Društvo

Stav

Ne damo te, Crna Goro!

Nije nov predatorski odnos srpske države i njenih institucija prema kulturnom dobru Crne Gore. Nova je okolnost da je to jedna evropska prijestonica kulture, finansirana iz fonda EU, a da EU podržava projekat čiji stavovi odražavaju interteritorijalnu i interkulturološku hegemoniju i pretenziju

Ne damo te, Crna Goro! Foto: Pobjeda
Danilo Marunović
Danilo MarunovićAutor
Portal AnalitikaIzvor

Sjećam se odlično časa istorije u osnovnoj školi,kada sam u udžbeniku pročitao da je Zeta „prva srpska država“. Tako su tih ratnih 90-ih, kroz socijalni inžinjering u okviru projekta Velika Srbija, pravili „srpčad“ koju će u ime velikodržavnog projekta slati na ratišta, oduzeti im perspektivu, putovanja i život dostojan mladog čovjeka, a u ruke im dati sankcije, nacionalizam i TV Palmu sa mega hitom „Koka-kola, malboro, suzuki“. 

Svaka epoha, kod svakog naroda, ima svog Romea i Juliju. Tih godina, srpski narod je čežnjivo gledao VHS verzije svadbe Cece i Arkana, najgledanijeg dokumentarnog filma u istoriji srpske kulture, odmah nakon mega hita „Vidimo se u čitulji“, a trivia je okolnost da se u oba filma pojavljuje dosta istih karaktera.

Heroj sa ratišta i mega zvijezda turbo folka - novog muzičkog žanra koji je oduvao sa scene EKV, Azru i Disciplinu kičme - stvarali su romansu koja će krvavim raspletom u beogradskom hotelu i zvanično steći status bajke, a ratni zločinac i pjevačica koja je karijeru započela u sutomorskim kafanama preseliće se u legendu. 

Danas, autobusi sa dječjim ekskurzijama u redovnim maršrutama prolaze pored Cecine kuće, kako bi klinci fotkali znamenitost srpske kulture. Pitam vas, da li bi tako nešto bilo moguće u Crnoj Gori? Da li je crnogorska kultura u toj mjeri drugačija od srpske da bi tako nešto ikada bilo moguće, pa i u najluđim snovima? 

Odgovor je - ne. Najbliže do čega smo došli u odnosu na tu tragičnu ljubav je Arkanovo pucanje iz automata, dok je u društvu tigrova i Amfilohija ispred Cetinjskog manastira prijetio Crnogorcima, Muslimanima i Hrvatima.

Fotografija 1: Ne damo te, Crna Goro!

Od tada, pa sve do skoro, srpski velikonacionalni projekat s podozrenjem, sprdnjom i ironijom gledao je na pojam dukljanskog. Kako je dukljanski dio crnogorskog identiteta ponovo aktuelizovao pjesnik Jevrem Brković, iz nacionalne netrpeljivosti, cijela plejada neobrazovanih popova sprdala se s tim pojmom, pa je sam za sebe, nezavisno, vremenom dobio negativan karakter. Tipa, kada bi oni za nekoga rekli da je Dukljanin, to je nekako bio pogrdan termin. Sjećate se kada je blaženopočivši mitropolit zakivao za Vezirov most, bacao kletve, itd...?

Onda je neko u njihovim redovima naprasno počeo da čita. Pa je otkrio da su dukljanski gospodari, zajedno sa oreolom mitološko-istorijske slave koja ih prati, superzvijezde evropske istorije. Svojevrsni južnoslovenski Vikinzi.

Reakcija iz novosadskog pozorišta instrument je iste ideje koja maršira skupa sa ruskom agresijom

U međuvremenu, projekat Velike Srbije se reformuliše u Spski svet, a apetiti tog političko kulturološkog čudovišta rastu, hraneći svoje mitove tuđim kulturnim dobrima. Valjda zato što su njihovi prežvakani, a i kontaminirani s bezbroj poraza i petovjekovnim ropstvom pod Turcima. 

Jednostavno, mitovima su potrebni heroji, pobjede u bitkama, sloboda, sve ono što je srpskoj mitomaniji nedostajalo. Iz te potrebe prisvajana je „srpska Sparta“ Petrovića, jer im je nedostajala sloboda, heroizam i nezavisnost pravoslavnog naroda, koga po toj liniji mogu nazvati srpskim.

Da su njihovi istorijski i kulturološki spin-doktori majstori u zamjenama teza, falsifikatima i pretjerenoj romantizaciji, govori i bizaran slučaj da je cijela Srbija jednostavno prigrlila i prihvatila laž da je pjesma slovenačkog hit mejkera Manjifika pod nazivom „Pukni zoro“, pjesma koju su izranjavani vojnici pjevali na Solunskom frontu. U to da je riječ o soundtracku za film, taj narod jednostavno ne želi da povjeruje. Čak ni nakon minimum 10 javnih demantija autora.

