Piše: Danilo BURZAN
Nedavno osnovani Demokratski front, čiji su inicijatori lideri Nove srpske demokratije i Pokreta za promjene, predstavlja praktični nagovještaj nešto izmijenjenoga predizbornog ponašanja ovdašnje opozicije.
Kažem: praktični nagovještaj, jer ovo nije prvi put da se pojedine opozicione parlamentarne partije trude da stvore snažan i sveobuhvatan politički antirežimski front, u namjeri da na izborima obezbijede podršku birača, do mjere kojom će da nadigraju crnogorsku vladajuću koaliciju i oćeraju je u opoziciju. Konačno se to dešava i sada politička naša javnost (s tim u vezi) sa povećanom pažnjom iščekuje dalje poteze inicijatora i svih ostalih – do sada već sabranih u javno verifikovanoj predizbornoj koaliciji i onih koje njeni čelnici očekuju, ili priželjkuju.
Motivi okupljanja: Verifikaciju rečenoga Demokratskog fronta omogućio je, u stvari, konačni pristanak Miodraga Lekića, negdašnjega crnogorskog političara i jugoslovenskoga visokog diplomate, da stane na čelo te opozicione (još uvijek neprecizno dimenzionirane i definisane) predizborne skupine, čiji inicijatori dugo i predugo (od izbora, do izbora) priželjkuje pad, bolje reći svrgavanje, za njih više nego dugovječne (i još više omražene) vlasti oličene u koaliciji DPS-SDP i još nekih manjih stranaka. (Nadam se da Miodrag Lekić nije prihvatio ponuđeno čelno mjesto u Demokratskom frontu zato što mu godinama već dosađuju sa obnovljenim zahtjevima pojedinih opozicionih lidera da ih predvodi u pokušajima rušenja režima, već da su ga uvjerili da su se se – I oni sami otrijeznili i da su spremni za nešto više od sticanja znanja putem - ponavljanja poraza!?)
Elem, o osnivanju Demokratskoga fronta, kao i o raznim aspektima otvorenih i prikrivenih nakana, mogućih poteza i očekivanih dometa te koalicije, već su svoje ocjene i stavove javnosti ponudili mnogi ovdašnji politički analitičari i komentatori. (Uzgred: ja nijesam analitičar - pripadam ovima drugim!) Pokušaću i ja, s tim što ću ponuditi jedan specifičan ugao gledanja na zadatu temu, s uvjerenjem da dolje navedene moje ocjene, stavovi i sugestije mogu pomoći opoziciji!
Mijenjanje matrice: Prvo, topla voda: ništa u politici nema logičnije, nego da opozicija nastoji osvojiti vlast. Doduše, u našim uslovima to je više nego specifično, jer ti sizifovski pokušaji traju više od dvije decenije, što i nastojanjima i očekivanjima rečenoga Demokratskog fronta, kao i svih drugih opozicionih stranaka, te ukupnim išćekivanjima ovdašnje javnosti daje i posebnu draž.
Ako se, dakle, dosad neuspjeli pokušaji opozicije da obori tako dugotrajuću vlast ponavljaju od izbora do izbora, više od dvije decenije, nije li to, samo po sebi, bilo sasvim dovoljno upozorenje da opozicione partije (i mnogo ranije) nešto bitno moraju MIJENJATI u svome djelovanju, ako ne žele da se takva praksa ponavlja, pa i dalje nastavlja? Naravno, riječ je o PROMJENAMA koje bi mogle biti shvaćene i prihvaćene kao uslov za uspjeh.
Hajde da pretpostavimo da je upravo formiranje Demokratskoga fronta posljedica saznanja (većine, ili samo dijela) lidera opozicionih stranaka da je za njihov uspjeh na parlamentarnim izborima neophodno izvršiti neke (ipak, značajnije) PROMJENE. A ako je gore rečena pretpostavaka osnovana, je li, onda, samo osnivanje Demokratskoga fronta ta nedostajuća, da ne kažem dovoljna PROMJENA u ponašanju opozicije?
