U susret novom protestnom skupu „Ima nas”, opet počinju da pulsiraju i sukobe se snažni karakteri ideoloških varijacija, unutar političkih ideja lojalnih državi. Kažem “lojalnih državi”, kao zajednički imenitelj, zato što goruće tle po kojem neizvjesno korača ova nacija, sve brže rađa nove modele političkih formulacija. Postalo je nemoguće svrstavati ih kako onako smo navikli: suverenistički jer nije u duhu ovog već prošlog vremena, progresivni jer to nije svaka od ideja, proevropski jer iako nominalno, neke ideje suštinski ne dijele te vrijednosti, itd…
Postalo je nemoguće nazvati ih sve i pod brendom "građanski", jer se jasno artikuliše averzija dijela građana prema ovom konceptu. Mnogi ga smatraju suviše pasivnim, impotentnim i dijelom krivim za neadekvatnu borbu protiv moćnog neprijatelja koji nam “uništi državu”, dok smo jedino mi (Crnogorci) “građani”. Dok se ta “ideja u rukavicama” koprca među povampirenim starobalkanskim strastima, većina ostalih svoje interese percipira kroz svoju narodnu pripadnost, a ne pripadnost državi.
Čemu silno "beskompromisno" crnogorstvo, ako ćeš u ovakvoj situaciji sjedjeti kući?
Dakle, sve češći su i sve glasniji povici iz mase u kojima se čuje “crnogorsko” umjesto građansko. Vidimo dakle, u realnom vremenu, kako se opšta radikalizacija vremena, reflektuje i na pacifistički politički korpus čije varijetete opisujem.
Takođe, u susret protestu, opet u komentarima javnosti isplivavaju antipartijski animoziteti - “zbog kojih nema trika da vam ga dođem u četvrtak”. Kako drugačije imenovati sve te varijacije stavova, koji su legitimni ako ćemo iskreno, osim u jedinoj konstanti koja ih veže – lojalnost državi. Svojoj, ne tuđoj.
Nije li to danas, u ovakvoj nam Crnoj Gori, više nego dovoljan razlog za svaki kompromis, ako si zaista lojalan državi i ako te kompromis drži na liniji odbrane.
Čemu to silno “beskompromisno” crnogorstvo, ako ćeš u ovakvoj situaciji sjedjeti kući? U kakvoj situaciji, pitaš?
Situaciji u kojoj je pokret litija pokazao vitalnost neprijatelja. U kojima je spretnom manipulacijom osjećanjima građana, po snijegu i ledu, paralelno, nedjeljama, desetine hiljada građana šetalo Crnom Gorom. U kojoj je socijalnim inžinjeringom zauvijek izmijenio demografsku strukturu građana, praveći “srpske bastione” po sred Crne Gore. U kojoj je tiho, delikatno, promišljeno i strateški posrbljavao građane, posrbljava ih i posrbljavaće ih sve do popisa na kom je cilj da srpski narod bude dominantan u Crnoj Gori.
Situacija u kojoj je naredni korak zaokruživanje koncepta “srpskog sveta” u kome dobijamo i zvanično srpsku, umjesto građansku državu na Balkanu. Situaciju u kojoj je sistem vrijednosti naštelovan tako da svaki pomen na crnogorsko znači-nacionalističko (narodski rečeno Ustaško). U kome DPS mora ostati izolovan od koalicione saradnje sa drugima, “kako bi se reformisao”, dok reforme, na primjer, nisu potrebne ni DF-u, URI, Demokratama, niti ikome drugome. Jasno je - cilj je paraliza unije snaga lojalnih državi, bez obzira na svačije grijehe iz prošlosti.
Da nisam otišao na prvi protest, kajao bih se do kraja života
Situacija u kojoj se iz Beograda i Moskve šalju proksiji "građanskog" runa, sa ciljem da obezbijede glasače sa "neidentitetskim temama". Po toj inerciji je nedavno potrošena URA, a sada “blista” populistička mašinerija zvana “Evropa sad” - drugi dio. Kako ste mislili da zaustavite blistavu manipulativnost atraktivnim brojkama za plate i penzije i masovnoj podršci toj šargarepi na štapu? Sjedjeći kući?
Kada ekonomski avanturizam populizma te vrste napravi totalni ekonomski slom i postanemo pudlica MMF-a, e tada crnogorska pasivnost dobija puni smisao, u svom kućnom, papuča-aktivizmu.
U slomu javnih finansija, svi Vulini ovog svijeta sjatiće se poput neke kuće u kojoj se rasprodaje namještaj i pokupovati sve naše strateške državne kompanije. Od Luke Bar, Rudnika uglja do Elektroprivrede. Prvi dio je uspješno završen, MNE Airlines je ugašen, KAP takođe, a sada ide nastavak franšize - "Evropa sad 2".
Prvi skup je, nesumnjivo, bio veličanstven. Međutim, najveći razlog za tu hemiju koja se dogodila su okupljeni građani, u tom broju, tom raspoloženju i toj energiji. Ruku na srce, iako je bilo dobrih govora, sa pozornice je nedostajalo konkretnog modelovanja te energije, njenog “pakovanja” u vidjivu i široku društvenu političku ideju.
Odbrana Ustava države trebalo je da bude samo povod, a onda građanima da bude ponuđen superioran model zajedništva, koji će uprkos svim razlikama, koje nisu male, dati motiva i ostalima da se na narednom skupu pojave, u još većem broju. Model koji će biti neuporedivo ekskluzivniji i od većih plata. Model u kom će se okupljeni građani osjećati kao privilegovani istorijski igrači koji su uspjeli da odbrane državu, drugi put za vrijeme njihovog života. Neko i treći!
U nastavku, nakon protesta, sa građanima se u najvećoj mjeri komuniciralo vajber grupama, sa dominantno opštim mjestima patriotizma. Kao da se, čini mi se, podcijenio kolektivni razum, opšta građanska svijest na liniji očuvanja države.
Potrebna je nova vrijednost koja će zabljesnuti kompletan partijski nivo gledanja na proteste. On je cijelo vrijeme tu ispred nas, u nama, u našim precima i potomcima. Živimo jubilej 100 godina od našeg prvog filma koji smo snimili u sličnom očaju borbe za očuvanje sopstvenog ja. Jubilej je praktično kolektivno odćutan, naravno, zbog konteksta u kom je film nastao. U okviru borbe za državu.
Takvi bljesci genijalnosti nas obavezuju da dostojni takve prošlosti, prevaziđemo sve naše razlike i pođemo zajedno na protest. Da nisam otišao na prvi, kajao bih se do kraja života. Kao što će i svi oni koji propuste naredni. Jer, ipak, tamo idemo jedni zbog drugih. Da se javimo jedni drugima, poljubimo, zagrlimo. Da vidimo da nismo sami, nego da nas ima još. Onih koji su kadri da u trenutku besmisla i odsustva nade na vidiku, budu kreativni i stvaraju novo vrijeme.
Naši su preci tada, prije tačno 100 godina, snimili film koji se zove "Voskrsenja ne biva bez smrti". To smo mi, kojima je danas dužnost da se uzdignemo, ne da padnemo. Nikad više!