Nijedna institucija danas niti je reagovala, niti stala u odbranu svog kulturnog nasljeđa

Dakle, umjesto Zete, Duklja je postala prva Srpska država, a Vladimir-dukljanski knez i Kosara-bugarska princeza, od sinoć su srpski Romeo i Julija. Kažu, u najavi premijere u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, da će publika moći da vidi, kako je to izgledalo u „našoj zemlji“ u 10. vijeku. 

Nemoguće je izvući iz te kontroverze, van konteksta, elemenat hegemonističkog kontinuiteta prema crnogorskoj teritoriji i kulturnom nasljeđu. Čak i kad se zanemari dezinformacija da je inscenacija djela čekala 10 vjekova, a zna se da je kod nas više puta postavljana. 

Iako je taj post na Facebook stranici novosadskog pozorišta izbrisan, postavljeni su novi, sa naizgled blažim jezičkim eufemizmom za istu stvar - Duklja je srpska zemlja, Vladimir i Kosara srpski Romeo i Julija, Miroslavljevo jevanđelje pripada srpskoj kulturi. 

U stalnoj izložbenoj postavci pod nazivom „Srpske dinastije“ u nacionalnom muzeju RS, dinastija Vojislavljevića zauzima prvo mjesto!

Glave u pijesku! Ali, jednom ćete ih morati izvaditi. I pogledati nas u oči

Nije nov ovakav predatorski odnos srpske države i njenih institucija prema kulturnom dobru Crne Gore. Nije nova ni agresivnost te vrste proistekla iz neznanja, jer „srpstvo“ nije postojalo ni u naznaci u periodu Dukljanske države kneza Vladimira. Nova je okolnost da je to jedna evropska prijestonica kulture, finansirana iz fonda EU, a da EU podržava projekat čiji stavovi odražavaju interteritorijalnu i interkulturološku hegemoniju i pretenziju. I predstavlja vrlo opasan recidiv Miloševićevog svjetonazora. Da li će EU reagovati? 

Storija o Vladimiru i njegovoj Kosari, iz manastira nadomak Skadarskog jezera, energijom i čudotvoračkim oreolom, već cijeli milenijum, u savršenom skladu, harmoniji i miru, inspiriše tri religije da jednom godišnje iznose sveti krst na vrh Rumije. 

Hiljadu godina ta prelijepa tradicija bez ikakvih konflikata se održavala, kao globalna tekovina i primjer suživota, mira i poštovanja. Sve dok egzekutor destruktivnog pansrpskog projekta - Crkva Srbije, nije postavila limenu crkvu na vrh brda. I ubila milenijumsku magiju. 

I dan danas, Crna Gora ostaje podijeljena linijom koju je ta limena tvorevina nacrtala, sasvim daleko od istine i suštine, perfektno obavljajući posao svojim nalogodavcima.

Reakcija iz novosadskog pozorišta instrument je iste ideje. Ideje koja maršira skupa sa ruskom agresijom. Onom u kojoj se Rusi bore „protiv nacista“ dok ubijaju civile. Ideje koja odbija da prizna genocid u Srebrenici, a zapravo je odgovorna za njega... Iste te ideje, po istoj mantri, po kojoj su crnogorski intelektualci, koji brane svoju kulturu - nacionalisti, a u kojoj su uzurpatori „oslobodioci“. 

Nijedna institucija, a kamoli one iz kulture, danas niti je reagovala, niti stala u odbranu svog kulturnog nasljeđa. Ni one koje su i dalje pod kontrolom srpsko-ruske interesne mreže, a ni one koje su navodno ostale lojalne građanskoj ideji multikulturalne Crne Gore. 

Glave u pijesku! Ali, jednom ćete ih morati izvaditi. I pogledati nas u oči. Sve nas koji smo danas meta jedne moćne internacionalne mašinerije, a bez ičije podrške ili zaštite. 

Mi se za svoju zemlju ne borimo zbog gasovoda, nafte, trgovine ili finansija. Već zbog legendi, bajki, ljetopisa... Ne damo te, Crna Goro!

Portal Analitika

Komentari ()

Nadimak za neregistrovanog korisnika
Napišite Vaš komentar
Ovaj sajt je zaštićen sa reCAPTCHA anti spam mehanizmom.Primjenjuju se Google politika o privatnosti i uslovi korišćenja . Vaš komentar se prvo šalje timu na odobrenje. Portal Analitika zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar, bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznijeta u komentarima ne odražavaju stavove redakcije.
Još uvijek nemate nalog? Registrujte se.