U eseju „Tigar“ Czeslaw Milosz kaže da je počeo pisati, izabirući kasnije poeziju, da bi njome spasio svoje djetinjstvo.
Poezija kao spas
I ja mogu reći: počela sam s prozom da bih se kasnije okrenula poeziji. U stvari, koliko god to zvučalo patetično - da bih spasila sebi život. Ili, da kažem drukčije, da bih spasila svoj duh. Dodala bih da svaki književnik kad odabire pisanje, čini to da bi sačuvao, konzervirao svoje djetinjstvo, ili makar, djetinju fantaziju o sebi.
Velika sam ljubiteljica dobrih plakata. Sačuvala sam nekoliko iz vremena svojih inozemnih radnih boravaka, u Italiji i Francuskoj. Jedan od najdražih mi je onaj iz 1903, koji prikazuje ženu u mutandama i korzetu kako navlači hlače.
Plakat pod nazivom Femminismo podsjeća na okupljanje feministkinja u milanskoj Scali početkom studenog te godine.
Zemlje u kojima feminizam ima najviše barjaktarica su upravo Francuska i Italija. No znamo li podatak da je giljotina kao javni čin ukinuta u Francuskoj nedavne 1977. godine, dakle prije nepunih 50 godina.
Profesorica Botteri
Odrastala sam u živopisnom zagrebačkom arealu, u samoborskoj idili.
Unatoč jakoj tradiciji katoličanstva, nitko nije ni prokazivao, ni sotonizirao ni izolirao feministice. Žena koja mi je predavala hrvatski u osnovnoj školi, slavna Marija Botteri, bila je po svemu najeklatantniji primjer ovoga. Ujedno prva i prava ikona mojeg malog muzeja feminizma.
Podigla je sama dvije kćeri, dio mladosti provela u Argentini, Dalmatinka s Hvara trajno nastanjena u manjoj vili u Samoboru, jednostavno jei skromno živjela u salonima ispunjenim knjigama i slikama. Govorila je tečno talijanski i francuski. Čitav svoj vijek pušila je cigaretu na cigaretu. Nikad nikoga nije ogovarala niti je prenosila provincijske tračeve. I osim s jednom svojom zavičajnom znanicom, ni sa kime se nije družila. Toliko je bila zaokupljena brigama da izvede kćeri na pravi put, da završe studije, da je osim literature i odgoja ništa i nije zanimalo.
Do zadnjeg je dana svoga dugog staža radila u nastavi. No znatno kasnije, čula sam jednu anegdotu koja rasvjetljava njen inače vedar duh. Jednoga jutra toliko je žurila na nastavu da se na brzinu oblačila. Navukla je svoju budnu, cipele i najlonke. Kad je stigla u zbornicu i otkopčala kaput izazvala je salve smijeha. Pod bundom bila je u svilenom kombineu. No, njen vedri optimizam sve je obasjao u trenu: sjetila se da ima u garderobi i nastavničkih kuta, pa je navukla jednu od njih i otišla na nastavu.
Dugo je živjela i uvijek se odazivala na naše godišnjice mature. Zadnji smo joj puta kao ljubiteljici francuske kulture, ponijeli veliki buket bijelih krinova. Ljiljana.
Feministički naslijeđeni duh majke
Živjela sam s majkom koja je bila jedna tiha, diskretna feministička intelektualka. Mislim danije cijenila muškarce, iakoje o mojem ocu govorila uvijek samo najbolje. Kad bih je pitalakako je izdržala toliko vremena s jednim čovjekom, rekla bi mi: a što misliš da su drugi bolji? On je rano priskrbio svojom bolešću sebi oreol mučenika, a o svom je ocu govorila kao despotskoj prirodi.
Nije se - premda i sam učitelj - bavio odgojem vlastite djece, osim onim na pitanjima kazne. Trebali bi sami odabratitanki prutić kojim žele biti išibani.
To su metode na kojima se zarana stvara jedna drugačija, usuđujem se reći ženska slika svijeta.
Nema muške i ženske književnosti – postoji istinska misao
Premda, ne priznajem da postoji ženska i muška književnost, kazalište, film. Kao što ne postoji ženska znanost ili filozofija. Većina su uglednih žena u ovim područjima feministike judeo-hebrejskog porijekla. Pogledate li evropski igrani film od 60-ih do 80-ih, tu nema razlike u žestini ili tananosti umjetničkog govora između muških i ženskih pripadnika. Iako je možda baš tzv. feministički diskurs doveo na scenu povijest o Drugome i Drugačijemu, te legitimizaciju homoseksualizma.
Kad su pitanja srca posrijedi, jednako su feministice u tim pitanjima nespretne ili iskusne koliko i afeministice. Simona Weil, Ingeborg Bachman, Hana Arendt, Rosa Luxemburg, Indira Gandhi, Benazir Buto, Magarethe fon Trotta, Margaret Thacher, Angela Merkel, Marija Skolodwska, Agatha Christie, Milena Pavlović Barilli, Svetlana Kana Radević, Rada Iveković... Njihovi su snovi politički ili umjetnički, znanstveni ili religijski, a osobne sudbine samo mediji kojima se provodi neki od kanona koje su stvorile ili usvojile…
Povlastice iza diskursa
Doduše postoji jedna sintagma Zagrebačka škola feminizma, no ne znam da li postoji ijedna od njenih predstavnica koja se nije okoristila ovom odredbom, posebno za svojih čestih i trajnih inozemnih boravaka, u svojstvu sveučilišnih nastavnica ili književnica u egzilu. Trebat će netko vrlo teorijski opijen da mi dokaže kako su to te književnice postale spisateljice u egzilu a doma su, u Hrvatskoj i Jugoslaviji, imale i prestižna radna mjesta, u institutima i fakultetima, i svoje pismo koje nije prošlo nezapaženo, čitaj nagrađeno, u svojstvu miljenica starih profa, pa čak i nadimke zbog svoje prividne naivnosti.
