Često mislim o tome postoji li uopće danas ljevica na političkoj sceni, lokalnoj i globalnoj.
Ima li ljevice
I nikako da prepoznam ni u jednoj lokalnoj ili evropskoj stranci zasade i njegovanje kulture dijaloga, tolerancije, vrijednosti ljudskih prava, težnju ka jednakosti rasa i spolova, ili pak programe za spašavanje ugroženih ekonomija na kojima u konačnici sve počiva.
I dalje čovječanstvo pati od dozlaboga lošeg političkog diskursa, od isključivosti i korumpiranosti, od manjka ideja i projekata, od zarazne ravnodušnosti i malodušnosti, od veličanja svega onoga negativnog što se zbivalo na svjetskoj sceni od 20ih do kraja 40ih godina prošloga vijeka.
Neću moći razumjeti ni kojim su putem i kako ponovo revitalizirane desničarske ideologije posebno one koje poznajemo pod nazivima fašizam i rasizam. Mislim da stvar najprije započinje tako što se neupitne civilizacijske vrijednosti relativiziraju. Potom dolazi sumnja u njihov smisao, te iznalaženje pogrešaka.
Stari grijesi, nova opravdanja
Posebno su tu bili aktivni povjesničari, koji su iz arhiva izvukli dokumente iz kojih se moglo nazrijeti kako su griješili aktivisti ljevice: pojam je poznat kao lijeve greške.
Odnosilo se to najprije na likvidaciju ili progon ljevičara koji su najčešće pripadali vladajućoj eliti. Prvak je bio u tome Staljin, koji je likvidirao ili prognao gotovo svo komunističko jezgro okupljeno oko njega. U ljeto 1948. u Jugoslaviji se preko noći trebalo odlučiti protiv Informbiroa, utvrde staljinizma.
Najteže su to prihvaćali crnogorski ljevičari. Ishod: od ukupno 16 tisuća zatvorenika čak 3.300 zatvorenika bili su na Golom Crnogorci. Nije se radilo o njihovoj zadrtosti. Već o svojevrsnoj konzekventnosti.
U Jugoslaviji je i Crnoj Gori jedan značajan slučaj imao tragični ishod. Od dvojice braće, onaj koji je bio na vlasti dopustio je da se njegov brat koji se bio obreo na drugoj strani, likvidira jednako kao svi drugi prispjeli u povlačenju do slovenskog Zidanoga mosta. Time je famozni Tempo postao ravan izboru antičkog Grka.
Evropa i duh desnice
U zadnje se vrijeme raspojasalo desničarenje svuda na evropskom kontinentu. Mađarska je ogledni primjer toga političkog žanra. Premda njihov predsjednik Orban donosi uredbe i mimo EU, on kormilari svojom politikom kao suveren koji ima neograničenu moć. Sada kada je upitan i sam opstanak Unije, on se bori protiv priliva azilanata i imigranata.
Na tom pitanju bojimo se da će se slomiti sva dosadašnja evropska nastojanja i nastrojenja, i da će eksplicitno desne stranke koje su najglasnije sada u Njemačkoj i Austriji te Italiji, učiniti sve da se onemogući dalji opstanak svih, ne samo istočnih izbjeglica. Tu su mnogi ukrajinski i ruski emigranti, a tu je i pitanje okončavanja palestinsko-izraelskog rata u kojem će mnogi Palestinci ostati bez doma, posla ili svog mjesta u Pojasu Gaze.
Granica između slobode i cenzure
Kad smo kod ljudskih prava, ponovo je u trendu afirmacija i definicija sintagme „govor mržnje“. Svaka evropska zemlja danas ima zakone o ”govoru mržnje” i u većini se slučajeva oni provode vrlo revno. Ipak, većina Evropljana živi pod prijetnjom kaznenih sankcija za svoje moguće mirno izražavanje mišljenja, stoji u jednom od dokumenata evropske administracije. Ali, meni se to činikao vrlo sofisticirani oblik nadziranja. Kako možemo mirno iskazivati kritičko mišljenje? Jedino da svi zamuknemo.
Jer primjerice,prema finskom kaznenom zakonu ”govor mržnje” svrstava se pod odjeljak ”ratni zločini i zločini protiv čovječnosti”. Upravo je to omogućilo kazneni progon finske parlamentarkePaivi Rasanenzbog objave biblijskog stiha na Twitteru. Dokle će moći ići daleko država nije jasno niti lako predvidivo. Mislim da bi umjesto ukidanja slobode kretanja najdjelotvornije bile visoke novčane kazne. Jer iz pritvora ili zatvora možete izaći i kao mučenik, pa pridobiti simpatije pučanstva, a kad ispraznite novčanikdobro ćete razmisliti koliko ćete, kako i kome eksplicirati svoje političke ideje.
Nejasna i značenjski nepotpuna definicija ”govora mržnje” dovela je do neujednačene i ideološki motivirane primjene zakona. Sud za ljudska prava još je 2012. priznao da ne postoji univerzalno prihvaćena definicija za „govor mržnje“. Isto tako UNESCO-ov priručnik iz 2015. priznaje kako je „mogućnost postizanja univerzalno prihvaćene definicije govora mržnje malo vjerojatna“.
