Trinaestojulska nagrada - simbol borbe, otpora, slobode - dodijeljena je 2025. negatoru crnogorske nacije. Čovjeku čiji rad briše sve nas. I to za knjigu koja ne postoji. Odgovor je bila - POBUNA!
I pisana je ulicom, na ustima građana, glasovima onih koje nijeste htjeli da čujete. Nismo vam tražili dozvolu. Nismo vas pitali za mišljenje. Pogledali smo vas u oči i rekli: “Ne može.”
Ne može da se ćuti kad se kultura prodaje za fotelju. Mi nismo tražili "revoluciju". Vi ste je prizvali svojom drskošću.STEGA je pokazala da se može. Bez pozicije. Bez funkcije. Bez resora. Samo s istinom.I neka se zna: Poništili smo vam laž. Vratili smo smisao nagradi. Zaustavili smo istorijsku prevaru.
Nije ovo kraj. Ovo je tek početak. Jer sad znamo: kada se ujedinimo - vi nas se bojite.Ne knjige. Ne oružja. Ne nasilja. Bojite se naroda koji čita. Bojite se umjetnika koji ne ćute. Bojite se omladine koja se ne prodaje.
Zato smo pobijedili. I pobjeđivaćemo opet. Jer ne tražimo da nas priznate. Već da vas podsjetimo: Crna Gora postoji. I više nije vaša igračka!
Postoje trenuci kad država pogriješi, ali narod ispravi. Kad institucije zastrane, ali građani ih vrate na put. I kad se istorija pokuša falsifikovati, ali se istina, tvrdoglava i prkosna, sama javi za riječ.
Vaša namjera je bila jasna - da se ponizi Crna Gora, da se relativizuje njena borba, da se 13. jul pretvori u fusnotu tuđe istorije.
I onda se desila STEGA. Ne partija. Ne fondacija. Ne projekat. Nego skup ljudi koji su odbili da ćute. Ljudi koji nisu pitali “ima li svrhe”, nego su rekli “ima obaveze”! Jer ćutanje je saučesništvo, a saučesništvo je izdaja. STEGA je bila i ostala građanska savjest – ona koja boli vlast, jer je ne mogu kontrolisati.
Borili smo se bez budžeta, bez zaleđine, bez kalkulacije. Sa imenima i prezimenima. Sa rizikom. Sa istinom. I zato je odluka da se Trinaestojulska nagrada vrati na ponovno odlučivanje – pobjeda. Ne formalna. Ne birokratska. Nego moralna.
3Ovo nije pobjeda protiv nekoga. Ovo je pobjeda za Crnu Goru.
Jer 13. jul nije medalja koju možeš okačiti na rever bilo kome ko je dovoljno glasan, dovoljno poslušan ili dovoljno “podoban” za trenutnu vlast. To je datum koji nosi kosti, znoj i krv onih koji su ustali protiv fašizma. To je datum koji ne prašta kukavičluk i ne trpi laž.
Neko je mislio da može da progura falsifikat. Da će građani zaboraviti. Da će se sve svesti na par statusa na društvenim mrežama. Prevarili su se. Jer Crna Gora možda često ćuti – ali kad progovori, to je jezik slobode!
STEGA je pokazala da građanski otpor nije mit. Da nije romantična ideja iz udžbenika. On je živ. Tvrd. Neprijatan. I neumoljiv. On podsjeća da država nije vlasništvo vlasti, nego obaveza prema građanima.
Ne možete sve. Ne možete preko 13. jula. Ne možete preko istine. I ne možete bez otpora.
Crna Gora se ne brani parolama, nego kičmom. A STEGA je, u ovom trenutku, bila upravo to – kičma jedne zemlje koja još zna razliku između slobode i poniženja.
I zato: neka znaju. Svaki put kad pokušaju da izbrišu ono što jesmo, naići će na otpor. Ne zato što smo revolucionari po profesiji, nego zato što smo građani po savjesti.Trinaesti jul je vraćen narodu. A to je, u ovoj zemlji, uvijek mala revolucija.
Gorica pamti korake. Pamti šapat, pamti urlik, pamti tišinu koja je glasnija od megafona. A ove godine je zapamtila nas. Tri puta smo ove godine, na tom podgoričkom Olimpu, rekli: No pasaran!
Pvi put ispod vile Gorica, gdje nas je kvazi elita gledala odozgo! Gore – komfor. Dolje – odgovornost. Taj raskorak je bio suština protesta. Ne povod, ne nagrada, nego duboko uvjerenje da vlast više ne vidi građane jer se previše navikla na visinu.
Kod Partizana borca, stvar se zaoštrila. Tamo se ne dolazi slučajno. To nije trg, to je sud. Tamo nema neutralnih. Ili znaš zašto si došao ili si promašio mjesto. STEGA je tu prestala da bude reakcija i postala presuda. Ne protiv ljudi, nego protiv zaborava. Jer kad antifašizam moraš da braniš – znači da si već u problemu.
I kad smo se opet vratili istom spomeniku, nije to bio ponovljeni protest, nego ponovljena zakletva - da nećemo otići čim se svijetla ugase. Da nećemo stati kad nam kažu da je “procedura ispoštovana”. Jer procedura bez smisla je samo birokratski fašizam – uredan, tih i poguban.
STEGA nije promijenila sistem. Ali je promijenila ton. A to je uvijek početak kraja loših odluka. Kad se država natjera da se ponovo izjasni, da vrati odluku na sto, da objasni ono što je mislila da može da progura – tada znaš da pobuna nije bila uzalud.
Gorica je pokazala da Crna Gora još ima vertikalu. Da još postoje ljudi koji neće da pregovaraju o osnovnim stvarima. O slobodi. O pamćenju. O 13. julu.
I zato ovo nije priča o tri skupa. Ovo je priča o tome da se država, makar na trenutak, morala pogledati u ogledalo. A to je, kod nas, uvijek revolucionarno. Godinu završavamo trijumfalno! Pobijedili smo vas (opet) na Gorici - pobijedićemo vas na svakom narednom mjestu!
Već danas, prvog dana ove godine bićemo na Cetinju, u ime tragično stradalih u masakru! Dok ostali budu liječili mamurluke, mi ćemo biti kod Lovćenske vile, zato što smo mi potomci onih koji "biju bitke za ranjenike" i nikad ih ne ostavljaju za sobom!
Naredna godina biće godina crnogorskog ujedinjenja! Barjak ove borbe ponijeće oni koji će, kad svi odustanu, i dalje biti tu!
U godini koja dolazi, STEGA će ostati tamo đe je uvijek bila: na liniji “vatre”, rame uz rame s onima koji znaju da se sloboda ne čuva zato što je laka, nego zato što je jedina vrijedna borbe!