Smatra se da su one rodonačelnice hrvatskoga feminizma; pored svih povoljnosti koje su imale. Tri od njih pet bile su kćeri visokih časnika OZNE ili supruge uglednika. Pripadale su visokoj klasi. Kad se uzme da su pobjegle od jezika jednog intelektualnog i znanstvenog klauna, Slavena L. i njegova pisanija, ispada da im je napravio uslugu. Bez inozemnog znaka njihovo bi pismo tavorilo u domaćim i slavističkim revijama. Ovako je dobilo, avaj, internacionalni karakter.
Intelektualka bez podrške sistema
Moram reći da sam se u ranim pedesetima zahvaljujući nevoljkosti naše administracije da mi se sačuva radno mjesto mentora u zagrebačkoj II ekonomskoj školi, nakon četverogodišnjeg francuskog mandata, u kojem sam odradila i svoj postdoktorat, i statusom višeg predavača, našla izručena ulici. Zavodu za zapošljavanje.
I da nisam mogla unatoč zbiljskim potrebama sačuvati radno mjesto na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za srpski i crnogorski jezik, kao ni na mom matičnom Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na istome odsjeku. Draže im je bilo da ukinu te studije nego da imaju stručnjakinju za njih. Nakon 29 godina radnog staža, od kojih 8 godina u talijanskom i francuskom univerzitetu.
I da unatoč tome što sam bila jedna od prvih članica novog spisateljskog ceha Hrvatskog društva pisaca, nitko od kolega pisaca ni njihova predsjedništva nije stao iza mene, čemu ih nije obavezivala samo solidarnost već i Statut društva… Osim Slobodana Šnajdera, koji se obratio zajedničkom kolegi predstojniku Južne slavistike, Z.K. bez ikakva uspjeha. Niti predsjednici Hrvatskog društva pisaca, ni predsjednici hrvatskog PENA ni Helsinškog odbora. Nisu našli za shodno ni da mi odgovore, koliko su bili kukavice.
Nije to samo zato što sam žena. Nego i zato što moje porijeklo nije „čisto“. U mojem identitetu mnogi su entiteti i etniteti. Usto, poznato je da ne priznajem hijerarhiju, niti podržavam desničarsku vlast.
Tih sam godina postala slobodna umjetnica. Država me držala na bijelome hljebu: što zaradim pisanjem ne oporezuje, a uplaćuje mi socijalno i zdravstveno osiguranje.
No ja ne zaboravljam da sam tada svejedno dobila nekolike stipendije hrvatskog Ministarstva kulture za svoje pisanje. Ne doduše 10 ili 15 potpora kao neke moje kolege i kolegice, već tri. Da sam prisutnija u stranim antologijama nego u domaćima. I da mi je najveći uspjeh prisustvo u talijanskoj kulturi koja me prepoznaje kao jedno od trideset imena suvremene evropske poezije.
Da sam bila ambicioznija ili beskrupuloznija, mogla sam od svega napraviti književni program. I izlobirati neku od nagrada za kojima mahom stoji cinkarenje. Ili ostati u Italiji u proljeće '91. kamo su me zvale milanske kolege i lombardski izdavač. No ja predobro znam cijenu takva ustupka: ona znači u književnosti najprije napuštanje vlastitoga jezika. A beletristiku na stranom jeziku nemoguće je pisati: vidi Kunderin kraći roman, Identitet.
Uhljebnički feminizam i stvarne heroine
Zato sada, kad čujem te feminističke uhljebe kako mašu perom da ne velim pismom, okrećem stranicu. Zaista, prave mučenice feminizma su otpuštene radnice. Žene koje maltretiraju muževi. Koje nemaju vremena za udruge i stranke. Koje se ne žale jer znaju da je njihov vapaj oglušak moćnima.
To su sve one žene na kojima počiva svako društvo jer same podižu djecu. Jer su zapostavile sebe: svoje obrazovanje, svoje zdravlje, svoj položaj. Dotle njihove vršnjakinje vršljaju – i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori - po europskim fondovima, fondacijama, podrškama, kreditima. Osiguravaju ih, jednako kao i njihove kolege, za sebe i svoje istomišljenike. Daleko su dogurale, u tamnoplavim kostimićima kao stjuardese, mirišu po briselskim i strazburškim uredima.
Daleke su od naroda, dalje nego da su suverenke.
Zato se vraćam plakatima s početka teksta. Bio je devedesetih jedan sjajan: crtež avijatičara iz 30-ih godina s kapom što prekriva sve osim lica s velikim sunčanim naočarima. Pisalo je ispod: Fakat, hrvatski plakat!
Shvaćate, ne? Zadnja riječ je glagol, ne imenica!
