U Londonu 1931. godine crnogorski politički emigrant i suverenista princ Milo Petrović Njegoš objavio drugo izdanje svoga autorskog djela,brošure pod naslovom: „The independence of small nations and the extincion of Montenegro“ - Princ Milo of Montenegro, second edition (štampano za Britanske prijatelje Crne Gore u novembru 1930, od strane Hazell, Watson & Viney, Ltd, London and Aylesbury. Ponovo štampano u januaru 1931).
U prijevodu na naš jezik ta brošura novi naslov „NEZAVISNOST MALIH NACIJA I ZATIRANJE CRNE GORE“ od princa Mila od Crne Gore, drugo izdanje. Primjerak (faksimil) te brošure, koji je Milo Petrović Njegoš s posvetom i potpisom poklonio američkom pukovniku Čarlsu Welingtonu Furlongu (posveta nosi datum, London, 15. maj 1935) nalazi se u Furlongovim spisima na Huverovom institutu, Standford univerzitetu, Kalifornija, U. S. A.
Milo Petrović Njegoš u navedenoj brošuri u dijelu pod naslovom „PREKRŠENA OBEĆANJA - 'Prekršena obećanja uvijek donose osvetnike' '' piše:
„Da se u inostranstvu ne bi mislilo da su svi Englezi lišeni osjećaja za čast - i da zaboravljaju svoja obećanja – kao oni visoki zvaničnici koji su pokazali zaboravnost i olakšali izdaju Crne Gore, mi želimo da podsjetimo one mnogobrojne izdane Crnogorce da njihov Kralj i Zemlja nijesu bili bez pobornika u našim Domovima Parlamenta.
Dana 10. novembra 1919, gospodin Ronald mcNeill (sada Lord Cushendun) tražio je od pomoćnika ministra za vanjske poslove da kaže ''u koju svrhu srpske trupe još uvijek okupiraju Crnu Goru, nakon potpisivanja Mira između Austrougarske i Saveznika?'' Pored toga, da li je svjestan činjenice da je crnogorski narod u opasnosti od istrebljenja od strane Srba, koji tretiraju Crnu Goru kao osvojenu teritoriju? I da li je takvo djelo trebalo da bude dozvoljeno uprkos zaključenom Miru?
On je podsjetio Vladu da su Crnoj Gori davana ''česta obećanja'' od strane ministara njegovog veličanstva. Jedini odgovor kojim je udostojen bio je da bi, s obzirom na to da je Vrhovni savjet u Parizu razmatrao slučaj Crne Gore, bilo ''nepoželjno'' baviti se sada ''kontroverznim'' pitanjima koje je postavio časni član.
Ronald Meknil, lord Cushendun
Gospodin McNeill: ''Može li moj poštovani prijatelj poreći da Salisov Izvještaj daje najstrašniji opis postupaka Srba i ugnjetavanja Crnogoraca?''
Gospodin Harmaworth: ''Ja sam već izjavio da Salisov Izvještaj teško da može biti objavljen, pa ne bih želio da otkrijem njegovu sadržinu.''
Lord Robert Cecil: ''Koliko dugo je Vrhovni savjet ''razmatrao'' pitanje Crne Gore? Zar nijesu počeli prošlog februara?'
Odgovori i druga pitanja bili su tako izvrdavajući da je lord Robert Cecil objavio nedostatak informacija o vanjskim poslovima što je ''premalo za skandal''. Dok su priznavali da bi Vlada mogla razumno poželjeti da odloži raspravu, on je tražio ''izjavu prema činjenicama''.
Gospodin Bonar Law samo je odgovorio da plemeniti Lord mora biti svjestan ''kako je zaista veoma teška situacija u Srbiji i drugim zemljama.''
Poenta nije bila u poteškoćama u Srbiji, nego i aneksiji Crne Gore, a sva dalja pitanja u Donjem domu diskutovana su na isti nezadovoljavajući način, dok je Dom lordova postao scena za naredni izazov za Vladu.
Dana 11. marta 1920, nakon kratkog opisa vojne istorije Crne Gore, sve do Balkanskog rata, a potom rezimirajući događaje u periodu 1914-18, lord Sydenham je rekao ''Sigurno, monstruozna je stvar da jedan saveznik u Velikom Ratu može mirno da odluči da uništi nacionalni život drugog, dok ostali to mirno posmatraju, bez ikakvog prigovora ...''
