Suočavamo se sa poplavom laži, podvala, izmišljotina i bajki iz četničko-klerikalnih, tj. popovskih krugova i to u mnogim sferama javnoga života. U tom smislu, već se uveliko u Srbiji i Crnoj Gori opet u potonje vrijeme medijski napadno pronosi, servira i nameće neistina da je četnički emigrant u Argentini Blagoje Jovović bio 10. aprila 1957. u mjestu Lomas de Palamar, predgrađu Buenos Ajresa, atentator na ustaškog poglavnika NDH dr Anta Pavelića, koji se već dugo vremena krio u Argentini, u kojoj je našao utočište kao bjegunac od suda, pravde i zakona nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Ta verzija da je četnička grupa samoinicijativno, na čelu sa Jovovićem planirala, organizovala i izvela atentat na ustaškog poglavnika u emigraciji, lansirana je i objavljena krajem 1998. i tokom 1999. Kad je tada ostarjeli Blagoje Jovović došao iz Argentine u Crnu Goru i "ispovijedio" se, nakon tobože 42 godine "zavjeta ćutanja" srpskom mitropolitu Amfilohiju Radoviću i ispričao mu priču da je on pucao na Pavelića i ranio ga sa dva metka....
To Jovovićevo kazivanje pretočio je potom u knjigu pod naslovom "Dva metka za Pavelića" "novinar" Tihomir-Tiho Burzanović. Tako da je u konačnici ispalo da se Blagoje Jovović nije ispovijedio u crkvi svom mitropolitu Amfilohiju (Ristu) Radoviću, a sveta tajna ispovijedi bi trebalo da bude strogo čuvana, nego "novinaru" Tihu Burzanoviću, koji je potom objavljujući knjigu tu "ispovijest" na sva zvona objavio da je svi čuju i znaju za nju.
60Konkretno, tu četničku bajku ili fantaziju (u skladu sa maksimom Dobrice Ćosića da je "laž srpski interes"), kojom se željela i hoće postići poželjna slika prošlosti, združeno su javno eksploatisali kako staročetnici, tako i pripadnici i promoventi neočetničke velikosroske ideologije i politike. Kako tada, tako i dan danas. Sa ciljem da "stvore" novog "nacionalnog heroja", da izgrade novi "mit" s političkom i ideološkom upotrebom o Jovoviću kao "osvetniku za sva srpska stradanja i patnje", Vučićeva vlast u Srbiji tu "maštovitu" naraciju je objeručke prihvatila.
Ni naratoru te priče o atentatu na Pavelića - već poodavno preminulom Blagoju Jovoviću, ni bilježnicima i promoventima iste i najnovije knjige o njemu, naravno, nije bilo od značaja da za tu priču priređivači tog kazivanja nijesu ponudili nijedan istorijski izvor, nijedan dokument ili relevantno i vjerodostojno svjedočanstvo koje bi moglo potvrditi i učiniti koliko-toliki ozbiljnom tu od starta, inače, neozbiljnu i obmanjivačku priču.
Takođe, od značaja je reći da u objavljivanju i promovisanju Jovovićevih fantazija, "uspomena" (ili naručene i naučene priče), niko od zagovornika tog propagandno-agitacionog i indoktrinarskog diskursa, nije konsultovao, a kamoli naveo, ni bibliografiju, literaturu, a posebno ne izvore različitog porijekla, koji svjedoče na tu temu, niti je ponudio, odnosno, prezentirao objavljene verzije (koje su potpuno drugačije od navedene) atentata na ustaškog poglavnika Anta Pavelića, koji je, inače, preminuo dvije godine osam mjeseci i osam dana nakon atentata. I to u Španiji (Madridu) 28. decembra 1959. godine. Tako da se teško može reći da je on izravno preminuo od posljedica znatno ranijeg ranjavanja.
