljačka i radnika“, osnovane 1923. godine u SAD, uputio iz Rima 16. marta 1925. godine pismo jednom od vođa Crnogorske stranke i njenom poslaniku u Skupštini KSHS Mihailu Ivanoviću, (bivšem crnogorskom ministru i narodnom poslaniku), pod naslovom „Na braniku Crne Gore“.

Kralj Nikola I Petrović-Njegoš u egzilu se zalagao za opstanak, vaspostavu suverene i nezavisne Crne Gore i njena prava

U njemu Šoć opširno piše o časnoj ulozi i herojskim žrtvama za savezničku stvar koju odigrali i podnijeli Crna Gora, njena vojska i kralj Nikola I Petrović Njegoš, u prvom svjetskom ratu, te energično i argumentovano staje u odbranu kralja Nikole i zvanične Crne Gore od brojnih uvreda i kleveta izrečenih od strane srpske vlade, njene diplomatije, agenture i propagande u južnoslovenskoj i savezničkoj javnosti. Na početku tog pisma Šoć navodi:

„Dragi G. Mihajlo![2]

Već su desetak godina, otkada se ne vidjesmo. Neću pisati o gorućoj želji, koja me vuče da vidim i poljubim rodnu grudu, i u njoj svoje, braću i prijatelje. Neću vam pisati ni o pravnoj ni o međunarodnoj situaciji pitanja. Misleći da vam ne može naškoditi ovo pismo, riješio sam se da vam ga pošaljem. Svakako, vi ne možete za nj imati nikakve odgovornosti; kao što je razumljivo: onaj koji piše uzima i odgovornost. Ovo radi eventualne cenzure i postojanja neke crne knjige. (Znao sam za crnu knjigu svjetskog rata, u kojoj su bilježili izdajnici savezničke stvari - ali za Crnogorca crna knjiga - to odbijam). - Neko mi je rekao da ni ovako pismo ne može vam stići. Ipak, ne vjerujem, ali eto ga šaljem, pa da vidimo. Ako bude zadržano, predaću javnosti“. Šoć se, i u tome pismu, zalaže za povraćaj imanja (imovine) nasljednicima kralja Nikole I Petrovića-Njegoša i konstatuje da „se ne smije propustiti da Nar. Skupština u Beogradu afirmira jednu svetu stvar - časti, prava, mučeništva Crne Gore i njenog naroda.

Crna Gora je kroz deset stoljeća živjela, da brani sebe i opštu nacionalnu stvar. - Ako bi umuknuo ili bio ugušen glas živih - mrtvi bi branili tu svetu stvar. Ona je bila stožer nada i borbe za oslobođenje; bez nje se ne doziva ni budućnost“. Potom ističe da „ne mogu ni za čas pomisliti da tom prilikom“ poslanici Crnogorske stranke u parlamentu KSHS Mihailo Ivanović, Savo P. Vuletić i dr Sekula Drljević neće „podići glas u odbrani časti i prava Crne Gore i tog naroda. Daje vam se eto priznanje da tako reći pokrenete -usred Biograda- PROCES CRNE GORE“. 

U tome tekstu Pero Đ. Šoć optužuje srpske oficire, a naročito pukovnika Petra Pešića za ključnu odgovornost u slomu crnogorske vojske u prvom svjetskom ratu. Između ostalog, tada Šoć govori i o aktuelnom političkom trenutku, te u tom smislu piše da je vlada u Beogradu opljačkala crnogorske ratne repacije i navodi primjere zločina organa vlasti počinjenih u Crnoj Gori, te postavlja pitanje “A što je sa onim hiljadama popaljenih domova, žrtvama, hapšenicima koji se još dave po zatvorima? Npr, ni na vašu jezovitu interpelaciju, prilikom pogibije Šćepana Mijuškovića itd, ni postupka, ni odgovora...Valjda vaš glas neće ostati usamljen ni u tom pogledu, nego da će vas čuti, razumjeti i s vama uzviknuti sva prava braća i ljudi: Pravdu Crnoj Gori! Ako to ne učine odgovaraće pred Bogom i narodom. U tome znaku je i budućnost“. 

