
Nesporno je da kralj Nikola nosi istorijske zasluge kao i istorijske zablude – talac zablude koja ga je na koncu koštala krune, a Crnu Gore državnosti. Velikosrpska megalomanija koje se, nažalost, kasno odrekao trajno je oštetila crnogorsku državotvornu misao. Današnja Crna Gora prema toj dinastiji nosi moralnu, istorijsku i političku odgovornost koju je, od obnove nezavisnosti, više puta potvrdila i afirmisala.
Bez obzira na to, posljednji atak na istorijsko pamćenje i osjećanje, razbuktan, samo formalno, povodom pitanja „stambenog rješenja“ potomka kraljevske loze, predstavlja sramni pokušaj ponovnog zatiranja sjećanja na najtraumatičniji period crnogorske istorije.
Uz napomenu da je sumanuto debatovati s onima kojima je istorijski revizionisam sredstvo ostvarivanja političke agende, ali zbog javnosti koja želi da zna, u nastavku navodim nekoliko svjedočanstava međunarodne, prije svega američke, štampe o načinu na koji je svijet 1919. godine gledao na nasilnu negaciju i aneksiju crnogorske državnosti.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata, i povlačenja austrougarske vojske, Crna Gora se našla pod srpskom vojnom okupacijom. Prema svjedočenja samog kralja Nikole u američkoj štampi, zemlja je bila hermetički zatvorena: „Srpska okupaciona vojska je postavila kordon, a jedine vijesti izlaze iz zemlje zahvaljujući mojim prijateljima koji rizikuju život“ (Los Angeles Times, 7. februar 1919).
Samo nekoliko dana ranije, The New York Times je prenio dramatične riječi svrgnutog crnogorskog monarha: „Izgleda da vlada prava vladavina terora. Muškarci, žene i djeca se strijeljaju bez suđenja. Bombe se bacaju u kuće mojih pristalica.“ (The New York Times, 29. januar 1919).
U februaru 1919. godine, The Washington Post je objavio izvještaj o protestu crnogorske vlade upućenom Pariskoj mirovnoj konferenciji, navodeći da su „srpske trupe sada u fizičkoj kontroli Crne Gore, sprečavajući dolazak i odlazak Crnogoraca“, te da je to „slučaj Koreje ponovo“ – metafora nasilne aneksije malih naroda od strane većih sila.
U istom tekstu je pisalo: „‘Narodna skupština’ je organizovana od strane crnogorskih odmetnika u stranoj službi, zaštićenih srpskim bajonetima, dok su vjerni Crnogorci zatvarani i sprečavani da govore... Svaka agitacija protiv pripajanja Srbiji kažnjavana je hapšenjem i zatvorom“ (The Washington Post, 15. februar 1919).
Do ljeta iste godine stanje u zemlji prerasta u otvoreni otpor. The New York Times je 3. jula 1919. izvijestio da se „gotovo čitava Crna Gora pobunila protiv srpske vojne okupacije“, te da su se „krvavi okršaji odigrali na mnogim mjestima, a hajdučko ratovanje ponovo javlja u planinama“ (The New York Times, 3. jul 1919). Samo sedmicu kasnije, isti list je prenio žalbe crnogorskih predstavnika Pariskoj konferenciji zbog „napada na sela i paljenja kuća od strane srpske vojske“ (The New York Times, 10. jul 1919).
Ti izvještaji američke štampe, sagledani hronološki, prikazuju put od okupacije i represije ka pobuni – sliku zemlje koja se ugušila u tišini bajoneta, a potom progovorila oružjem. Crna Gora je tada izgubila ne samo svoju krunu i kralja, nego i državni glas, zamijenjen šutnjom velikih sila i samoproglašenim „ujedinjenjem“.
U toj šutnji ostala je neizbrisiva istina: da je Crna Gora 1918–1919. godine bila okupirana, ponižena i krvavo kažnjena i to kao država saveznica u Velikom ratu. Skoro izvjesno brisanje epiteta nasilna uz aneksija iz predmetnog Zakona zapravo je nastavak te politike drugim sredstvima.
Tragika Crne Gore je što u tome odlučuje da učestvuje potomak prognanog Kralja. Pitanje, naravno, ostaje način na koji će se u odnosu na ovo pitanje odnijeti parlamentarna opozicija.