Crna Gora danas liči na brod privezan u luci. Sidro je spušteno, konopi čvrsto vezani, a kapetana nema. More je burno: inflacija, rast cijena, skupa energija, privreda svedena na tri ljetnja mjeseca i turiste. Građani osjećaju da im novčanik svakog dana postaje tanji, dok političari, bilo iz vlasti ili opozicije, izgovaraju fraze koje više nikoga ne dotiču.
Jer ono što nas najviše pogađa nije samo ekonomska stvarnost, već odsustvo vizije. Niko ne zna kuda zemlja ide. Stara politička garda, umorna od decenija kombinacija, sukoba i podjela, više ne nudi nadu. Oni koji danas vode državu više brinu o tome ko će dobiti direktorsku fotelju u nekom preduzeću, nego kako obezbijediti bolji život građanima. Vlada se svodi na preglasavanja i ucjene, opozicija na reciklirane parole. Sve se svelo na isto: trgovinu funkcijama i šverc političkog vremena.
Prepucavanja umjesto rješenja
Na to se nadovezuje i otrovna svakodnevica političkih prepucavanja.
Vladajuća koalicija se više bavi međusobnim sumnjama, potkusurivanjima i javnim prozivanjima nego vođenjem države. Jedni drugima osporavaju legitimitet, prebrojavaju glasove i mjerkaju ko će koga da ucijeni prilikom glasanja u Skupštini.
Umjesto zajedničkog programa, građani gledaju predstavu sitnih interesa i taštine.
S druge strane, opozicija ne nalazi snagu da ponudi alternativu. I ona upada u isti vrtlog identitetskih tema i preko medija pokušava da prikaže ko je autentičniji čuvar crnogorskog identiteta. Umjesto konkretnih planova za zdravstvo, obrazovanje, infrastrukturu, svakodnevno slušamo saopštenja i kontrasaopštenja u kojima se iznosi svjedočanstvo prošlosti.
I vlast i opozicija tako nastavljaju da Crnu Goru drže taocem vječite identitetske bitke, dok realni život curi između prstiju.
Ekonomija na ivici
Cijene rastu, a plate stoje. Mlijeko, ulje, hljeb i osnovne namirnice postaju luksuz. Maslinari u Ulcinju i Baru, i seljak u Zeti znaju da mogu proizvoditi, ali država im okreće leđa. Umjesto da ulaže u domaću proizvodnju i podrži poljoprivredu, vlast i dalje puni džepove uvoznicima i tajkunima. Turizam, iako snažan, hrani nas samo tri mjeseca. Kada se sezona završi, obala opusti, a siromaštvo se vrati na velika vrata.
Zemlja sa najviše sunca u Evropi još uvijek nema ozbiljnu solarnu politiku. Država koja bi mogla hraniti pola Balkana danas uvozi paradajz i krompir. To nije sudbina, to je rezultat nebrige i korupcije.
Evropska maska
Evropski put je postao parola za domaću upotrebu. Svi se kunu u EU, a proces stoji u mjestu. Razlog nije u Briselu, već u Podgorici. Umjesto reformi imamo prepucavanja. Umjesto jačanja institucija imamo podjelu fotelja. Ko pročita izvještaje Evropske komisije jasno vidi: Crna Gora ne stoji jer ne može, nego jer neće.
Građani su s pravom umorni od istih fraza: „Nismo imali stabilnu većinu“, „Opozicija nas blokira“, „Oni prije nas su krivi“. Sve to služi da se prikrije gola istina: politička klasa nema snage da sprovede promjene koje bi ugrozile njihove privilegije.
Identitet kao oružje
Kada zatreba skrenuti pažnju sa ekonomije i korupcije, uvijek se otvara priča o zastavama, jeziku, litijama i simbolima. To je jeftina politička valuta. Na tim temama se grade karijere, a društvo se razara.
Dok se dijelimo oko toga ko je veći Crnogorac, ili pravi Srbin, mladi odlaze, sela puste, a cijene skaču. Identitet je pretvoren u oružje, a ne u bogatstvo.
Ko nas vodi?
