Tragično ubistvo Čarlija Kirka, kontroverznog desničarskog komentatora i aktiviste, tokom njegove debate sa studentima na Univerzitetu u Juti, akteulizovalo je u Americi ali i šire debatu o budućnosti slobode govora. Suštinsko pitanje danas glasi - da li sloboda govora uopšte ima perspektivu, odnosno kakav je njen karakter?
Ključno je pitati se da li je u vremenu polarizacije, lažnih narativa i propagandne manipulacije moguće snagom argumenata promijeniti nečije stavove. Ima li debata te vrste uopšte više smisla?
Odgovornost političke elite je iluzorno tražiti. Ona sve čini da održi status quo
U Crnoj Gori, međutim, sloboda govora u društvenom životu odavno nije tema per se. Paradoksalno je da su građanski i studentski aktivisti devedesetih godina imali više razumijevanja i osjećaja za potrebe razvoja demokratskog društva nego oni kojima su danas puna usta evropskih integracija.
Još važnije je pitanje kako uopšte izgleda debata u crnogorskom društvu. Snagu argumenata zamijenila je snaga defamacije, targetiranja i ad hominem napada. Teško je i zamisliti da je u takvom okruženju moguće očekivati makar i minimalni napredak.
Ideja da je crnogorsko društvo nakon 2020. doživjelo demokratizaciju danas djeluje tragikomično. Sama promjena vlasti nije donijela demokratski kvalitativni iskorak. Naprotiv, Crna Gora se danas s pravom može svrstati među šampione demokratskog nazadovanja. Samim tim, i principi slobode govora su ozbiljno narušeni. Sa jedne strane imamo potpuno zatvoren medijski prostor za smislenu i ozbiljnu raspravu. Sve debate u crnogorskom društvu odavno su, a posebno nakon 2020, svedene na targetiranje, linč i hajku – tipično za besudnu zemlju. U suštini, crnogorsko društvo danas živi svoje časove besudne zemlje i logike hajke.
Tome, naravno, ne pomaže ni politička elita, koja je odavno nezainteresovana za bilo koju vrstu debate. Sam premijer Milojko Spajić, kao neko ko bi trebalo da generiše raspravu, uporno odbija da u njoj učestvuje. Kada ste na crnogorskim televizijama i u medijskom prostoru, rijetko se može čuti sučeljavanje različitih argumenata, a da se to ne pretvori u prizemni reality program.
Međutim, veći problem ostaje perspektiva studentskih i organizacija koje bar nominalno treba da okupljaju "današnju pamet". Da li je uopšte moguće u Crnoj Gori zamisliti situaciju kakva postoji u Americi – da neko na univerzitetima i drugim javnim mjestima otvoreno debatuje o idejama i konceptima u koje istinski vjeruje? Teško je danas zamisliti takvu pojavu na crnogorskim univerzitetima.
Zašto? Zato što je sistem hajke, ali i svojevrsne zakržljalosti javne rasprave, doveo do toga da imamo društvo bez ideja i bez sposobnosti da artikuliše i afirmiše ključne probleme sopstvenog opstanka. U trenutku kada se Crna Gora suočava sa strukturnim i kapilarnim pitanjima, rasprava se vodi o marginalnostima, sitnicama i posljedicama – a nikako o uzrocima. Nevjerovatan je talenat da se promaši suština.
Ključno je pitati se da li je u vremenu polarizacije, lažnih narativa i propagandne manipulacije moguće snagom argumenata promijeniti nečije stavove
Odgovornost političke elite je iluzorno tražiti. Ona sve čini da održi status quo. S druge strane, odgovornost moramo tražiti od parlamentarne opozicije, koja bi trebalo da proba da stimuliše institucije kulture, nauke, ali i medija.
Ipak, izlaz postoji. Potrebno je da upravo rogovski intelektualci, nezavisni mediji i institucije kulture ostave po strani lične sujete, pizme, mržnju i netrpeljivosti, te da pokušaju da formulišu makar minimalni skup vrijednosti i ideja u koje vjeruju.
Te vrijednosti zatim treba promovisati među građanima Crne Gore isključivo kroz smislenu raspravu i otvorenu debatu. Jer demokratija, u svojoj suštini, nije zasnovana na pukoj interpretaciji zakona ili njihovoj formalnoj implementaciji, već na stalnoj razmjeni mišljenja i ideja koje jedine mogu oblikovati održivo društvo.
U suprotnom, društvo će ostati zarobljeno u atavizmu, bezidejnosti i provincijalnosti.