Milan Stojadinović i Ante Pavelić 1954. u Argentini prilikom sklapanja sporazuma
Popovi uzurpatorske i okupacione crkve Srbije u Crnoj Gori prigrlili su odmah imaginarnu priču o Jovoviću kao atentatoru na Pavelića i krenuli ponovo evo i ovih dana u propagandu, nove slavopojke - knjige pod naslovom "Blagoje Jovović, srpski heroj u vučjoj jazbini", koju je napisala (ili joj je neko drugi napisao, a ona samo potpisala, nevažno sada) Jovovićeva kćerka.
U promovisanju te knjige i panegirike o lažnom atentatoru istakao se prekjuče u "hramu" u Podgorici i protojerej crkve Srbije u Crnoj Gori mr. Predrag Šcepanović, kome je očito četnička kleronacionalistička politika i svetosavska ideologija-vodilja i u popovskome poslu.
Napominjem i na činjenicu da o tome da je navodno Blagoje Jovović pucao u Pavelića 1957, nije znala ni četnička emigracija u Argentini do 1999, što je i sam višedecenijski četnički emigrant Vladimir Ivanišević (zvani Kokotan) u Argentini priznao u jednom nakon toga objavljenome tekstu.
To govori i o tome da četnička emigracija nije organizovala i izvela atentat na Pavelića, što je i logično budući na mnoge primjere koalicije četnika i ustaša u Drugom svjetskom ratu u borbi protiv NOB-a i partizana i ratne sporazume između Draže Mihailovića i Anta Pavelića, odnosno, njihovih poklisara. U ovom kontekstu, ne treba zaboraviti pomenuti sporazum o podjeli Jugoslavije zaključen između dr Anta Pavelića i dr Milana Stojadinovića 1954. godine u Buenos Airesu (Argentina).
Pošto još uvijek nijesu dostupni istraživačima, relevantni istorijski izvori (UDBE/SDB bivše Jugoslavije ili njenih republičkih organa, kao ni izvori argentinskih vlasti, dokumenti stranih obavještajnih i drugih službi, itd) o atentatu na Anta Pavelića 1957, teško da se može rekonstruisati, na činjenicama i dokazima, primarnim i prvorazrednim izvorima, zasnovana i provjerljiva priča o ranjavanju ustaškog poglavnika u izbjeglištvu.
U ovom kontestu, o tome može biti zanimljiva, u sazetoj formi prezentirana, verzija atentata na Pavelića, koju je 1992. objavio publicista i književnik Đurica Labović u knjizi pod naslovom "Pet hitaca u Pavelića (obaveštajni roman)", koju zastupnici Jovovićeve verzije atentata, uopšte nijesu uzeli u obzir kao jednu od moguće tačnih, makar i djelimično. To, dakako, ne znači da je Labovićeva objavljena priča tačna, ali je svakako treba uzeti u obzir makar kao informaciju koja bi zahtijevala kritičku ocjenu i provjeru onih koji se tim pitanjem temeljnije dalje kane baviti.
Tu verziju atentata na Pavelića koju je objavio Đurica Labović (a koja je potpuno suprotna onoj koju je iznio Blagoje Jovović, te koju je SPC s oduševljenjem usvojila kao i Vučićev režim u Srbiji), koncizno donosi, odnosno, prepričava i novinar i pisac Marko Lopušina u knjizi "Ubij bližnjeg svog".
I ona, ukratko glasi:
Poslije Drugog svjetskog rata, jugoslovenska komunistička vlast, njen državni vrh i tajna služba, pravili su planove ili likvidacije ili obezbjeđivanje ekstradicija izbjeglih u inostranstvo kvislinga, saradnika fašističkih i nacističkih okupatora u ratu, koje je smatrala ratnim zločincima, da bi se obračunali sa njima ili ih priveli pravdi i sudili im u zemlji.
Postojala je u vrhu poratne Jugoslavije namjera da se pronađe i uhvati u inostranstvu i poglavnik NDH Ante Pavelić, da se, ako već vlasti Argentine neće legalnim putem izruče, isti kidnapuje, otme i prinudno prebaci i dovede u Jugoslaviju da mu se sudi.
