Još od davnih vremena, "umni ljudi" ili kako je to moderno reći "intelektualna elita", smatrani su za pokretače jednog društva, njegov oslonac i vodilju, ono što jedno društvo i državu gura u napredak i razvoj i upozorava na probleme materijalnog i moralnog oblika.
Platon je u svojoj "Državi" iznio tezu da državom trebaju da vladaju filozofi, najumniji pripadnici jednog društva, i taj koncept je proglasio za idealno društveno uređenje.
Mudrost je znala da zaćuti, da bude poslušna vlasti, koja bi je zasipala apanažama i udobnim foteljama od fine kože i punog drveta.
U tadašnjim grčkim polisima bi se takav koncept i mogao ostvariti budući da se "umnost" veoma vrijednovala, a ljudi koji su se priznavali za filozofe uživali su ogroman lični ugled, poštovanje i uticaj. Uticali su na donošenje odluka, savjetovali i obrazovali nove generacije, pa je tako Aristotel bio učitelj Aleksandru Velikom koji je vjerovatno zbog svog izvrsnog obrazovanja, koje je mu je prenio najveći mislilac antičkog svijeta i najpoznatije ime u filozofiji, vodio svoje bitke - ne u cilju uništenja drugih kultura i varvarizma i destrukcije rata - već u cilju formiranja inkluzivnog carstva i kulture.
Umnost nije zaobišla ni naše krajeve.
Bilo je i u Crnoj Gori dosta pametnih ljudi, čije je mudre riječi istorija zapamtila preko narodnih predanja i anegdota. Mudrost se i ovđe cijenila kao - vrlina. Pogotovo, ako je prati lična hrabrost.
Akademija je bilo mjesto koju je osnovao Platon u Atini, a na kojoj se obrazovao i sam Aristotel. Sama Akademija postala je lokacija sastajanja i okupljanja mudrosti, najvećih umova tadašnjeg grčkog svijeta i mjesto obrazovanja kako bi se mudrost čuvala, učila i unaprijeđivala.
Akademija je tako postavila temelj novim akademijama sa istim ulogama, a koje se kasnije formiraju u državama, ali čuvaju u svom imenu ime one prve.
S velikim zakašnjenjem u odnosu na ostale južnoslovenske narode i Crnogorci su dobili svoju akademiju, Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti. Naravno, cilj joj je bio univerzalan, kao što joj stoji u Statutu, da afirmiše duhovnu i nacionalnu tradiciju Crne Gore i svojim djelovanjem doprinosi ukupnom napretku države Crne Gore.
Da bude stjecište crnogorske mudrosti.
Mudrost je znala da zaćuti, da bude poslušna vlasti, koja bi je zasipala apanažama i udobnim foteljama od fine kože i punog drveta.
Malo koja institucija može ponijeti tako nečasne epitete kao što je, takozvana, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Takozvana, jer je upitno koliko je crnogorska. Tvorac pakla kakvog poznajemo u modernoj kulturi i otac renesansne italijanske književnosti, veliki Dante Aligijeri konstatovao je da je najtoplije mjesto u paklu rezervisano za one koji su ostali neutralni u velikim moralnim krizama.
Moralna kriza dugo vremena razara Crnu Goru. Velika, da ne može biti veća. CANU i njeni akademici ćute, uredno primaju svoje velike plate i zidajući "čardak, ni na nebu ni na zemlji", jer im je mala Blažova vila pod Goricom.
Država i društvo propadaju, a akademici ćute. Ćutali su i prošloj vlasti, ćute i ovoj. I onoj prije nje, i onoj većoj akademiji ili bolje reći - centrali.
Umnost nije zaobišla ni naše krajeve.
No, velika je sreća što je tih nijemih ljudi u suštini malo. Ima u Crnoj Gori hrabrih intelektualaca hiljadu puta više nego što ih je ugniježđenih u zgradi pod čempresima podgoričkog brda. Ima i Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. I mnogih drugih, koji su spremni da dignu glas za prava Crne Gore, Crnogoraca, crnogorske crkve, jezika, kulture i identiteta u ovom moralnom posrnuću.
"Dođu tako ponekad vremena, kad pametan zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati"... I, stvarno, takva su vremena došla u Crnoj Gori. Pametni, ili oni koji su za to plaćeni i od kojih se očekuje da progovore - zaćutaše, i glasa im se ne čuje. Od budala više ne znamo što ćemo, izviru svaki dan sa svih strana. Fukara će tek da se obogati.
Ćutanje je znak odobravanja i kukavičluka!
