Proteklih dana gledali smo samo jedan djelić devastacije crnogorskog kulturnog i istorijskog nasljeđa od strane Srpske pravoslavne crkve (SPC). Rušenje vjekovnih zidova Cetinjskog manastira da bi se uz vjerovatno najskuplju špansku keramiku ozidao nužnik za njene popove, kaluđere, pa na kraju i za turiste. Za ove prve vjerovatno prije da ne bi morali trčat uz onu pedencu do sjedišta mitropolije kad nužda zada prve muke.
Ovaj primjer je mizeran u odnosu na druge „restauracije'“ koje je ova organizacija uz prećutni amin državnih organa bivše vlasti sprovodila. Pogledajte što je učinjeno od manastira Beška da bi čovjeku bilo jasno, a i ako ima trunke obraza srce prepuklo od tuge zbog neviđenog kulturocida koji je proveden nad crnogorskim narodom od strane domaće filijale te strane organizacije.
No, tema ovog teksta nije devastacija crnogorske kulturno-istorijske baštine od strane SPC. O tome je napisano i snimljeno dovoljno, a tek će se pisati i snimati i, ako Bog veliki da, procesuirati odgovorni, jer kulturocid je gori od genocida. Ljude kad ubiješ ta se populacija nekad obnovi, kad ga ubiješ u iskon, pojam, porijeklo i ispereš mozak, ti si ga izbrisao za sva vremena i obnavljanja mu nema.
Ovo pišem zbog kazivanja Gojka Perovića da se navedeni nužnik gradi zbog turista, čak ih je pomenuo nekoliko puta. Kao svakom Crnogorcu neizmjerno mi je drago da manastir koji je simbol crnogorskog naroda i, uz Lovćen, nešto najsvetije što moj rod ima, mjesto oko kojeg se svija cjelokupna druga polovina crnogorske hiljadugodišnje istorije, pohode turisti sa raznih meridijana, kako oni koji dolaze da se pomole Bogu, svetome Petru I Cetinjskom i relikvijama koje čuvaju njegove zidine i u molitvi nalaze spasa za nedaće koje ih tište, tako i oni koji vjeruju na druge načine ili ne vjeruju uopšte, pa dođu da se dive njegovoj arhitekturi, umjetnosti, istoriji, riznici, zidinama od kojih se pravi nužnik. I tako slika o Crnogorcima ode u svijet, prije svega što posjete Cetinje i njegov manastir, kolijevku crnogorstva.
Turizam je odavno postao nešto masivno i globalno, pa tako postoji i veliki broj internet servisa na kojima se ljudi mogu informisati o turističkim posjetama raznim mjestima – što viđeti, je li vrijedno vremena i što zaobići. Najpoznatiji takav servis je svakako TripAdvisor. Vjerovatno nema osobe koja je pošla neđe vani, pogotovo u svojoj režiji, a da nije koristila ovaj vebsajt ili aplikaciju kako bi napravila spisak lokaliteta za obići u nekom mjestu.
Pored ostalih znamenitosti Cetinja i Cetinjski manastir ima svoju stranicu đe turisti iz cijelog svijeta ostavljaju komentar da li je to mjesto vrijedno vremena. Uz, može se reći, obilje pozitivnih komentara koje je milina čitati nalazi se i dobar broj negativnih koji nam veoma lijepo opisuju kako se turisti, pogotovo oni strani, tretiraju u Cetinjskom manastiru.
Poražavajuća je činjenica da većina posjetilaca Cetinjski manastir vidi kao usputnu stanicu ili mjesto za provest pet minuta. Mnogi ističu nemogućnost da vide relikvije koje se čuvaju u njemu, kao i njegove bogate riznice. Najgore je to što se konstantno provlači negativno ophođenje popova/kaluđera prema stranim turistima.
Tako turisti iz Švedske i Njemačke kažu da ih je pop u crkvi pitao koje su vjere, kad su dali očigledno pogrešan odgovor bili su išćerani iz manastira. Turista iz Sjedinjenih Američkih Država navodi da je pop ili kaluđer vikao na njegovog oca od 80 godina samo zato što je fotografisao manastirsko cvijeće, ostali takođe navode neprijatna iskustva s ljudima koji vode ovo mjesto.
Zbog navedenih komentara pojedini stranci nijesu ni ulazili u manastir nego ga razgledali samo spolja. Toliko o stranim turistima i ophođenju prema njima. Takva se slika šalje o Crnogorcima u svijet, jer niko od tih stranaca neće imati pojma da to nijesu Crnogorci, da Crnogorci ne upravljaju svojom najvećom svetinjom, već će svojim prijateljima i cijelom svijetu obznaniti priče o „ludim popovima'“, kako ih nazivaju, i svi će misliti da su to crnogorski popovi i eto lijepe li priče. Gospodin Perović je morao biti upoznat s ovim, jer se ipak radi o njegovoj parohiji, manastiru kojim nažalost on upravlja, a i voli da se ističe kao Crnogorac, pa zbog spašavanja obraza ima tu moralnu obavezu da reaguje i pazi kakva se slika o nama šalje u svijet.
No, kad se može krampom u zidine Danila Šćepčeva radi nužnika, mogu se i išćerivat nekakvi Njemci, Šveđani ili Amerkanci iz manastira. Jer ipak preči je nužnik, ne zna čo'ek što je nužda dok ne mora ispest pedencu da bi je maka sa sebe.
