Put do odluke o napuštanju nasilnika, veoma je dug i težak za ženu – kažu sagovornice Portala Analitika, psihološkinja Jasmina Đukić Pavićević i Ana Jaredić iz Centra za ženska prava.
Postoji, prema njihovim riječima, mnogo razloga zbog kojih žene ostaju s nasilnikom. To su: strah od životnog saputnika koji je povređuje, strah da joj niko neće vjerovati, jer su nasilnici manipulativni i često omiljeni u društvu, nepovjerenje u institucije i duge zakonske procedure, strah od oduzimanja djece, nedostatak prihoda...
Nedavno se, prilikom suđenja za porodično nasilje u Bonu, dogodila nesvakidašnja scena: optuženi je pred sudijom, u toku iznošenja dokaza, zaprosio svoju žrtvu, koja je odmah pristala da se uda za njega. Iako je ovo ekstreman primjer, žene se, pokazuju istraživanja, često vraćaju zlostavljačima. Statistički, u prosjeku je potrebno da žena čak sedam puta ode od nasilnog partnera i vrati mu se, prije nego što bude u mogućnosti da ga napusti zauvijek.
Jedan od razloga zbog kojih se to dešava je što žene vjeruju u promjenu muškarca, ocjenjuje za naš portal psihološkinja Jasmina Đukić Pavićević.
Zamke koje vrijebaju žene: „Ona vjeruje u ljubav, te da će nasilnik preko noći postati emotivan i nježan partner. Žena se nada da ga baš ona može promjeniti. Međutim, istina je dapromjene kod ovakvih i sličnih ličnosti počinju onog trenutka kad i oni sami prepoznaju da im je potrebna pomoć; sve ostalo su samo zamke ili puste želje, a zapravo se ništa ne promijeni“, kaže Đukić Pavićević.
Razlozi zbog kojih žene ostaju u braku s nasilnim partnerima su različiti.
„To mogu biti finansije, stid od razvod i strah od osude, želja da se ispune očekivanja okoline, ubjeđenja da ih niko nikad neće tako voljeti, strah od novog početka, a najčesće je u pitanju kombinacija više faktora, koja u osnovi ima nejasnu sliku o ljubavi“, ističe naša sagovornica.
Nije lako napustiti nasilnika: Gledano sa strane, rješenje problema žene koja trpi nasilje izgleda jednostavno – neko je nasilan prema ženi i ona ode. Realnost, međutim, potpuno drugačija, objašnjava Ana Jaredić iz Centra za ženska prava.
U osnovi nasilja nad ženama je, prema njenim riječima, potreba da se nametnu moć i kontrola nad njom.
„Nasilnik to radi postepeno. Jedan od prvih koraka je da izoluje ženu od sredine koja bi joj mogla biti podrška. To se radi ili otvorenim negodovanjem što posvećuje vrijeme drugima ili manipulacijama kao što je ta da ga je, na primjer, njena najbolja prijatejica uvrijedila ili da se njena porodica ponaša s nepoštovanjem prema njemu, da su drugi ljubomorni na njihovu ʼveliku ljubavʼ, na specijalan odnos koji njih dvoje imaju i, malo po malo, žena počinje da se udaljava od do tada bliskih ljudi“, objašnjava Jaredić.
Ona kaže da se nasilje događa u ciklusima koji obuhvataju tri faze: fazu napetosti, koja se sastoji iz manjih incidenata gdje žena osjeća da će se nasilje desiti, pa svojim ponašanjem pokušava da ga izbjegne; fazu eskalacije nasilja i fazu koja je u literaturi poznata kao „faza medenog mjeseca“.
„Tokom faze medenog mjeseca, nasilnik se ʼkajeʼ za ono što je uradio, izvinjava se, poklanja ženi pažnju, trudi se da ispravi stvari. Ovi trenuci daju ženi lažnu nadu da je to zapravo njegova prava priroda i da će veza poći na bolje. Međutim, nakon ove faze, kreće sve iz početka: napetost, eskalacija, ʼmedeni mjesecʼ, s tim što kako vrijeme prolazi, ova faza biva sve kraća dok se na kraju u potpunosti ne izgubi. Kad sam pomenula kajanje, namjerno sam ga stavila pod znake navoda, jer ono nije autentično, uvijek je upakovano tako da žena osjeća krivicu za nasilje koje se desilo ʼjer ga je ona izazvala određenim ponašanjemʼ“, navodi naša sagovornica.
