Danas ću govoriti o dvije anomalije, budvanskom DPS-u i neredovnom stanju unutar Crnogorske crkve. Na prvi pogled će se većina vas koji ovo čitate zapitati kakve veze imaju lokalni odbor jedne partije i jedna crkvena organizacija, ali imaju. Imaju, jer direktno utiču sa jedne strane na Crnogorce kao biračko tijelo i na Crnogorce kao vjernike, a objema je, barem na papiru, cilj bolje stanje crnogorske nacije uopšte.
Krenimo sa budvanskim DPS-om. Naime, budvanski scenario je trebao da bude primjer nekih novih temelja na kojima će se graditi nova i pomirena Crna Gora. I nemam ništa protiv toga. Crnogorski Srbi moraju biti integrisani unutar života Crne Gore i svako drugačije djelovanje čini ih ranjivim na uticaj od spolja.
65Nemaju druge matice osim Crne Gore i ona ih je istim mlijekom podojila kao i sve nas ostale. Naravno, ođe se podrazumijeva čista meritokratija, a ne priče o ugroženosti i ostalom. U suštini, tako bi trebalo da izgleda normalna Crna Gora i ne bi trebalo uopšte to naglašavati.
Međutim, saradnja jedne otvoreno srpske partije sa DPS-om je jako kompleksna tema, a još je teže to objasniti Srbima koji je glasaju. Kako to sad da se vlast vraća u ruke onih koji su ''željeli da prodaju svetinje'' i ostale lažavine i izmišljotine srpskih popova. Dobro, meni su lažavine i izmišljotine, a onome tamo Grbljaninu koji treba da glasa za Jovanovića baš i nisu, već jako bitno pitanje i problem. Dok u isto vrijeme ide konstantan pritisak od samoproglašenih vođa srpskog naroda u Crnoj Gori Mandića i Kneževića da je Jovanović izdajnik.
I ja u ovoj situaciji totalno razumijem Jovanovića i njegovu odluku da pokloni milion eura srpskoj crkvi. To radi da bi sačuvao svoje biračko tijelo, opravdao sebe, a i ta mu priča leži na srcu. U suštini, win-win situacija. Za tu priču nije mogao da nađe podršku unutar srpskog bloka u Budvi, već je naravno to morao da podrži DPS kao koalicioni partner, što su i učinjeli. E sad, što dobija DPS od svega toga? Ne dobija ništa, liše toga što, naravno, zadržava vlast i mogućnost da nekoga zaposli i vrati koju familiju pod svoje okrilje.
Što dobijaju Crnogorci? Ništa. Čak im se i oduzima. Recimo, to je trebalo da izgleda ovako: Iz budvanskog DPS-a su trebali da kažu: ''Gospodine Jovanoviću, glasaćemo da se 800 hiljada eura da za gradnju hrama SPC u Budvi, ali i da se da 200 hiljada za gradnju crnogorske crkve u našem gradu''.
Naravno, to se nije desilo, jer nije politički profitabilno, a i ne leži im toliko na srcu. Da je DPS obezbijedio da se gradi vjerski objekat Crnogorske crkve u Budvi ne bi dobio nijedan glas na lokalnom nivou, možda bi koji i izgubio, ali bi napravio istorijsku stvar i postavio obrazac budućeg djelovanja u toj nekoj ''pomirenoj'' Crnoj Gori.
Opet, nije se desilo, zato što politička svijest DPS-a ide od danas do sjutra, a ne vizionarski u istoriju. A i ne leži im toliko na srcu ta tema da bi se žrtvovali radi nje. Jednom su se opekli oko te priče, i ne pada im na pamet opet. Ovako, DPS je bačio u centrifugu svoje glasače koje je unazad pet godina potpaljivao negativnom pričom o Srpskoj crkvi i njenom malignom uticaju i sad su im birači totalno zbunjeni i ne znaju što se dešava. Bilo kako bilo, opravdanja i priče o nekakvom ''vizionarstvu'' nema.