Ne moramo biti zatočnici teorije zavjere da bismo shvatili kako ova dvosmislenost nije slučajna. Označavanje određenih izjava kao ”govora mržnje” postalo jemoćno oruđe za ušutkivanje nepoželjnih stavova ili pak za gušenje javne rasprave. Posljedica jesveprisutna cenzurakoja danas dominira Europom.
Je li to ono što je između ostalog, željela Evropa koja je donedavno bila sinonim za prosperitet, humanizam, toleranciju, pravdu i pravednost, lojalnost zakonodavstvu, egalitarizam, za bratstvo i slobodarstvo?
Kršćanska Evropa i drugačiji svjetovi
Prije gotovo 20 godina u susretu parlamentaraca i evropskih narodnjaka ondašnji papa Benedikt XVI istakao je ''neupitna načela'' - život, obitelj, odgoj - koja Evropa ne smije pogaziti, inače će izopačiti svoju kulturu. ''Diktaturi relativizma'' Benedikt XVI suprotstavio je obnovljeni humanizam učvršćen na susretu vjere i razuma, etike i morala.
To je srž i smisao proevropskog djelovanja koji podsjećaju evropske narode da je upravo Evropa proizašla iz susreta biblijskoga navještaja i grčke filozofije. Kršćanstvo se rađa na Istoku ali, nalazi ''svoj povijesno odlučujući otisak u Europi'', jer tu mentalni sklop omogućuje lakši prihvat evanđeoske poruke.
Dakle, ujedinjena Europa je kršćanska ideja. Imamo li pravo i dužnost braniti ovakav stav ili priznati da u Evropi uz kršćane postoje i druge vjere: islam, hebraizam, hinduizam, budizam? I konačno, veliko mnoštvo agnostika, skeptika, ateista?
Unija bez jednakosti
Pogledajte koliko se samo izmijenila Europa u zadnjih par godina. U njojgotovo da više nema političara koji su odista eurocentrični, a da su slobodni od europskih nacionalizama. Najbolja je ilustracija primjer Fon der Layenove. Ona sve više gubi povjerenje svojih kolega. Od egalitarne i slobodarske Evrope ona stvara militariziranu Evropu.
S jedne strane se proklamiraju ljudska prava, ukida cenzura, proklamira i sprovodi politika uključivosti što bi praktično značilo da svi građani evropskih država imaju jednaka prava: obrazovanja, socijalnne zaštite, zaposlenja, stanovanja. No u praksi nije tako. Ogromne socijalne razlike, ekstremno bogatstvo i krajnje siromaštvo, izostanak srednjeg staleža učinili su od Evrope nekonzistentnu, labavu i upitnu uniju.
Postavlja se pitanje: koji je integrativni čimbenik ili ključ kojim bi se mogla provoditi istinski evropskapolitika ili evropske politike? I što može Evropa postati i kakvom ćemo je stvoriti u narednim desetljećima? Iznova se stoga moramo pitati što je to i kakvo je evropsko zajedništvo, što je to evropski identitet?
Znamo iz prakse da se ni nasilnim putem ni drakonskim zakonima ne može graditi smislena ni dugoročna politika. Svakako znamo da nije jedan ni jedinstven evropski identitet. Evropa je mnoštvo različnosti i konglomerat ideja koje izrastaju iz jedinstvenosti i neupitnosti temeljnih ljudskih prava i prava naroda. I ne mogu se svesti na zajednički nazivnik.
Potraga za evropskim duhom
Mnoštvo jezika i kultura, književnosti i umjetnosti,raznovrsne ekonomske i industrijske tradicije, složenost političkih i pravnih mnogoznačnosti pa i proturječnostistvaraju specifičnu i neusporedivu evropsku civilizaciju, jer čine od ovih prostora još uvijek najbolje mjesto za život. I stvaraju od sve Evrope ne samo od Unije, neponovljivu i oglednu, uzornu i dragocjenu policentričnu i pluralnu, višeznačnu i mijenama sklonuasocijacijusvih fenomena izvrsnosti.
Prepoznajete u meni eurocentrika. Ja to i jesam. Jer moje viđenje Evrope kao izvorišta naše civilizacije i milosrdnog utočišta od Gibraltara do Urala, od Atike do Skandinavije, neće pokvariti radišni desničari ni lijeni i nevidljivi ljevičari. Evropa je iznad toga.
Program koji smo stvorili, projekt kojim stvaramo i koji nas stvara, koji nas omogućuje, koji nas oblikuje i kojim oblikujemo. Uostalom, mjesto koje ćemo ozbiljiti ljudskim, suviše ljudskim. Esencijom čovječanstva. Egzistencijom i duhom. Ne smijemo je rasuti prije nego što smo je utemeljili, i prije nego preboli sve svoje etatističke utopije.