Lord Džordž Kurzon od Kedelstona
Lord Curzon od Kedlestona požurio je da uvjeri Dom da interesovanje lorda Sydenhama ''za sudbinu Crne Gore dijeli ne samo Forin ofis ... već i Vlada Njegovog Veličanstva kao cjelina''; i ustvrdio da su poslovi Crne Gore ''privukli pažnju Sila Saveznika'' do mjere ''potpuno suprotno proporcijalne veličini i značaju te zemlje".
Tvrdnja da je Crna Gora ''privukla pažnju Sila Saveznika'' izgleda poput neobičnog eufemizma kada se govori o Crnoj Gori, koju su okupirale trupe savezničkih Sila da bi je lišile nezavisnosti.
Ignorišući izjavu lorda Sydenhama da devedeset posto Crnogoraca živi u krajnjoj bijedi pod srpskom vladavinom terora, lord Curzon (uz iznenađujuće zanemarivanje govora koji je započeo u cilju davanja odgovora) ustvrdio je da je ''crnogorski narod napokon dobio priliku na koju je tako dugo čekao, u vezi sa kojom je kralj Nikola sebe proglasio prvom pristalicom: odnosno, ujedinjenje svih jugoslovenskih rasa u jednu naciju.'
Potrebna je bila određena retorika da bi izgledalo moguće da brisanje Kraljevine Crne Gore sa mape predstavlja ispunjenje mladalačkog sna kralja Nikole. Međutim, lord Curzon je govorio o ''mogućnosti'' i ''časti'' priznatih Crnoj Gori, u podjeli ''stvaranja velike jugo-slovenske države.'' Čestitao im je na zamjeni ''slabe'' i ''primitivne'' egzistencije za ''kulturnu'' i progresivnu budućnost.
Lord Džordž Sydenham
Ako je iko od njegovih kolega bio zapanjen činjenicom da Srbiju treba smatrati primjerom kulture – ili se sjetio da je kralj Edward VII odbio da prizna sadašnju srpsku dinastiju kada je stupila na vlast nakon dvostrukog ubistva – to je ostalo neizgovoreno. Vikont Gladstone, međutim, izrazio je nedoumicu u vezi sa viđenjem istorije krofa Curzona.
Takođe je i iznio gledište da iako se svaka Sila koja je bila učesnik Mirovne konferncije 1919. saglasila da Belgija i Crna Gora treba da povrate svoj predratni status, ipak: ''da se Crna Gora, umjesto što se pridružila Saveznicima, pridružila Centralnim silama i borila protiv nas, nije mogla biti gore tretirana nego što jeste tokom posljednjih godinu i po dana...'“
Dana 19. novembra 1920, lord Sydenham ponovo je pokušao da probudi Dom lordova u vezi sa bolom Crne Gore i odgovornostima Engleske. ''Po kom pravu, pitao je, svrgnut kralj Nikola, a suverena država Crna Gora izbrisana sa mape?''
Rekapitulirao je ''konačno obećanje Vlade Njegovog Veličanstva'' koje je dao gospodin Asquit 20. januara 1916: ''Belgija, Srbija i Crna Gora biće ponovo uspostavljene ... Engleska će nastaviti da vodi rat sve do obnavljanja Srbije i Crne Gore ...''
Citirajući takođe izjavu gospodina Lloyda George-a, od 7. septembra 1917: ''Vrijeme malih naroda mora prvo nastupiti, jer je oko njih koncentrisana ova velika borba za slobodu, i to oko Srbije, Crne Gore i Rumunije. Dan njihove obnove biće i dan oslobođenja svijeta'', lord Sydenham izveo je logičan zaključak:
''AKO OVE RIJEČI IMAJU IKAKVO ZNAČENJE, MOJI LORDOVI, SIGURNO JE ČAST OVE ZEMLJE ZALOŽENA DO BALČAKA U CILJU OBNAVLJANJA NEZAVISNOSTI CRNE GORE''.
