To je ocijenjeno u proudcast-u, koji Centar za građansko obrazovanje (CGO) realizuje u partnerstvu sa agencijom MINA i Fondacijom Fridrih Ebert, a u kojem su sagovornici bili istoričari iz Crne Gore, Srbije i Hrvatske - Miloš Vukanović, Milivoj Bešlin i Hrvoje Klasić.
Hrvoje Klasić, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, odgovarajući na pitanje kako društva u regionu percipiraju antifašizam i da li je to postala svakodnevna politička parola koju različiti akteri koriste za svoje sopstvene ciljeve, konstatuje da to zavisi od zemlje do zemlje.
„Antifašizam se kod nas uglavnom vezuje za Drugi svjetski rat, i od toga kakav je odnos prema nasljeđu Drugog svjetskog rata zavisi i odnos prema antifašizmu“, ukazao je Klasić.
Milivoj Bešlin, viši naučni suradnik u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu, ocjenjuje da antifašizam danas jeste puka parola, ispražnjena gotovo od svakog sadržaja.
„Mi bismo danas, najprije, morali da definišemo šta je ovaj novi fašizam. Onaj fašizam sa kukastim krstovima 30-ih godina 20. vijeka nije ovaj današnji. Morali bismo napraviti definiciju današnjeg fašizma“, smatra Bešlin, podsjećajući da je osnova svakog fašizma diskriminacija, po osnovu nacije, vjere ili rase.
„Naša društva danas bježe od toga da uopšte kažemo da fašizam postoji, a postoji, nažalost. Da je to marginalna pojava, ne bi bio problem, ali plašim se da je u našim društvima fašizam mnogo više od marginalne pojave, da je on ušao u mainstream”, kazao je Bešlin.
Tako je, kako je naveo, i u Evropi, gdje desničarske partije zauzimaju važna mjesta u parlamentima, a desni centar često preuzima retoriku, vrijednosti i ideologiju ekstremne desnice.
„Tek kad bismo najprije priznali da fašizam postoji, da je on problem, kad bismo definisali šta je on danas u društvu, vrlo jasno, precizno i bez zavaravanja, onda bismo mogli da ovu formu antifašizma, koja je najčešće ispražnjena ljuštura, napunimo određenim sadržajem, koji bi bio adekvatan odgovor na fašizaciju našeg društva”, objašnjava Bešlin.
Miloš Vukanović, predavač na Univerzitetu Donja Gorica i predsjednik crnogorskog Udruženja profesora istorije, u osvrtu na situaciji u Crnoj Gori, ukazuje da treba imati u vidu da je nakon 2006. pa do 2020. godine antifašizam bio normiran kao značajan dio državne politike u svim aspektima društva.
“Međutim, takođe, moramo biti svjesni da su mnoge suštinske društvene vrijednosti u Crnoj Gori prisutne samo na jednom prizemnom nivou. Govorim o građanskom društvu, o vladavini prava, pa i o antifašizmu. Samim tim, iako društvo nominalno želi da prihvati antifašizam, upitno je koliko ga razumije i podržava. A ako ga dubinski ne prihvata, onda ne evoluira u pravcu da može da se odbrani od svih mogućih novih pojava fašizma, što smo vidjeli jasno u prethodnih par godina ”, ocjenjuje Vukanović.
Klasić je, odgovarajući na pitanje kako je tokom 90ih godina nestao višedecenijski izgrađivan antifašistički duh na prostoru Jugoslavije rekao da nije nestao svuda niti je nestao na isti način ili se održao na isti način i da su 90te dobrim dijelom uticale na to.
„Umjesto da proučavamo 20. vijek kako bismo shvatili što nam se dogodilo 90-ih, mi kroz 90te pokušavamo shvatiti 20. vijek. I onda imate situaciju da će u Hrvatskoj i dan-danas brojni kritikovati, ne antifašizam kao takav, nego partizanski pokret kao nosioca antifašizma”, kazao je Klasić, podsjećajući da sam često kritikuje ovakvu inverziju u Hrvatskoj.
On je podsjetio na činjenicu da 90-ih godina u Hrvatsku dolazi velik broj ljudi iz političke emigracije, koji su od 1945. do 1990. godine živjeli u potpuno drugačijim okolnostima, išli u potpuno drugačije škole, živjeli u potpuno drugačijim porodicama.
“Dakle, neko ko je živio u Argentini i u Paragvaju, živio je sa kartom Nezavisne države Hrvatske. Moj prijatelj, kad smo počeli studirati 1991. godine, došao je iz Australije i rekao mi je - Hrvoje, ja dok nijesam došao ovdje, nijesam znao da Bosna nije u Hrvatskoj”, kazao je Klasić.
On je rekao da su se različiti narativi spojili 90-ih godina i da u različitim zemljama postoje različiti odnosi prema antifašizmu.