Recimo, svake godine kada se glasa državni budžet imamo po par stotina hiljada, pa i milion eura, koji se amandmanima daju Srpskoj crkvi za razne projekte. Niko nikad od crnogorskih poslanika nije ni predložio da se amandmanom na budžet dodijele pare Crnogorskoj crkvi. NIKAD!!! Pa čak ni da proba, a ja mislim da PES ne bi smio to da odbije i da bi taj prijedlog prošao. Sve i da nije prošao mogli bismo da kažemo Evropi i svijetu: ''Evo! Srpskoj crkvi daju milione, a Crnogorskoj neće ni 100 hiljada! Pogledajte nas pravoslavne Crnogorce, najdiskriminisaniju vjersku grupu na kontinentu!''.
Ali ne, nikome to nije palo na pamet, a i da je palo, neko bi iz centrale rekao da to nije baš pametno. Ođe isto mislim i o DPS-u i o Evropskom savezu i o ostalim takozvanim suverenističkim partijama. Crnogorstvo nije popularna ideologija među onima koji su očigledno umislili da imaju ekskluzivno pravo da predstavljaju i brane Crnogorce na političkoj sceni. E, pa nemaju.
Sa druge strane, Crnogorska crkva je u neredovnom stanju. Po mom mišljenju, ona je u neredovnom stanju od 1918, kada je neredovnim putem uključena u novoformiranu Srpsku crkvu, a što je urađeno suprotno Ustavu Crnogorske crkve, jer Sveti sinod koji je donio tu odluku nije imao dovoljan broj članova da bi se o tome uopšte raspravljalo. Modernim rečnikom, nedostajao im je kvorum.
Poenta je priče da mi kao nacion ne radimo na tome da se neredovno stanje unutar Crnogorske crkve što je prije moguće prekine
Ideja umirovljenog mitropolita Mihaila da ne treba graditi nove crkve, jer imamo stare, a kad bismo gradili nove to bi značilo da smo se starih odrekli, pokazala se kao jedna od najpogubnijih u crnogorskoj istoriji. Da smo gradili jednu godišnje (a mogli smo) od te 1993. do danas smo mogli imati crkvu u svakom crnogorskom gradu.
Vođstvo crnogorske crkve nikad nije moglo da shvati to da vjernici ne žele da se okupljaju po livadama, trgovima ili ispred Lovačkog u Danilovgradu i tamo nalažu badnjake. Vjernici oće crkve u koje mogu da uđu i pomole se Bogu, zapale svijeću i odsamuju tih pet minuta u tišini i molitvi.
Crnogorska crkva to nije mogla, niti sada može da pruži upravo zbog ove politike negradnje. Ako Crkva ne može da pruži mjesto za molitvu i utjehu onda što će nam? Ta su pitanje postavili i mnogi Crnogorci kojima je molitva trebala i pošli da potrebu zadovolje u Srpskoj crkvi, koja im je osim molitve uvalila i indoktrinaciju i sad imamo što imamo.
Kad sam predlagao da se u centru Danilovgrada gradi crkva, posvećena svetom Lazaru Betanijskom koji je ustao iz mrtvih, pa simbolično i da počnemo gradnju voskresenjem Crnogorske crkve, jedan od istaknutih članova crkvenog odbora mi je rekao: ''A odakle pare i kako ćemo to?''. Fino! Ka' naši stari! Ima li nas hiljadu Crnogoraca u svaki grad? Neka svako ode u svoje selo i donese po jedan bubulj i ozidaćemo je! Ako nas nema toliko onda da se ugasimo. Međutim, za takvo nešto potrebno je i volje i želje.
Dodatno, na Cetinju su naložena tri Badnjaka. Još jedna bruka i sramota koja se desila, upravo zbog nedostatka vizije i nehtijenja da se prizna sopstvena greška. I greške. I postavlja se pitanje, do kojeg momenta ćemo mi Crnogorci da plaćamo greške onih koji sa svoje pozicije mogu, a ne umiju ili neće da urade nešto za rješavanje istorijskih pitanja po crnogorsku naciju?!
U suštini, poenta je priče da mi kao nacion ne radimo na tome da se neredovno stanje unutar Crnogorske crkve što je prije moguće prekine. Dodatno, deklarativno crnogorske partije, koje su u mogućnosti, ne žele da rade na stvarnoj obnovi Crnogorske crkve onako kako bi trebalo jer to ne donosi političke poene, štaviše, oduzima ih. Ta kratkovida svijest je glavni krivac za trenutno stanje u kojem se nalazimo. A i opet, ruku na srce, nije im ta ideja toliko bliska niti ih dira po emocijama da bi se radi nje žrtvovali.