Ističe da su Pašićeva i Davidovićeva vlada naspram Crne Gore počinjeli „teške grehote“, a za Davidovićevu vladu bilježi: „Ruke njegove Vlade prosule su krv u Crnoj Gori. Pa i u posljednje vrijeme što je njegova Vlada učinila kad se zbio npr. najnečuveniji zločin u Nikšiću (ubijanje Šć. Mijuškovića) slabe garancije da je onaj koji tako što počini ili dopusti – no Vi ste na licu mjesta pa to sve bolje znate, ja tek iskreno napominjem izvjesne moje impresije“. Pero Đ. Šoć se uzda u dosljednu borbu za prava Crne Gore poslanika Crnogorske stranke Ivanovića, Vuletića i Drljevića i konstatuje: „kada u čitavoj Skupštini u Biogradu ne biste našli iskrena druga i prava brata koji saosjeća bol Crne Gore i uzbuđuje se pred nepravdom koja ju tišti - bolje i bez njega. I trojica – ako vam se niko ne pridruži bićete jači sami nego u slabu i neiskrenu društvu. Bolje je biti hrast na vjetrometini, nego trska među trske“[3]. Pismo završava „bratskim pozdravom“ Mihailu Ivanoviću i njegovim drugovima.

U ovom kontekstu je od značaja naglasiti, da su tadašnji poslanici Crnogorske stranke u skupštini KSHS Savo P. Vuletić, Mihailo Ivanović i dr Sekula Drljević, povodom svirepog ubistva crnogorskog majora Šćepana Mijuškovića i njegovog bratučeda perjanika Stevana Mijuškovića od strane žandarmerije u Nikšiću i njenog komandanta kapetana Milana Kalabića i njegovih saradnika, podnijeli 30. maja 1925. godine interpelaciju ministru unutrašnjih djela KSHS u Beogradu, zahtijevajući da se uhapse, sude i kazne počinioci tog monstruoznog zločina[4].

Tokom 1931. godine sa emigrantom Petrom-Perom Gruberom, (tadašnjim protivnikom Kraljevine Jugoslavije i krvavog beogradskog režima, pristalicom Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribićevića, koji je – Gruber – tada živio u Berlinu i Beču i djelovao u pogledu uspostavljanja samostalne hrvatske države i bio urednik lista „Budućnost“), sarađivaće crnogorski politički emigranti, suverenisti: inžinjer i komandir Krsto Vukov Martinović iz Republike San Marino, komandir Marko Zekov Popović iz Londona, komandir Ivan P. Bulatović iz Sovjetskog saveza i Nikola Petanović-Naiad iz San Franciska (SAD). 

Emigrant Pero Gruber iz Berlina pisao je 13. marta 1931. godine crnogorskom patrioti majoru (komandiru) Marku Zekovom Popoviću, koji je živio u egzilu u Londonu (18, Gower Street). Major Marko Z. Popović 20. marta 1931. godine odgovorio je Petru-Peru Gruberu to pismo i u tome odgovoru mu je iskazao zahvalnost, te naveo sljedeće: 

„Veoma se radujem vašem i vaših drugova patriotskom podhvatu na ostvarenje slobodne i nezavisne Hrvatske Države.

Moji prijatelji i ja s vremena na vrijeme slati ćemo Vam po koju novost, i veselo se pridružujemo pravcu ostvarenja naših zajedničkih ideala: za potpunu slobodu oba bratska naroda.

Mogu Vam reći, da do danas nijesam primio nijednog broja „Budućnosti“, a Vi govorite da su Vaši drugovi već uputili mi sve zadnje brojeve i da će te ih takođe i na dalje redovno slati. Ovo Vam činim da znate.

Kroz kratko vrijeme otpočeti će izlaziti „Crnogorsko ogledalo“ u San Francisko, Kalifornija. Ja sam uredniku već uputio Vašu adresu, kao i nekoliko broja „Budućnosti“, koju sam od prijatelja Engleza dobio. Naš časopis vodiće borbu za slobodnu i nezavisnu Kraljevinu Crnu Goru; a jednovremeno će isticati i nezavisnost Hrvatske Države. Časopis će izlaziti na Engleskom i Crnogorskom jeziku.

Sad samo naprijed, moji Vitezovi, obarajmo sve što kalja čast Hrvatske i Crne Gore.

Moji drugovi i ja Vama i vašim drugovima šiljemo bratske pozdrave, i kličemo Vi, braćo živjeli!

Vaš

Komandir Marko Z. Popović, s.r.[5].