Ruska agresija na Ukrajinu otvorila je tada istorijsku šansu da Crna Gora po ubrzanoj proceduri postane članica EU. Politička volja bila je toliko izražena da su se kanile zaobići postavljene birokratske i druge zahtjeve koje sama Unija godinama afirmiše kao primarne.
Na koncu sami eksperiment Vlade Dritana Abazoviža, pod pokroviteljstvom i uz još uvijek nepoznate garancije zapadnih ambasadora, bio je u funkciji formalizacije prilike nastale Putinovim krvoločnim pohodom.
Jedina rekonstrukcija koja je izvjesna je ona koja uključuje temeljnu, i duboko amorlanu, državnog okvira crnogorskog i svega što on simboliše
Ishod je potpisivanje veleizdajničkog Temeljnog ugovora i totalna blokada evropskog puta. Propuštena prilika koja je zapravo bila demonstracija sposobnosti režima u Beogradu i onog sponzorskog u Moskvi da na Jadranu kontrolišu političke, ali i kulturne procese.
Dvije godine kasnije Crna Gora se nalazi pred sličnim izazovom. Ovog puta je prijetnja pa i sama agresija značajno povećana kao direktna posljedica ponovljene spremnosti Evropske unije da procesu proširenja da još jednu šansu. Pored trajuće agresije, rast ekstremne desnice i autoritarnih tendencija među državama članicama, zahtijevaju dah svježine koji proširenje može da donese.
Upravo u tom kontekstu treba posmatrati i dobijanje pozitivne evaluacije ispunjenosti privremenih mjerila za ključna poglavlja 23 i 24 - famozni IBAR.
5Samoreklamerstvo i politički trijumfalizam lokalne političke elite treba tumačiti isključivo kao to - politikanstvo palanke. Suština je u političkoj odluci koja treba da oživi najplemenitiju politiku EU. Međutim, sve što se dešava i što se može dešavati u sljedećim iteracijama ne daje razlog za optimizam.
Nijemo i nemušto će i ovog puta ostati po strani oni crnogorski građani od kojih se čak i ništa više ne očekuje
Način donošenja reformskih zakona iz evropske agendej preko otvorenog klicanja novoj staroj Velikoj Srbiji i politički tužilački revanšizam upućuju da je Crna Gora dobila pozivnicu za učlanjenje u ODKB ili pak Zajednicu nezavisnih država a ne EU. Opet se, kao i u slučaju Abazovića, aktiviraju sve poluge destabilizacije računajući na okolnost da će interesovanje same međunarodne zajednice drastično opasti nakon završetka međuvladine konferencije na kojoj će pozitivan IBAR biti formalizovan.
Shodno već viđenom i ne tako kreativnom planu, već se ulazi na polje identitetskih tema. Upravo onih od kojih smo tako dragovoljno bježali u brigu za spas ptica na Solani. Istovremeno, novi talas istorijskog revizionizma prijeti da trajno izmijeni kolektivno i vrijednosno.
Na tim temeljima lako je dovršiti započeto - Crne Gore više nema ili je neće biti onakva kakva je jedino održiva. Dok premijer Milojko Spajić neuspješno vodi lične ratove protiv doskorašnjih saradnika, njegovi omiljeni koalicioni partneri vrše strateško pregrupisavanje.
Dilema da li će biti rekonstrukcije ili ne, zapravo je samo varijacija na temu kojim putem će bivši DF dovršiti proces preuzimanja vlasti i koliko nje će morati podijeliti sa osovinom na čijemu čelu je ili će vrlo brzo biti predsjednik Jakov Milatović.
Jedina rekonstrukcija koja je izvjesna je ona koja uključuje temeljnu, i duboko amorlanu, državnog okvira crnogorskog i svega što on simboliše. Više nije pitanje da li već intenzitet i način pretvaranja jedne državne forme u drugu.
Alhemija izdaje. Na svakom koraku i u svakom trenutku. Nijemo i nemušto će i ovog puta ostati po strani oni crnogorski građani od kojih se čak i ništa više ne očekuje.