„Ne samo to, nego danas imate ljude koji će slaviti antifašizam iz 1941. i 1945, ali će se ponašati gotovo pa profašistički. I to je paradoks. Dakle, oni će njegovati partizansku tradiciju i slično, ali će danas njihovi postupci biti sve suprotno onome za što su se borili partizani”, pojasnio je Klasić.
Bešlin je ukazao na sličan primjer u Srbiji, gdje je SUBNOR, koji je nasljednik jugoslovenskog Saveza udruženja boraca antifašističkog rata, uključio nedavno tzv. borce iz ratova 90-ih godina, odnosno one koji su na potpuno suprotnim vrijednostima u odnosu na Drugi svjetski rat.
On je, odgovarajući na pitanje da li je preoštra ocjena da je u Srbiji proces brisanja antifašističkih simbola i antifašističke prošlosti skoro pa završen, rekao da nije preoštraa, ali da možda nije do kraja precizna.
„Taj proces bi se do kraja završio ako bi i Tita izbacili iz Kuće cvijeća, što je nedavno najavio privremeni gradonačelnik (Aleksandar) Šapić. On je sve vrijeme govorio - Tito je bio protiv Srba, a ja sam govorio - izvinite, s druge strane Tita se nalazi fašizam, a većina Srba se pod Titovom komandom u Drugom svjetskom ratu borila protiv fašizma. Dakle, ne možete biti protiv Tita, a da samim tim već nijeste porozni na uticaj fašizma”, naveo je Bešlin.
On je kazao i da danas u Srbiji djeca uče da su postojala dva navodna antifašistička pokreta, odnosno da ih je Srbija imala. “Srbija nije imala nijedan antifašistički pokret, imala ga je Jugoslavija, a u okviru nje Srbija, kao jedan jugoslovenski partizanski antifašistički pokret. Četnici zaista nastaju kao antiokupacioni pokret, oni ga pokreću 1941. ali vrlo brzo, već od oktobra, oni idu u kolaboraciju. Ali, sada se već duboko u Srbiji primio taj cio revizionistički narativ ”, kazao je Bešlin.
Vukanović je, govoreći i obrazovnom sistemu u Crnoj Gori i zastupljenosti antifašističkog pokreta u njemu, ocijenio da je način na koji se o tome predaje nedekvatan. “U kurikulumu i udžbenicama istorije to nije tako loše zastupljeno. Međutim, sami fond časova je problematičan, a sa druge strane najveći problem, i više konkretno moramo da pričamo o tome, jesu sami nastavnici”, kazao je Vukanović.
Kako je naveo, treba govoriti o tome da li su nastavnici svjesni značaja antifašizma, načina na koji ta tema treba da se predaje sa svim izazovima koji su se razvijali u zadnjih 20 godina, koliko je ispolitizovan, kako je antifašičko nasljeđe u jednom dijelu društva postalo disonantno i kako se gleda, ali i koliko su svjesni zašto oni moraju da predaju antifašizam.
“U Crnoj Gori, iako smo nakon 2006. proglasili antifašizam za jednu od temeljnih vrijednosti, mi dugo nijesmo znali šta da radimo s njim. I dalje se osjeća taj stav koji je nastao 90-ih da je fašističko nasljeđe ukaljeno socijalističkim, znači ne prepoznaje se prerogativ toga nasljeđa”, rekao je Vukanović.
Klasić kao najveće protivnike antifašizma u društvu vidi one koji izokreću temu i koji, ustvari, gledaju na Jugoslaviju i na komunizam kao problem, i onda u tome učitavaju i sam antifašistički pokret. Među njima prepoznajte i ljude koji su desnog svjetonazora, a koji u Hrvatskoj ne smiju reći javno da su za ustaše, ali će reći - hoću Muzej žrtava komunizma.
“Dakle, to je dio desnice, veliki dio crkve. I to su, naravno, ovo što sam spomenuo, ljudi koji su došli iz nekakvog svijeta gdje su odgajani drugačije. Ali, treba uzeti u obzir i činjenicu da postoji mnogo ljudi koji nakon 1945. godine nijesu uživali i koji su u startu bili zakinuti, kojima je oduzeta imovina i koji su cijelo vrijeme gajili nekakav antikomunizam”, naveo je Klasić.
Bešlin je, govoreći o situaciji u Srbiji, rekao da je među najopasnijim protivnicima antifašističkih vrijednosti vladajuća ideologija srpskog nacionalizma koja je postala dominantna još 80-ih godina, sa dolaskom Slobodana Miloševića, a 90-ih i vladajuća. “Ona se danas zapravo do kraja realizovala, i sad nesmetano toksikuje ne samo naše društvo, nego i čitav region”, dodao je Bešlin.