Je li to okrupnjavanje i snaženje u sklopu predizborne koalicije conditio sine qua non da bi se opozicija u Crnoj Gori mogla nadati uspjehu na parlamentarim izborima, uspjehu koji bi oćerao vladajuću koaliciju u opoziciju?
Uslovi i dovoljni uslovi: Ne, ni slučajno! Formiranje Demokratskoga fronta (ali, pazi: zajedno sa ostalim opozicionim partijama, a posebno uključivši i SNP!) samo je jedna od pretpostavki za mogući uspjeh, ali ne i dovoljan uslov da se to i ostvari. Ono što je jednako važno, kao i objedinjavanje opozicionih snaga, jesu PROMJENE u politici samih opozicionih stranaka, odnosno u ponašanju njihovih lidera! To je, vjerovatno, spoznao i Miodrag Lekić, čelnik te novostvorene koalicije (za sada) dijela opozicije, pa valja pretpostaviti da je to bio i jedan od uslova da prihvati ponuđeno predvođenje Demokratskog fronta.
O čemu se radi? Kakve i koje to PROMJENE bi opozicioni lideri morali imati u vidu, ako očekuju da od stvaranja Demokratskoga fronta imaju očekivane političke koristi, među kojima je, svakako, prioritetna PROMJENA vlasti.
Prvo i osnovno je da shvate i prihvate: ako opozicioni lideri žele da smijene vlast i da ostvare sveukupne PROMJENE u društvu - kako se stalno izjašnjavaju - onda je čak neozbiljno od njih da u tome ne podrazumijevaju odgovarajuće i partijske i sopstvene PROMJENE! Bez kojih nije moguće privoljeti nove birače i obezbijediti znatnije povećanje glasačkoga tijela, kao preduslova za osvajanje vlasti, što je, valjda, osnovni cilj i njihove političke borbe.
E, to je, po mojemu sudu, temeljna potreba ovdašnje opozicije: sopstvene PROMJENE, koje mogu uzrokovati PROMJENE u biračkome tijelu, a koje kao posljedicu mogu imati PROMJENU vlasti! (Doduše, bilo bi za njih jednako profitabilno da se što-šta izmijenja i u strankama vladajuće koalicije i u vlasti u cjelini, ali nije moguće da opozicija to sama učini.)
Pa, što to, onda, opozicija, odnosno njeni lideri, trebaju da PROMIJENE?
Spisak promjena: Ima toga oho-ho!
Nabrojaću - telegrafski i bez nekog redosljeda - samo ono što smatram da je najvažnije: međusobna saradnja, dogovaranje i usaglašavanje a ne đilkoško nadgornjavanje i nepotrebno javno sučeljavanje; izrada i usvajanje programskih osnova sa minimumom zajedničkih interesa i ciljeva; uvažavanje postojanja i puno poštovanje suverene i samostalne države Crne Gore, njenih institucija i državnih simbola; uvažavanje političke i ukupne realnosti u crnogorskome multikulturnom, multinacionalnom i multivjerskom društvu; uvažavanje stanja i ukupne realnosti u državi u sklopu međunarodnih odnosa i okolnosti; prekidanje prakse odbijanja svega što je predloženo od pripadnika vlasti, bez obzira na interese većine građana i najšire javnosti; uvažiti temeljno demokratsko načelo da se odluke većine moraju poštovati; odustajanje od upotrebe neprimjerenoga rječnika (posebno tendencioznih optužbi i uvreda) u javnome komuniciranju sa pripadnicima vladajuće strukture...
Tja! Znam da je ovo više spisak želja, nego realnih očekivanja, jer da je drukčije opozicija ne bi bila to što jeste i tamo đe je. Ipak, ako istinski želi PROMJENE, one su, za početak, nužne kod njih samih!
Bez toga nema novih birača! A bez njih nema PROMJENA vlasti!
