Pala je noć. Karamračina. Gusta, ne vidiš prsta pred okom. Brod Brindizi gasi sva svijetla. Opasno je. Vrijebaju nas. Ostala je da gori koliko se sjećam, samo jedna žižaka na krmi. Kad u neki vakat poče da se proviđa. Neko reče: Eto tamo nekih planina! Biće da su to Prokletije. Na njima snijeg. Izadosmo na palubu. Poviše naših glava crnogorska ratna zastava.
Zapjevamo „Oj, svijetla majska zoro, majko naša Crna Goro…“. Neko, bogme, opali iz levora. Malo po malo, brzo ćemo stići na front. Tamo nas čekaju očevi, stričevi,braća, đedovi. Svi koji su se od ognjišta mogli odvojiti i pušku podići. Vala, govorimo, zapamtiće neprijatelj naš dolazak! I zapamti, božja ti vjera, ali na drugi način!
Puče nešto ispod nas, silo nebeska! Prepolovi brod. Počesmo da se topimo, i što Njegoš reče, da se za pjenu hvatamo. Na površini vode se dešavaju čuda neviđena: puca se kao na frontu. Ljudi prekraćuju sebi muke. Poslije pet i po sati stiže neki brod, i poče da nas kupi po vodi. A more se, kao za inat, raspomamilo. Malo nas je još živih bilo na površini vode. Ko ti je onda moj brate, znao da pliva?!¹
Taj brajak sa kojim su, i pod kojim su krenuli iz Sjeverne Amerike, koji ih u tren sakupio iz raznih kanadskih rudokopa, da ko jedan krenu majci u pohode, da je ranjenu i poharanu životima brane, i pred kojim su zadnji put svi zajedno zapjevali svijetloj majskoj zori, sada se našao na Kruševcu.
Na Kruševcu, na dvoru Petrovića đe se ostarjeli kralj sa porodicom i pratnjom sklonio nakon austrijske okupacije Cetinja, došli su oni, onih jedva trećina, koji su pretekli Medovsku grobnicu, da svojemu suverenu predaju tu zastavu i da mu se još jednom na vjernost zakunu.
Ako nas sjutra istorija i pomene, pomenuće nas kao generaciju koja je imala sve, a nije znala što s tim da uradi
Nikome od njih sto pedeset i dvojice, koje more ne šće sebi tog januarskog osvita, se nije mislilo ni o čemu drugome do o tome da prvo moraju pred kralja, da ih prvo on blagosilja i naredi đe će i kad će prije frontu. Niko od njih nije razmišljao da ode svojim familijama koje nisu godinama viđeli i zagrlili. Niko, jer Crna Gora je ispred svega i ni za šta drugo mjere nema.
Zato ih je put od Medove do Crne Gore vodio njemu koji će znati najbolje i pred kim su se Crnoj Gori na vječnu vjernost zakleli. A na zakletvu se ne može i ne smije, makar ne sa onim onda obrazom, a i onu šaku sramotnih jada koji su to i mogli i odoše „da sahane tuđe ližu” je istorija odmah ispljunula.
Donijeli su pred njih nju - ratnu zastavu. Od jada zgužvanu, od krvi i soli prošaranu, od neprijatelja kroz bitke sačuvanu, sa koljena na koljeno nasljeđivanu, životom više puta plaćenu – nju, ponosnu crnogorsku zastavu, došli su da mu je u stare ruke predaju.
Nad njoj su lebdjele duše poginulih dobrovoljaca. Njih tri stotine devedeset i dvojica utkala su svoj slobodarski, nepokolebljivi i potonji dah u svilu tog barjaka. Stari je kralj zaplakao poput đeteta, grleći je ko što bi zagrlio da može sve one koji ne stigoše da još jednom na crnogorski krš stanu. Plakao je i suzama natapao nju koja ih je vodila danima od Sjeverne Amerike do pod kapu Lovćensku. Sve do onog trena dok ih morske nimfe sebi ne uzeše, i ne povukoše u dubine Medovskog zaliva, da same sebi sličnu ljepotu nađu.
Danas nema ni njih, ni zastave, ni kralja kojega bi domoljubljem darivali. Nema ni neke druge zastave pod koju bi stali i koja bi nas povela pred sjene ovih velikomučenika crnogorskih.
Sto deset je godina od najveće crnogorske tragedije. Sto deset godina od kako nismo ništa naučili, od kako se nismo odužili i kako nismo dostojan naraštaj postali.
Ne postoji u svijetu puno primjera odanosti, ljubavi i žrtve prema svojoj domovini kao što je onaj medovskih mučenika.
Nemoguće je opisati taj trenutak u životu jednog čovjeka, koji da bi đecu prehranio odlazi desetinama hiljada kilometara daleko da po rudarskim jamama golim rukama grebe svoju nafaku. Gladan i bos, prašnjav i crn - ma ponosan i uspravan. I na prvi poziv svojega kralja i otadžine on ostavlja sve i trči domovini u pomoć, srećan i ushićen što mu je sudbina dala šansu da joj se oduži i da za nju krv prolije, jer svakako se jednom mora mrijeti.
4I dok u neisčeku putuje ka njoj po mislima mu se vrte imena crnogorskih slobodara, junaka i hajduka koji sebi za života vječni vijenac ispletoše. Misli i nada se da će i on svoje mjesto među njima naći, da će i on jednoga dana nekome mladom, još nerođenom oslonu biti primjer.
Mi nismo ti nerođeni osloni koji će ih za primjer uzimati. Nismo, jer da jesmo ne bismo danas među političkim prvacima imali kukavice, lažove, poltrone i izdajnike. Nekada se za riječ glava gubila, a danas se obraz i riječ zbog stolice gube. I nemojte misliti da smo išta bolji od njih jer nismo, da smo bolji mi bi bili pred njima a ne oni pred nama.
Zato danas, kad se nad Medovom more više ne pjeni, nego ćuti, ostaje samo jedno pitanje koje nas progoni: jesmo li dostojni njihove tišine? Jer oni su znali zašto umiru, a mi više ne znamo ni zašto živimo. Oni su ginuli pod barjakom, a mi se danas skrivamo iza zastava koje nam služe samo kad treba nešto uzeti, a nikad kad treba nešto dati.
Njihova žrtva je bila sveta, a naša ravnodušnost je sramna. Mi smo naraštaj koji se zaklinje u pretke, a gazi njihovo ime; koji se busa u prsa junaštvom, a bježi od odgovornosti; koji se poziva na čast, a prodaje je na rate.
Nijesmo mi izdali zato što smo slabi, nego zato što smo zaboravili. Zaboravili da se država ne voli riječima, već djelima. Zaboravili da sloboda nije nasljeđe koje se troši, nego amanet koji se čuva. Zaboravili da su oni dali sve – život, mladost, snove – a mi nijesmo dali ni minimum da kažemo „ne“ onima koji Crnu Goru svode na plijen.
Ako nas sjutra istorija i pomene, pomenuće nas kao generaciju koja je imala sve, a nije znala što s tim da uradi. Kao one koji su stajali na ramenima divova, ali su gledali u blato. I to je naša najveća kazna – ne što nijesmo stradali, nego što nijesmo zaslužili da budemo dostojni onih koji jesu.
Neka je vječna slava crnogorskim dobrovoljcima palim pod Medovom januara 1916. Duše vam nebom carovale!
¹ Sjećanje Petara Grubača, preživjelog pod Medovom 1916.