Takođe je istakao da je, 11. novembra 1919, pomoćnik ministra vanjskih poslova izjavio da su: ''svi dobri uredi Vlade Njegovog Veličanstva – a mi nijesmo bez značaja u Savjetu Evrope – na raspolaganju Crnogorcima ...''.
Nakon toga, 15. decembra 1920, lord Lamington je, u ime lorda Sydenhama, uputio dodatno pitanje Vladi, ali je dobio zapanjujući odgovor da bi bilo ''prerano'' da se ''izrazi bilo kakvo konačno mišljenje ili odluka'' u vezi sa državom Crnom Gorom.
Kralj Nikola u egzilu
Štampa je ćutala o ovoj napomeni koja se tiče prethodnog protesta od 11. marta i nikakvo obavještenje nije dato o odbijanju lorda Curzona da objavi Izvještaj koji je sačinio grof de Salis, koji je bio izričito poslat u Crnu Goru da utvrdi uslove pod srpskom vladavinom i koji je Forin ofisu dao dovoljno materijala za formiranje ''odlučnog'' mišljenja.
Čak i bez ovog Izvještaja, lord Sydenham mogao je navesti britanske svjedoke koji su bili zapanjeni i užasnuti tim uslovima. To što je francuski general pravio kombinacije sa srpskom vojskom da savlada Crnogorce čini se još nečuvenijim kada se prisjetimo uvjeravanja predsjednika Poincaréa datih kralju Nikoli...
To je bilo 24. novembra 1918. Međutim, kada je objavljenja knjiga pod naslovom Le Montenegro pendant la Grande Guerre, cenzor je uklonio 119 od 316 stranica, a njegova brisanja uključuju citate iz govora monsinjora Clemenceaua i Alfreda, lorda Tennysona.
Upozorenje lorda Sydenhama upućeno savezničkim političarima da ''Prekršena obećanja uvijek donose osvetnike'' nije dalo nikakav vidljivi efekat po krivce. Međutim, pošto su oni govorili ne kao privatna lica, već u ime svojih zemalja, dozvolite da u ime Engleske, proglasimo ''odlučno'' mišljenje, koje je grof Curzon od Kedlestona 1920. godine smatrao ''preuranjenim'' za objavu.
Osnovni princip naše Engleske Monarhije sažet je prije mnogo vjekova u čuvenoj Povelji koju se baroni Engleske dobili za narod od kralja Johna: ''Nikome nećemo poreći ili odložiti pravo i pravdu.''
Naši nedavni i sadašnji ministri Krune, kojima je sada povjereno mnogo kraljevskih ovlašćenja, držali su javnost u mraku u vezi sa Crnom Gorom. A pošto prisvajaju sve više ovlašćenja i povlastica koje još drži suveren u doba Kralja Edvarda VII, dužnost nam je da od njih tražimo da polože puni račun o njihovom vođenju poslova.
Neka bude naročito zabilježeno da su obećanja data Crnoj Gori, bilo od strane naših ili stranih političara, bila postojanoza ''obnovu'' njenog pređašnjeg statusa.Crnogorska Republika, na koju se ponekad šapatom pozivaju, ne bi ni na koji način mogla biti ''obnovljena'', nego dalje inovirana. Iako do 1910. nije bila konstituisana kao Kraljevina, bila je Knjaževina pod precima kralja Nikole sa kojima je Crna Gora (od stupanja na prijesto Danila Prvog, 1696) ostala pobjedonosna i nezavisna.
To što je kralj Nikola izgubio svoju Kraljevinu i umro u egzilu zato što je napravio fatalnu (iako prirodnu) grešku time što je vjerovao datoj riječi svojih Saveznika, tako je beskrajno sramotna činjenica za svakog državnog ministra, bilo da je direktno odgovoran ili podređen, da je narastajuće razumijevanje okolnosti u mnogim umovima probudilo želju za drastičnom reformom našeg sadašnjeg sistema partijske politike, tako da u bliskoj budućnosti neće više biti moguće da državnik diskredituje Državu ciničnim odbijanjem svečanih obećanja.
Mi tražimo ne samo oslobođenje Crne Gore od Srbije, nego i obnavljanje naše Britanske Imperije u nekadašnju slavnu imperiju, dobro poznatu po fer postupanju, junačkom duhu i ponosnom neprikosnovenom integritetu“.