Kad je jugoslovenska vlast saznala da se Pavelić s porodicom krije u Argentini, jugoslovenska UDBA poslala je Slobodana Uču Krstića da ispita mogućnosti hvatanja Pavelića i solucije njegovog prebacivanja, odnosno, prinudnog dovođenja u Jugoslaviju. Prema ispitivanjima Krstića postojala je realna šansa da se to može fizički uraditi i kidnapovati Pavelić.
Stoga je navedeni Krstić krenuo u akciju i navodno pronašao dva jugoslovenska emigranta koji su za novčanu naknadu pristala da otmu Pavelića. Međutim, u međuvremenu jugoslovenska UDBA je odustala od te namjere, jer je smatrala teško izvodljivom, rizičnom i skupom. Iako nema zvaničnih dokumenata o tome, po iskazima Labovića, koje prenosi i M. Lopušina, navodno je neko iz službe donio odluku da se puca na Pavelića, a taj neko bio je beogradski avanturista pod imenom "Žarko" (ne pominje mu se prezime), koji je navodno djelovao po upustvima iz jugoslovenskog diplomatsko-konzularnog predstavništva Jugoslavije u Argentini, te se pominje u tom smislu diplomata Boško Vidaković da je vodio rečenog agenta.
Ta akcija atentata na Pavelića šifrovana je pod imenom tog tajnog agenta "Strela".
U SDB-u Jugoslavije tu akciju su vodili Edi Brajnik i Milan Vasic. Egzekucija je bila planirana za 10. april 1957, kada Pavelić odlazi na ručak u centar Buenos Ajresa. Prema objavljenoj prici Đurice Labovica u navedenoj knjizi, atentator UDBE pod imenom "Žarko" je toga dana na sred ulice ispalio pet hitaca (metaka) na Pavelića i odmah sjeo u auto i njime pobjegao i zatim napustio Argentinu.
Labović piše da je Pavelić ranjen, ali da je preživio atentat i da je od njegovih posljedica preminuo u Madridu 28. decembra 1959. godine. To je suština Labovićeve objavljene priče o atentatu na Anta Pavelića. Naravno, to je jedna od verzija koja je do sada poznata i ne može se, još uvijek, provjeriti i reći da je istinita, ali postoji, na nivou publicističkog kazivanja.
Za naučne krugove ni navedena priča kao ni ona Blagoja Jovovića nije ozbiljna, jer bez činjenica i dokaza se ne može nešto prihvatiti da je tačno ili osnovano.
Komentari (30)
U cijeloj priči o četniku atentatoru ima jedna nelogičnost. Četnici i ustaše su braća po oružju. Zajedno su ratovali protiv partizana i zajedno su bježali 1945g. U prilog tome ide i ugovor o saradnji između četnika i NDH, đe se najbolje vidi priroda njihovog odnosa....
Tako su lažnim pisanjem i dozvolom FNRJ i SFRJ i neki Srbijanci i vjernici 'srpske vere' postali Srbi-za koje 500 godina nijesu hajali niti ih rađali. Svako zna ono što se rađa da se i bori za svoj opstanak.Pa je svkom jasno da su porobljeni Srbi-turska raja,rađali Srbe ropstvo im bi prošlo ustancima protiv Turske-a ne u odbranu Turske.Pa evo i mi smo Crnogorci dokaz ako se ne braniš nestaješ.Za samo 100g su nam se zarzile 3 generacije otrcanim srpstvom-đedovi koji su svojoj đeci i unucima prećutali događaje poslije 1918g.Tako da se danas mi međusobno svađamo sa očevima i đedoma koji nijesu znali.A zna se za da za 500g ne bi ni znali da smo postojali.