“Pored vladajuće nacionalističke ideologije, jedan od ključnih aktera je i Srpska pravoslavna crkva (SPC), koja je još u toku postojanja Jugoslavije i socijalizma pokušavala da razruši taj antifašistički vrijednostni konsenzus na kome je bila utemeljena druga Jugoslavija, time što su već tada počinjali uticajni episkopi SPC-a da vrše rehabilitaciju i Milana Nedića i Draže Mihajlovića, čak i Dimitrija Ljotića”, kazao je Bešlin.
U Crnoj Gori, Vukanović među protivnike antifašizma svrstava one koji koriste nacionalizam i nacionalističku ideologiju za jačanje svoje političke moći, a time i svog društvenog i ekonomskog uticaja u državi. “Antifašizam, i sve ono što smo naslijedili iz komunističke Jugoslavije, jeste brana svim tim pokretima koji kroz svoju politiku pokušavaju da u Crnoj Gori naprave određene feude kroz koje će projektovati moć, kao i ekonomski uticaj, a samim tim imati i kapitalnu dobit od svega toga”, rekao je Vukanović.
“Naravno, veoma je lako ukazati na srpski nacionalizam i sve njegove komponente, na SPC, ali ne smijemo zaboraviti da su i ostali nacionalizmi u Crnoj Gori, takođe, protivnici antifašizma. Govorim o nacionalizmu koji se javlja u bošnjačkim strukturama, i u albanskim, ali samim tim i u crnogorskim. Najočiglednije su, naravno, jer su i najveće, one struje koje dolaze iz srpskog nacionalnog korpusa, ali ne smijemo da zaboravljamo da je višedecenijsko koketiranje i tolerisanje i drugih nacionalizama ugrozilo antifašizam u Crnoj Gori”, smatra Vukanović.
Klasić je, odgovarajući na pitanje kako vratiti antifašističke vrijednosti, rekao da ne treba robovati definicijama, odnosno već poznatim terminima, kao i da treba kod mladih ljudi razvijati toleranciju, empatiju, solidarnost, osudu nasilja, ali i potrebu da se reaguje.
“Antifašistički jugoslovenski pokret na uči da uvijek postoje alternativa. Taman kad mislite da ste mali i beznačajni, da je protiv vas najveća sila na svijetu, možete se pobuniti i možete pobijediti. Iz toga proizlazi da je sve u obrazovanju”, naglasio je Klasić, ukazujući da nema društva na svijetu koje je bogato i pravedno, a da nema dobro obrazovanje, i obrnuto.
“Dakle, sve je u dobrom obrazovanju, u kritičkom propitivanju svih vrijednosti, svih segmenta iz prošlosti i sadašnjosti. Samo tako, kad naučimo ljude da razmišljaju kritički o prošlosti, oni će biti spremni kritički razmišljati i o budućnosti. To nam u ovom trenutku nedostaje”, precizirao je Klasić.
Bešlin je kazao da je saglasan sa tom ocjenom i da je važno raditi na jačanju obrazovnih struktura i na kritičkoj misli. “To se suprotstavlja onome čemu bi danas političke ili crkvene strukture htjele da nas uče - a to je da postoje nekakve zauvijek date istine. Apsolutno ne smiju da postoje tabui. Kritički odnos prema prošlosti i dobro obrazovanje su brana porastu ovih ekstremno desničarskih, profašističkih pokreta i pojedinaca”, smatra Bešlin.
On je apostrofirao značaj stalnog rada na obrazovanju, na prosvjećivanju društva i na osvješćivanju toga šta je danas fašizam. “Danas se fašizam drugačije oblači, drugačije se predstavlja. Samim tim, ako naučimo da prepoznamo opasnost i ukažemo društvu na nju, mislim da je to put i da onda imamo i pozitivnu reakciju na te negativne pojave. A to je onda nešto što ćemo nazvati antifašizmom, ili već na neki drugačiji način, ali važno je konstantno raditi sa društvom, prepoznavati opasne tendencije u njemu i davati vrlo proaktivne odgovore”, kazao je Bešlin.
Vukanović je ocijenio da kao što fašizam evoluira, tako i evoluira i antifašizam, kao i da obrazovanje mora biti zasnovano na toleranciji, empatiji i kritičkom mišljenju, ali i na naučnim činjenicama. “U posljednje vrijeme vidimo da se konstantno ide kontra nauke. Ne samo to, nego smo došli u situaciju da ono što piše u rezolucijama, više nije to, nego nas ubjeđuju da piše nešto drugo”, dodao je Vukanović.
On je kazao da u antifašizmu postoje svi elementi da se formuliše reakcija na ono što opterećuje sva postjugoslovenska društva već tri decenije, u većoj ili manjoj mjeri.
“Ali, prije svega, nešto što će prevazići ove nacionalne torove koji apsolutno usporavaju progres cijelog regiona, nekoga više, nekoga manje. Očigledno je postalo da robujemo tim torovima i da zaboravljamo da samo mali dio društva ima profita od tih torova, dok svi ostali čamimo”, zaključio je Vukanović.
