Ako se po jutru dan poznaje - a izgleda da se kod nas poznaje bolje nego iđe – onda je za 2026. najpametnije da se odmah zaključamo u kuće. Ne zbog sujevjerja, daleko bilo, pu-pu, već zato što iz kuća ionako ne možemo - sve i da hoćemo, sve i da moramo.
Ako ste u centralnom dijelu Crne Gore, vaša kuća se vrlo lako može naći u novonastalom jezeru ili uz izmijenjeni riječni tok. Ne zato što je priroda podivljala, nego zato što je neko nekada svjesno punio kanale šutom, a neko drugi ih godinama nije čistio. Sada se svi prave iznenađeni, kao da voda ima običaj da pita ko je na vlasti prije nego što krene da plavi.
0Naravno, krivci su već spremni: bivša vlast, tmurno nebo, klimatske promjene, retrogradni Merkur. Samo niko da pomene elementarnu činjenicu – kanali se čiste makar jednom godišnje. Kod nas nijesu očišćeni nijednom u proteklih „oslobođenih“ pet godina. I tu više nema dileme: ovo nije diverzija, ovo je nesposobnost sa potpisom.
Ipak, ne treba potpuno isključiti ni višu silu. Posebno sada kada se DPS u novoj godini otvoreno grli sa Mitropolijom crnogorskom, koja je preko noći prestala da bude Crkva Srbije. Ko zna, možda Joanikije i Metodije, uz dobre nebeske konekcije, mogu „završiti“ još malo kiše – 2020. su je prizvali sasvim solidno.
Vode, paradoksalno, ima na sve strane – ali ni kapi na česmama. Mareza daje vodu, ali ne za piće. Kažu: mutna je. Kao i objašnjenja. Do sada su za zamućenje bili krivi zemljotresi kod Nikšića, Bileće, pomjereni vodeni tokovi, ovo, ono. Sada imamo i kanale. Fakat je jedan: prošle godine voda sa najvećeg vodoizvorišta u državi bila je zabranjena za piće više od 15 puta. To više nije incident – to je sistem.
Da stvar ne bude sasvim crna, ili mutna, pobrinula se Služba zaštite i spašavanja. Poručuju da ne brinemo – oni imaju flaširanu vodu. Kod sebe. Nije objašnjeno samo kako taj servis „donesi mi vode” funkcioniše. Da li građani treba da doplivaju do Službe ili će zaposleni, poput Glova, dostavljati vodu po poplavljenim naseljima? Kako god, vode ima – ali, ili nije za piće ili nije dostupna.
Ako ste, pak, sa sjevera, ni prestanak kiše vam ne znači mnogo. Putevi, građeni posljednjih pet godina radi „ravnomjernog razvoja“, počeli su da se raspadaju brže nego predizborna obećanja. Mojkovac – Đurđevića Tara, Lubnice – Berane … A da ne pominjemo bulevar Jaz – Tivat, đe je neko „zaboravio“ kablove, pa ćemo još sezonama gledati turiste kako „jašu” prema moru. Ukoliko turista i bude.
Ministarka saobraćaja nas je, nedavno umirila: „crna tačka Sokolovina je sanirana i put je otvoren, sada je bezbjedan”. Alal vjera – izdržao je skoro petnaest dana. Kao paklica „Bonda“ tokom velikog odmora devedesetih. Ako ništa, sada je zaista bezbjedan – dok se ponovo ne pusti u promet.
No, dok jednima ne smrkne, drugome ne svane.
Milan Knežević je jedina osoba kojoj ova trenutna situacija odogovara. Ukoliko ga neprohodni putevi do Glavnog odbora DNP-a ne spasu – ništa neće. A, sve je pokušao da, po navici, zamaže oči svojim Zećanima.
Prvo se zakleo da će izaći iz vlasti u Podgorici i Vladi ukoliko se ijedan bager pojavi u Botunu. Pa onda kada se sjetio da je takvo nešto već potpisao samo što nije nikome javio, opet je čvrsto obećao da će Jopet izaći iz vlasti samo ako nekom Botunjaninu padne dlaka sa glave. Ako je svjedočiti po njegovim izjavama onog dana dok se krio u policijskoj marici, nisu samo pale dlake već su i, kako reče, ruke okrvavljene. Opet stativa, ništa ni ovoga puta od izlaska iz Vlade.
Ok, evo novog, bez majke sad', obećanja: „Nakon praznika ćemo odlučiti da li ćemo napustiti Vladu”.
A, ima i smisla, idu „blagi dani” pa ko bi raspravljao o tim teškim političkim pitanjima, a i kako bi pošten čoek, domaćin, mogao otići u badnjake uz saznanje da Milan više nije u Vladi. I primjetili ste da sada više nema decidnog „idemo iz Vlade” već blagog (blagi su i dani) „raspravljaćemo da li ćemo”. I sve to naravno dogodine, kao u Prizrenu.
Prođe i dogodine, primače se i taj dan „D” za Milana i DNP, i taman kada su htjeli da se sastanu i odluče kako napuštaju ovu „krvavu Vladu”, donese poštar pismo iz Zete.
Svi smo mi imali onog jednog druga što je sam sebi slao poruke i hvalio se kako mu đevojke pišu. Taj drug je Milan. Napisao čo'jek sam sebi „ljubavno pismo” podrške u kojem sam sebe moli da ne izađe iz Vlade jer bi to bila katastrofa širokih posljedica. Kaže, „nemoj, Milane, moli te tvoj Milan, samo još malo ostani, pa Botun ko..., ma bitnija je Srbija, pardon Crna Gora, od jednog Botuna i par hektara zemlje”.
Sat otkucava, odluka se mora donijeti. Nijesu oni Demokrate – moraju nešto odlučiti. Ili će napustiti vlast, ili će sačekati da prođu poplave, da se kanali očiste, da se voda izbistri. A to, znamo svi, kod nas zna da potraje – skoro čitav jedan mandat.
