Dogodilo se i to. Milo Đukanović, državnik koji je obilježio modernu crnogorsku istoriju i definisao državu u kojoj danas živimo, prvi put u 33 godine dugoj karijeri izgubio je izbore! Najmanje je važno to što ih je izgubio on kao kandidat, jer niti je gorio od želje da opet bude predsjednik, niti mu je „krivi dio“ izbornih pobjeda. Ovog puta, sekularna Crna Gora je uz amin Šešelja, Rakovića i kompanije, zgažena i popljuvana, poslije 1918. nikad snažnije i nikad opasnije.
Poput „Iranske revolucije“, nedjeljni izbori nam na velika vrata donose budućnost u obliku vjerske države, po svemu sudeći i prefiksa srpske, a ne građanske, i to u vidljivoj budućnosti. Zato poraz Đukanovića nije samo pad jednog moćnog, dominantnog državnika, već kraj jedne epohe.
Tako to obično biva sa Crnom Gorom. To je naša karma kontrasta, „zemlja čuda“, heroja i izdajnika, martira i špijuna, lažnih careva i gospodara pjesnika.
Nadam se da ćemo makar sada naučiti, na najteži i najskuplji mogući način, greške na koje više nemamo pravo
Pobjeđivali smo Murate i Bonaparte, a pali pred Acom Palikućom. Podigli smo revoluciju, prvi u porobljenoj Evropi! Okitili smo se lovorikama pred cijelom planetom, izgradili iz pepela fabrike i puteve, povratili državu, a onda u drugoj, AB revoluciji, fabrike zatvorili, upalili kandila i topove, i razvili barjake nacionalizma.
Nakon toga opet smo ustali iz pepela hiperinflacije, srušili Miloševića, izborili nezavisnost države na spektakularan način, podigli zastavu na East Rever-u, doveli investitore, otvorili hotele, došli na korak od EU, izgradili sekularno i građansko društvo, ušli u NATO i pali na – Jakova. Neumoljiva sudbinska „kriva“, između zvijezda i srama, zakucala se u svoje istorijsko dno na uličnom postizbornom trijumfu nad sopstvenom državom. Ko je god bio dio tog transa antisopstva, sram ga i stid bilo!
„Posljednji diktator“, kako od „milošte“ zovu predsjednika Đukanovića, „pao“ je na način da je svjesno ušao u unaprijed izgubljenu bitku. Sam protiv svih! Protiv neviđene mašinerije jedne super moćne međunarodne crkve, multinacionalne, anticrnogorske zavjere koja uključuje dva velikodržavna projekta u najavi, bizarnog trenutka poklopljenih interesa Istoka i Zapada na Balkanu, okolnosti da je predugo na vlasti, enormno obogaćena elita koja ga je pratila kao kamen oko vrata i gomile domaćih izdajnika.
33Uz sve, „vojska“ njegovih saradnika nikad nije bila gora. Uprkos svemu navedenom, čovjek je osvojio gotovo 42 procenta podrške. Ipak, upoređujući sa sličnim trenucima iz prošlosti, kad se sve činilo beznadežnim poput 6,3 posto Liberala, ova brojka nedvosmisleno poručuje jedno: Ne damo te, Crna Goro!
Nadam se da ćemo makar sada naučiti, na najteži i najskuplji mogući način, greške na koje više nemamo pravo. Njegovi najbliži saborci (najgore izdanje njegove vojske ikad) propustili su šansu da ove izbore građanima jasnije predstave kao nadpolitičku borbu! Borbu za biti ili ne biti. Gomila suprotstavljenih partijskih ambicija i pizmi, ostala je slijepa za šansu da u prve redove isturi intelektualce i kvalitetne mlade ljude i time odredi vrjednosni karakter izborne borbe. Skroman i siromašan nivo njihovog vizionarstva, gurao je takve ljude na marginu u toku kampanje, a „mjesto pod partijskim suncem“ grabežljivo je tražio dio mlađih političara iz DPS inkubatora. Cijenu takve sujeta i straha od zamjenjivosti, najviše je platio njihov lider.
Umjesto da je cijela izborna borba bila nošena snagom i harizmom najboljih među nama, talentima i uspješnim pojedincima, njihova podrška svela se samo na broj, na javne potpise podrške nekolicine, u samom finišu kampanje. Nikad manje poštovana kulturna i umjetnička elita, nikad manje svijesti o njihovoj važnosti i ulozi, i nikad manje zahvalnosti prema njoj. Prepotentna palanačka funkcionerska nadobudnost. Armija briljantnih akademika, glumaca, reditelja, naučnika, slikara, doktora, novinara, nije promovisana kao vrijednost i kapital, već kao privjezak političkoj partiji.
Neinventivna, neuzbudljiva i monotona kampanja nije bila u dosluhu sa realnom slikom važnosti ovih izbora po državu. Ne da nije donijela, vjerujem, jednog glasa, već je površnošću, bez trunke emocija, ugušila potencijalnu eksploziju marketinškog kolorita koji je mogao izaći iz istorijski važne uloge ovih generacija na zadatku odbrane naših vrijednosti.
Takva atmosfera, skučenosti vidika, neotvorenosti za nove ideje i nove ličnosti, ukoliko se ne razbije, koštaće nas poraza i dalje. Ne samo nas, već i naših potomaka. Uz sve neprijatelje koje smo imali, izgleda da smo svojim provincijalizmom, ipak sebi bili najteži.
Neumoljiva sudbinska „kriva“, između zvijezda i srama, zakucala se u svoje istorijsko dno na uličnom postizbornom trijumfu nad sopstvenom državom
Đukanović je izgubio izbore sa etiketom „posljednji diktator“, dobijenom od svojih neprijatelja, a ostaće upamćen kao naš prvi političar koji je priznao izgubljene izbore, čestitao oponentu i poželio mu sreću i tako pokazao višestruku superiornost klase, kao čovjek, državnik i džentlmen. Gestom ulaska u neizvjesnu oluju od izbora, od mita on je postao čovjek. Ovim porazom, njegov javni imidž seli se iz zone elitističke fetišizacije do čovjeka od krvi i mesa, čovjeka iz naroda, Crnogorca.
Međutim, novi momenti političke odmazde poput namjere rušenja njegove kuće, njegovom imidžu nude i dodatnu nadgradnju. Čovjek koji je do juče figurirao kao simbol prošlosti, nakon (očekivanih) gestova klasičnog političkog i ličnog progona i maltretiranja, njega i njegove porodice, danas ima šansu za novu ulogu - ulogu martira. Simbola. A u okviru borbe za opstanak bilo kog naroda, potrebni su, kao svjetionici u mraku. i simboli, i martiri.
Za godine pred nama, borbe koja tek počinje, u njima ćemo tražiti inspiraciju, motivaciju i nadahnuće. Kao i uvijek do sad...
P.S. Tekst je napisan prije nego što je objavljena i potvrđena informacija o još jednom gospodskom gestu predsjednika Đukanovića - ostavci na mjestu lidera DPS-a. Kako sam ga razumio? Kao direktnu i jasnu poruku: Nećete nezavisnu Crnu Goru. Nećete Nato i EU. Hoćete Srpski svet! Sretan vam bio. Laku noć.
