Suočavamo se sa poplavom laži, podvala, izmišljotina i bajki iz četničko-klerikalnih, tj. popovskih krugova i to u mnogim sferama javnoga života. U tom smislu, već se uveliko u Srbiji i Crnoj Gori opet u potonje vrijeme medijski napadno pronosi, servira i nameće neistina da je četnički emigrant u Argentini Blagoje Jovović bio 10. aprila 1957. u mjestu Lomas de Palamar, predgrađu Buenos Ajresa, atentator na ustaškog poglavnika NDH dr Anta Pavelića, koji se već dugo vremena krio u Argentini, u kojoj je našao utočište kao bjegunac od suda, pravde i zakona nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Ta verzija da je četnička grupa samoinicijativno, na čelu sa Jovovićem planirala, organizovala i izvela atentat na ustaškog poglavnika u emigraciji, lansirana je i objavljena krajem 1998. i tokom 1999. Kad je tada ostarjeli Blagoje Jovović došao iz Argentine u Crnu Goru i "ispovijedio" se, nakon tobože 42 godine "zavjeta ćutanja" srpskom mitropolitu Amfilohiju Radoviću i ispričao mu priču da je on pucao na Pavelića i ranio ga sa dva metka....
To Jovovićevo kazivanje pretočio je potom u knjigu pod naslovom "Dva metka za Pavelića" "novinar" Tihomir-Tiho Burzanović. Tako da je u konačnici ispalo da se Blagoje Jovović nije ispovijedio u crkvi svom mitropolitu Amfilohiju (Ristu) Radoviću, a sveta tajna ispovijedi bi trebalo da bude strogo čuvana, nego "novinaru" Tihu Burzanoviću, koji je potom objavljujući knjigu tu "ispovijest" na sva zvona objavio da je svi čuju i znaju za nju.
60Konkretno, tu četničku bajku ili fantaziju (u skladu sa maksimom Dobrice Ćosića da je "laž srpski interes"), kojom se željela i hoće postići poželjna slika prošlosti, združeno su javno eksploatisali kako staročetnici, tako i pripadnici i promoventi neočetničke velikosroske ideologije i politike. Kako tada, tako i dan danas. Sa ciljem da "stvore" novog "nacionalnog heroja", da izgrade novi "mit" s političkom i ideološkom upotrebom o Jovoviću kao "osvetniku za sva srpska stradanja i patnje", Vučićeva vlast u Srbiji tu "maštovitu" naraciju je objeručke prihvatila.
Ni naratoru te priče o atentatu na Pavelića - već poodavno preminulom Blagoju Jovoviću, ni bilježnicima i promoventima iste i najnovije knjige o njemu, naravno, nije bilo od značaja da za tu priču priređivači tog kazivanja nijesu ponudili nijedan istorijski izvor, nijedan dokument ili relevantno i vjerodostojno svjedočanstvo koje bi moglo potvrditi i učiniti koliko-toliki ozbiljnom tu od starta, inače, neozbiljnu i obmanjivačku priču.
Takođe, od značaja je reći da u objavljivanju i promovisanju Jovovićevih fantazija, "uspomena" (ili naručene i naučene priče), niko od zagovornika tog propagandno-agitacionog i indoktrinarskog diskursa, nije konsultovao, a kamoli naveo, ni bibliografiju, literaturu, a posebno ne izvore različitog porijekla, koji svjedoče na tu temu, niti je ponudio, odnosno, prezentirao objavljene verzije (koje su potpuno drugačije od navedene) atentata na ustaškog poglavnika Anta Pavelića, koji je, inače, preminuo dvije godine osam mjeseci i osam dana nakon atentata. I to u Španiji (Madridu) 28. decembra 1959. godine. Tako da se teško može reći da je on izravno preminuo od posljedica znatno ranijeg ranjavanja.
