Zašto je tiho? Neočekivano tiho za izbornu neđelju kojom tečemo. Moji inboksi puni su ovih pitanja, kao da znam odgovor na njih. A i sam se pitam isto.
Ne, nismo neka skandinavska zemlja već super političko društvo u kome su političari jedine zvijezde.
Ne, rezultat nije izvjestan pa da je očekivanost ubila izbornu euforiju.
Ne, ovi izbori nisu nebitni, već presudni.
„Previše izbornih ciklusa dogodilo se za kratko vrijeme pa su ljudi zasićeni politikom“? Samo za one bez srca i bez pameti. Dani pred nama donose ishod „biti ili ne biti“ za Crnu Goru.
Sudbina tekovina 13. jula i 21. maja dovedena je u pitanje snažnije nego što bi i najveći pesimista prognozirao. Ako uspijemo da sačuvamo instituciju Predsjednika države u okvirima politike sekularizma, antifašizma, imunog na paternalističku pretenziju Srbije, koja se najvećim dijelom već ostvarila, tek tada se otvaraju šanse.
Dakle, u slučaju trijumfa takve politike na neđeljnim izborima nećemo završiti posao, već učiniti dalju borbu tek mogućom. Tek tada zadržavamo šanse da na narednim parlamentarnim izborima, na talasu trijumfa predsjedničkih, takvu politiku preselimo i u Vladu. Ukoliko izgubimo i šefa države koji nema hipoteku finansiranja od strane crkve i crnih fondova mafijaških poslova iz zone srpskog sveta, nemajte nikakvu dilemu - Crnu Goru koju ste podrazumijevali kao vječnu nakon referenduma 2006. možete samo evocirati u patriotskim pjesmama. Svega nekoliko mjeseci razmaka između predsjedničkih i parlamentarnih izbora, neminovno donosi domino efekat, kada će rezultat sa prvih bitno uticati na rezultat narednih.
Geopolitički dogovor velesila za Balkan, treba li istaći, po našu zemlju nije povoljan. Naprotiv, poguban je. Ambiciozne diplomate će u svoje karijere ugraditi „istorijsko pomirenje“ dvije dominantne zemlje Srbije i Albanije, a njihovi lideri zauzvrat će dobiti nagrade kojim će pobjeđivati na izborima kao „očevi nacije“. Mi smo jedan dio te nagrade.
Osim ogromnog novca koji se iz Srbije sliva u projekat posrbljavanja Crne Gore, nikad delikatnije, pokvarenije i za njih uspješnije propagande, ovog puta nam se kao prepreka nametnula i neosjetljivost, površnost i odsustvo empatije, surove diplomatske strategije naših partnera sa Zapada. U njoj se kolateralna šteta jedne „državice“ koja ne broji ni milion ne čini kao prevelika žrtva za „rješavanje“ „balkanskog pitanja“. Za nas - znači sve. Za nas znači živjeti slobodno.
Jedini kandidat koji ima šansu da pobijedi na predstojećim izborima, a da je na liniji interesa crnogorske državnosti, jeste aktuelni predsjednik Milo Đukanović. Kao kandidat stoji sam naspram svih drugih. Ne samo protivkandidata, već i svih drugih subjekata moći na Balkanu. Njegovim porazom svaka šansa za trijumf progresivnih političkih snaga na skorim parlamentarnim izborima bila bi nepovratno izgubljena. Već do sljedeće izborne šanse 2027. godine Crna Gora bila bi bitno drugačija država.
U vremenima poput ovog, kada nuklearna sila maše prstom iznad „crvenog dugmeta“, zemlje sa imperijalnim apetitima po difoltu kreću u ofanzivu. Open Balkan bi zamijenio EU, a crkva Srbije bi eliminisala i posljednje relevantne političke neprijatelje.
Ono što ne znaju mesijanske diplomate koje će destrukciju crnogorskog bića upakovati kao faktor stabilnosti je da ovdje živi jedan NEDODER. Mi smo vazda bili tvrdi saveznici, čak i onda kad su nas isti bombardovali i u svjetskim ratovima i '99.
Ostajali smo saveznici i kad su nas bacili lavovima, na milost i nemilost srpskim žandarima, i u krvi i plamenu nam oteli državu, crkvu, ime i istoriju. I uvijek je postojao neki Eskobar, Gabrijel ili Solana… I uvijek je na nas gledao kao na niža bića, manje važna, manje bitna od drugih naroda. Pretjerujem? Ja se jasno sjećam, kad sam išao „prvi put sa ocem na glasanje“, da je moj glas na referendumu bio niže vrijednosti nego onog ko je glasao za drugu od dvije opcije. Ali, taj nedoder...
I opet smo ostali najveći mogući saveznici Zapada sa jasnim istorijskim kursem ka vrijednostima i interesima zapadnih država. I ostat ćemo i danas, to nije sporno. Preživjećemo kao narod svaku trgovinu u kojoj smo moneta, dok god ima tog nedodera u nama.
Ja taj nedoder ne vidim u Jakovu Milatoviću. Još manje u Aleksi Bečiću. Zapravo, da se ne lažemo, svi znamo, samo što će neko priznati a neko neće, da on jedino postoji u Milu Đukanoviću.
Možete da imate hiljadu i jedan razlog zašto ste protivnici politike njegove partije i da vas razumijem za svaki od njih. Ali u trenucima u istoriji poput ovoga, plemena su se mirila i iz rituala umira krvi dojučerašnji krvnici su ruku pod ruku zajedno branili državu... Jer, kad sila krene na tebe, a vojska joj „ka more pomamno“, osim srca i sablje, ti nemaš ništa drugo. E tad se, mili moji, ide zajedno! Toliko koliko nas je, da branimo svoje. Đukanović je, uprkos svemu, na ovim izborima, simbol takvih borbi. Takvih pobjeda. Nedodera.