Jaredić objašnjava da to ženi daje privid kontrole nad situacijom, jer smatra da do nasilja neće doći ako ona promijeni ponašanje.
„Istina je da nasilje nema opravdanje i da, koliko god ona pomjerala svoje granice i cenzurisala svoje ponašanje, on će naći novi ʼrazlogʼ. Kad ste godinama izloženi ovakvoj dinamici, vaše samopoštovanje i samopouzdanje drastično opada. Počnete da vjerujete u njegove riječi, da vi to zaslužujete i da nema pomoći“, ističe ona.
Jaredić naglašava da često prođe mnogo vremena prije nego žene odluče da progovore o nasilju koje trpe. Prvi korak je informisanje o zakonskom okviru i procedurama institucija.
„Tada je važno da dobiju što više informacija – kako o zakonskom okviru, tako i o samoj dinamici nasilja. Još važnije je da osjete da im se vjeruje i da imaju podršku. Iako tada ne preduzmu druge korake u cilju svoje zaštite, te informacije koje su dobile im ostanu i možda će im nekad koristiti. Dešava se da ih iskoriste tek nakon nekoliko godina, ali da im budu ključne u tome da izađu iz nasilja na bezbjedan način”, podvlači ona.
Veoma je, prema riječima naše sagovornice, važno da žrtva dobije sveobuhvatnu podršku, koja osim psihološke i pravne, podrazumijeva i finansijsku.
„Uzalud je žena osnažena na psihološkom nivou ako nema dovoljno sredstava da zadovolji osnovne potrebe sebi i svojoj djeci. Žene s iskustvom nasilja nisu Zakonom o socijalnoj zaštiti, prepoznate kao posebna kategorija kojoj je potrebna finansijska podrška, makar u nekom određenom vremenskom periodu nakon izlaska iz nasilne veze. Veoma mali broj žena uspijeva da ostvari pravo na materijalno obezbjeđenje (kontinuirana podrška), zbog toga što je veliki broj kriterijuma koje je potrebno zadovoljiti, a što mogu učiniti samo one osobe koje su u izuzetno nepovoljnom materijalnom položaju”, ističe Jaredić.
Kako prepoznati nasilnika: Psihološkinja Jasmina Đukić Pavićević napominje da nam određeni oblik ponašanja može ukazati na potencijalnog nasilnika.
„To su osobe koje vema lako upadaju u frustracije. One su podložni čestim negativnim promjenama raspoloženja koje se u realnim odnosima manifestiju optužbama, kritikovanjem, zanemarivanjem, ignorisanjem, ili u krajnjem slučaju, fizičkim prijetnjama prema drugima. Istina je da su takve osobe najčešće pojedinci koji su odrasli u nefunkcionalnim porodicama, kao i oni koji su odrasli uz neki oblik nasilja u porodici. Posebno pojačanu tendenciju nasilja mogu imati muškarci čije su majke bile pokorne u takvom sistemu, tj. koje se nisu suprostavljale. U takvom slučaju, od oba roditelja dobijene su ʼskriveneʼ poruke da je takvo ponašanje ispravno”, navodi Đukić Pavićević.
Potrebno je, prema njenom mišljenju, raditi mnogo na svjesnosti i ukazivanju na jasnoću granica u muško-ženskom odnosu, jer djeca koja odrastaju u ovakvim i sličnim odnosima postaju nove generacije nasilnika ili osobe sa poremećajem ponašanja u odraslom dobu.
„Treba da znamo da ljubav nije samo osjećaj, već postupci i radnje koje razmjenjujemo u odnosu. Takođe, odgovornost za naše postupke snosimo mi. Ne i niko drugi. Tako da kad sljedeći put neko čuje – ʼti si kriva što sam to radioʼ – treba jasno da znamo da mi nismo odgovorni za tuđe, već samo za vlastite postupke”, zaključuje Đukić Pavićević.