Blagoje Jovović,Jakov Jovović i Milo Krivokapić pripadnici Jugoslovenske Vojske u Otadžbini su izveli atentat na Antu Pavelića poglavnika NDH,10.aprila 1957 u predgradju Buenos Ajresa.To su uradili preduhitrivši UDB SFRJ ali i na očigled Pavelićevih telohranitelja ali i uz prećutnu saglasnost argentinske policije koja nije više gledala blagonaklono na Pavelića nakon odlaska Perona sa vlasti 1955 godine.Iz lične bezbednosti zbog eventualne ustaške osvete atentatori su ćutali kao i zbog argentinske policije.Tek 1999. godine Blagoje Jovović progovorio i Mitropolitu Amfilohiju,čovjeku kome vjerovao ispričao šta se odigralo tačno.To je istina koju i hrvatski istoriografi znaju da je tačna,a zbog konspiracije i namernog zataškavanja tragova neposrednih dokaza više nema,jer su tako i želeli pripadnici JVuO u emigraciji.
@Mojaš_neregistrovani Gos. Mojašu, tako recimo mozemo izmisliti sve. Kad se nema cinjenica i dokaza onda za nesto ne mozemo reci da je tacno. Mozda je i tacno ali kad nemate dokaze materijalnog prava onda je jasno da je Jovoviceva prica izmisljena. Znam da velikosrbima odgovara da je cetnik ranio Pavelica. Ali nije tacno. Kao sto je tacno da su Pavelic i Kvaternik sa svojom grupom organizatori uspjesnog atentata na kralja Aleksandra 1934 u Marselju. Srbi ubili Radica, Stjepana i Pavla i Djura Basariceka 20. lipnja 1928 u Beogradu, ustaski emigranti zajedno sa Makedoncima ubili kralja Aleksandra 1934.
Ukoliko nastavi ovako nestručno, nikada neće doktorirati. Ako se rukovodi istorijom kao naučnom disciplinom, onda u ovoj stvari nema mjesta priči o „uzurpatorskoj crkvi“ i slično, jer se ovdje govori o konkretnom događaju koji nema veze sa crkvenim pitanjem u Crnoj Gori. Neke slične fraze, kada se govori o ma čemu, poput istrgnutih citata Dobrice Ćosića, ponavljanjem u svakoj prilici slabe sve druge argumente, postaju samo propaganda, a to je dosadno. I kakve veze ima Milan Stojadinović sa četnicima, naročito u vrijeme kada je pravio dogovor sa Pavelićem, on je tada imao tajne pregovore jedino još sa izaslanicima jugoslovenske komunističke vlasti?! Često se, takođe, uzima naziv „četnik“ u nekakvom simboličnom značenju, a u konkretnom razumijevanju to nije tako.
@historia_magistra_vitae_neregistrovani Adzic je napisao na ovu temu dva veoma strucna teksta a sto vas istina boli nije njegov nego vas problem. Umjesto da osporite nesto sto je naveo u vezi sa temom, vi trabujate i verglate u prazno.
@Veritas_neregistrovani Pa, eto, naveo sam Adžićevu konstrukciju o četnicima i Milanu Stojadinoviću.
@historia_magistra_vitae_neregistrovani Pa, eto, recino da ste pogresno naveli. Adzic nidje ne navodi da je Srojadinovic bio cetnik, vec pominje samo njegov sporazum s Pavelicem 1954. o podjeli Jugoslavije. Procitajte opet. Kontekst je taj da su se velikosrpski krugovi u zemlji i u inostranstvu, bilo cetnici bilo necetnici, poput Stojadinovica dogovarali s ustasama. Nista novo za njih. Pa kako je pop Djujic s cetnicima svojim mogao napustiti NDH normalno da ga Pavelic sporazumno nije pustio.
Autoru su očigledno nepoznate neke najbitnije stvari u vezi poslednjih godina Pavelićevog života. Dovoljno je pročitati kako autor iznosi sumnju da je ovaj zločinac prminuo od posledica ranjavanja, nakon više od dvije godine. Pavelić je u tim godina bio teški "šećeraš", a opšte je poznato kakav uticaj ima šećer na zarastanje rana. Uz to autor ne navodi čak ni jednu, sumnju, bilo kakav izvor da atentator nije bio Blagoje Jovović, osim političkih uvjerenja i gotovo neprikrivenog antisrpskog raspoloženja i uvjerenja. Sve u svemu i sam tekst, autora se može uzeti kao dokaz više da je atentator bio pokojni Jovović.