Jakov Milatović priča o evropskim vrijednostima, a priprema teren za reizbor. Njegove riječi o depolitizaciji institucija zvuče kao čist cinizam. Predsjedniče, ako stvarno vjerujete u depolitizaciju, javno se odrecite svojih partijskih kadrova i dokažite da niste isti kao oni koje kritikujete. Da li imate hrabrosti za to?
Milojko Spajić glumi reformatora, a vodi državu kao da je start-up bez plana. Sve se svodi na improvizacije i politički marketing. Premijeru, gdje je vaš program za poljoprivredu, za energetiku, za industriju? Zašto vam je važnija promocija na društvenim mrežama nego fabrika koja bi zaposlila nekoliko stotina mladih ljudi?
A u Skupštini sjedi Andrija Mandić, čovjek koji je decenijama simbol politike devedesetih, danas u fotelji predsjednika parlamenta. Gospodine Mandiću, da li zaista mislite da možete voditi Crnu Goru u Evropu dok i dalje živite u prošlosti? Ako mislite da možete, izađite pred građane i recite šta je vaš evropski plan osim priče o „pomirenju“.
Nova lica – energija odozdo
U takvoj praznini logično je pitanje: ko će povesti Crnu Goru naprijed? Da li je moguće da se pojave ljudi izvan partijskih kuhinja, iz civilnog sektora, kulture, nauke? Oni koji nemaju repove prošlosti, već snagu da mobilišu energiju i povjerenje.
Primjera ima. Ekološki aktivisti koji brane rijeke i vazduh koji udišemo. Profesori koji se bore da obrazovanje ne bude ruglo. Umjetnici koji svojim djelima provociraju društvenu svijest. Ljekari i preduzetnici koji, umjesto da ćute, dižu glas. Oni postoje, ali još nisu povezani. Crnoj Gori treba pokret koji će ih sabrati i od pojedinačnih iskrica napraviti plamen.
Imena postoje: Branislav Radulović i Nikoleta Đukanović među intelektualcima, mladi stručnjaci poput Miloša Vukovića iz oblasti ekonomije, aktivistkinje koje su već dobile međunarodni kredibilitet i generacija ekoloških boraca.
Ali postoje i oni čiji glas već danas odjekuje jače od partijskih slogana: Danilo Marunović, koji javnim nastupima pokazuje šta znači moralna hrabrost i vizija, i Bojan Đuranović, čije analize razobličavaju laži i mitove kojima nas hrane političari. To su ljudi koji već mijenjaju društveni pejzaž, bez fotelja, bez partijskih tendera, samo snagom riječi i ideja.
Ako njih ne podržimo, ugušiće ih oni kojima je jedini interes da sve ostane isto.
Vrijeme ističe
Brod u luci neće vječno čekati. Ili će istrunuti privezan, pojeden rđom i ravnodušnošću, ili će neko skupiti hrabrost da ga odveže i povede ka otvorenom moru. Ovo rukovodstvo je pokazalo da zna samo da se održava na vodi, ali ne i da plovi. Zato pitanje više nije samo političko, već sudbinsko: hoće li se pojaviti nova snaga koja će povesti Crnu Goru ili ćemo gledati kako tonemo dok jedni drugima dijelimo posljednje spasilačke pojaseve?
Crnoj Gori ne treba još jedan trgovac funkcijama, niti novi pokret za prodaju magle. Potreban je lider sa povjerenjem naroda, a ne sa kupljenim mandatima. Pokret koji okuplja, a ne dijeli. Vizija koja daje nadu, a ne parola koja skriva nemoć.
Vrijeme neumitno prolazi. Narod se, s punim pravom, pita: hoće li nas spasiti nova generacija lidera ili ćemo i dalje ostati taoci iste umorne, kompromitovane vlasti? Koliko još možemo izdržati da stojimo u mjestu, dok drugi idu naprijed? Ili ćemo, kako Njegoš opominje, napokon shvatiti da je „čovjek na zemlji da ostavi traga“, i odabrati put slobode, dostojanstva i pravog društvenog prosperiteta? Vrijeme odluke nije sjutra, ono je sada.