Jasno je da na Paveljića atentat nijesu izvršili komunisti, ustaše i Argentinci. Kad nije Blagoje Jovović, ostaje jedino da je pucao sam na sebe. to je jedini logičan zaključak koji se može izvući iz Adžićevog "načertanija"
@Harakiri_neregistrovani Blagoš majci što te pametnog rodila četnik...
@Harakiri_neregistrovani Pavelićeva najstarija kcerka Višnja koja je s ocem i majkom Marijom živjela u Argentini i poslije u Španiji (nije se udavala) je svjedocila u intervjuu 2016. zagrebackom Jutarnjem listu da su organizatori atentata na njenog oca bili hrvatski klerikalci, ustaski fratri koji su bili u Buenos Airesu i da im je vođ bio fra dr Krunoslav Draganovic, sa kojim se Pavelic od ranije bio razisao. Ona indirektno ukazuje da je moguci organizator atentata bio i zloglasni ubica Maks Luburic, koji je bio u sukobu sa Pavelicem od 1945. Visnja Pavelic tvrdi da Titova Jugoslavija nije htjela ubiti Pavelica vec je trazila njegovo hapsenje i izrucenje Jugoslaviji. Procitajte njen intetvju Jutarnjem listu. Tu ona govori o tome. Ne znaci da je to tacno sto ona kaže, ali moguce je i da je tacno da je Pavelic ranjen baš od nekih ustaša sa kojima je bio u sukobu i da je atentat na njega proizvod suprotstavljenih struja u okviru ustaskog hrvatskog pokreta poslije 1945 i kasnije.
@Sjenkasumnje_neregistrovani Gotovo je uopšte nemoguće, da je Paveljića ubio neko iz ustaških struja. Razloga je više, prvo nevjerovatno da njegoj ćerki nebi došlo do ušiju, da je to uradio neko od ustaša, drugo Pavelić nije imao gotovo nikakvu moć, a sa njime ni ustaše neku jaku organizaciju, dok je sa drge strane poznato je da su četnici, mnogi i iz ličnih motiva izvršili više atentata, zanemarujući koliko su pokušaja imali i da likvidiraju Tita. Nema nijedan opipljiv dokaz da to nije uradio Jovović. Što se tiče komunističkog, nastojanja da se Pavelić dovede na sudjenje i ne likvidira, jasno je da je to bila maska da se ustaški zločinci ne diraju. Ne zaboravite slučaj Artuković, doveli su ga da tu umre i bude sahranjen, a da ne pominjem činjenicu da je u Argentini tad bila fašistička vlast, pa očenivati od njih izručenje je samo još jedan dokaz, da koministi ustvari nijesu željeli ne samo da se ustašama sudi, a kamoli da ih likvidiraju.
Tajne službe komunističke Jugoslavije uglavnom su se bavile likvidacijama bivših pripadnika Jugoslovenske vojske u Otadžbini-četnika, dok rada na eliminaciji ustaške emigracije, čak ni samog Pavelića, nije bilo niti postoje tragovi do današnjeg dana, makar javno objavljeni. Naprotiv ustaška emigracija je korišćena u likvidacijama četničke emifracije. Takav odnos komunističkih službi, moguće vuče korijene iz dogovora izmedju ova dva pokreta u vrijeme dr. sv. rata, kada je i jedan i drugi pokret, četnike gledao kao glavnog neprijatelja. U prilog ovakvog rezona ide više činjenica.: partizani nikad nijesu napali Jasenovac, pred kraj rata pripadnici ustaša i domobrana masovno prelaze u partizanske redove, poslije rata nema likvidacija pripadnika ustaškog pokreta.
@zoran_neregistrovani netačno, ko je likvidirao Maksa Luburica? Naprotiv cetnici su saradjivali sa ustasama tokom većine trajanja rata, i nesporno pravedno opisani kao saradnici okupatora iako su pocetkom rata bili opredjeljeni za otpor okupatoru.
@Pavel_neregistrovani Komunističke izmišljotine. Upravo su četnici i samo oni cijelo vrijeme rata vodili neprekidne borbe sa ustašama i muslimanskim milicijama, na prostoru cijele teritorije današnje Hrvatske i Bosne. Srba danas vjerovatno ne bi ni bilo zapadno od Drine da nije bilo četnika, a do kapitulacije Itali je i Italijanska okupaciona vojska je pružila zaštitu ogromnom broju Srba, koji su bježali na njih dio teritorije, a bilo je slučajeva gdje su Italijani čak razoružavali i zatvarali ustaše. partizani uglavnom napadaju četnike. Izuzetak čini početna faza rata gdje partizani u podrinju u pojedinim djelovima zajedno sa četnicima štite srpski živalj od ustaških pokolja, no to je kratko trajalo. Da ne idem dalje, Martovski pregovori- Gornji Vakuf, Zagreb, napad partizana na četnike na neretvi preko teritorije koju su držali Njemci itd..itd. Pobjednik uvijek piše istoriju, a istina ostaje takva kakva je i bila, njeni djelovi obično sa zakašnjenjem i ugledaju svjetlos dana.
@zoran_neregistrovan A ko je cijenjeni gospodine ubio ustaskog vodju emigracije u Njemackoj dr Branka Jelica, ljekara, nego jugoslovenska UDBA odnosno tajna sluzba SFRJ. ? Ne treba na pamet pricati prije nego se stvar dobro prouci. Zar nijesu poslije 1945 skoro svi ustaski rukovodioci iz doba NDH sudjeni i veliki dio osudjen na smrt i strijeljan? Evo sad samo pominjem presudu na smrt i strijeljanje Mila Budaka. Vlast nove Jugoslavije se obracunavala zestoko sa ustasama a ne ih tolerisala. Brojnim zlocincima nije sigurno oprostila.
Da li je istina da su ti se deca školovala u Srbiji gde ti živi pola familije ?
@Rade_neregistrovani Ajd napiši na ijekavici, možda shvatimo što si htio napisati
Stotine i stotine hrvatskih seljaka je muceno,zatvarano,prebijano...
@Stjepan_neregistrovani Tako je. Srbi su pocinili masovne zlocine od 1918 pa decenijama potom do 1941 i poslije nad Crnogorcima i Hrvatima. Pa ubili su im krampom u glavu iz sačekuse čuvenog istoricara prof. Dr Milana Šuflaja.
U Beogradskom parlamentu su ubili Stjepana Radića, i rekli Paveliću da će doći laku noć Hrvatima... Pavelic se okrenuo Hitleru...sve ima svoj uzrok i posljedicu, Srbi samo vide NDH I Oluju, a ne vide šta su radili...
@Borna_neregistrovani Po dislajkovima je dokaz koliko je četnia u CG...Svi smo digli ruke od vas...
@Borna_neregistrovani Pavelić nije bio nikakav značajan autoritet u Kraljevini Jugoslaviji, čak ni tadašnjoj Banovini Hrvatskoj Čak iako mu je neko to i rekao imalo bilo kakvu težinu. Čak i atentat na Stjepana Radića, ne može kod normalnih ljudi biti ni povod, a kamoli opravdanje prema onome što je radjeno prema Srbima u Nezavisnoj državi Hrtvatskoj. A, kad smo već kod rekla-kazala, isto tako kažu da je Stjepan Radić, izjavio "Koliko košta srpska krv, prolivena u ratovima, da je ja isplatim". I na kraju, činjenica se treba držati, čak i kad ne idu u prilog onoga ko ih saopštava. Čak i tvoja tvrdnja da se ...Pavelić okrenuo Hitleru, netačna je, jer počinješ priču od sredine, a ne od početka. Pavelić se okreće i odlazi prvo u Italiju, i iz Italije dolazi nakon kapitulacije kraljevske vojske. Tak nakon uspostavljanja NDH, nastupa njegova saradnja s nacističkom Njemačkom.
@igor_neregistrovani Ustaše i četnici su zajedno ratovali pod Njemačkom komandom. Pročitaj potpisane ugovore na tu temu o "Saradnja četnika i ustaša"!