Milan Stojadinović i Ante Pavelić 1954. u Argentini prilikom sklapanja sporazuma
Popovi uzurpatorske i okupacione crkve Srbije u Crnoj Gori prigrlili su odmah imaginarnu priču o Jovoviću kao atentatoru na Pavelića i krenuli ponovo evo i ovih dana u propagandu, nove slavopojke - knjige pod naslovom "Blagoje Jovović, srpski heroj u vučjoj jazbini", koju je napisala (ili joj je neko drugi napisao, a ona samo potpisala, nevažno sada) Jovovićeva kćerka.
U promovisanju te knjige i panegirike o lažnom atentatoru istakao se prekjuče u "hramu" u Podgorici i protojerej crkve Srbije u Crnoj Gori mr. Predrag Šcepanović, kome je očito četnička kleronacionalistička politika i svetosavska ideologija-vodilja i u popovskome poslu.
Napominjem i na činjenicu da o tome da je navodno Blagoje Jovović pucao u Pavelića 1957, nije znala ni četnička emigracija u Argentini do 1999, što je i sam višedecenijski četnički emigrant Vladimir Ivanišević (zvani Kokotan) u Argentini priznao u jednom nakon toga objavljenome tekstu.
To govori i o tome da četnička emigracija nije organizovala i izvela atentat na Pavelića, što je i logično budući na mnoge primjere koalicije četnika i ustaša u Drugom svjetskom ratu u borbi protiv NOB-a i partizana i ratne sporazume između Draže Mihailovića i Anta Pavelića, odnosno, njihovih poklisara. U ovom kontekstu, ne treba zaboraviti pomenuti sporazum o podjeli Jugoslavije zaključen između dr Anta Pavelića i dr Milana Stojadinovića 1954. godine u Buenos Airesu (Argentina).
Pošto još uvijek nijesu dostupni istraživačima, relevantni istorijski izvori (UDBE/SDB bivše Jugoslavije ili njenih republičkih organa, kao ni izvori argentinskih vlasti, dokumenti stranih obavještajnih i drugih službi, itd) o atentatu na Anta Pavelića 1957, teško da se može rekonstruisati, na činjenicama i dokazima, primarnim i prvorazrednim izvorima, zasnovana i provjerljiva priča o ranjavanju ustaškog poglavnika u izbjeglištvu.
U ovom kontestu, o tome može biti zanimljiva, u sazetoj formi prezentirana, verzija atentata na Pavelića, koju je 1992. objavio publicista i književnik Đurica Labović u knjizi pod naslovom "Pet hitaca u Pavelića (obaveštajni roman)", koju zastupnici Jovovićeve verzije atentata, uopšte nijesu uzeli u obzir kao jednu od moguće tačnih, makar i djelimično. To, dakako, ne znači da je Labovićeva objavljena priča tačna, ali je svakako treba uzeti u obzir makar kao informaciju koja bi zahtijevala kritičku ocjenu i provjeru onih koji se tim pitanjem temeljnije dalje kane baviti.
Tu verziju atentata na Pavelića koju je objavio Đurica Labović (a koja je potpuno suprotna onoj koju je iznio Blagoje Jovović, te koju je SPC s oduševljenjem usvojila kao i Vučićev režim u Srbiji), koncizno donosi, odnosno, prepričava i novinar i pisac Marko Lopušina u knjizi "Ubij bližnjeg svog".
I ona, ukratko glasi:
Poslije Drugog svjetskog rata, jugoslovenska komunistička vlast, njen državni vrh i tajna služba, pravili su planove ili likvidacije ili obezbjeđivanje ekstradicija izbjeglih u inostranstvo kvislinga, saradnika fašističkih i nacističkih okupatora u ratu, koje je smatrala ratnim zločincima, da bi se obračunali sa njima ili ih priveli pravdi i sudili im u zemlji.
Postojala je u vrhu poratne Jugoslavije namjera da se pronađe i uhvati u inostranstvu i poglavnik NDH Ante Pavelić, da se, ako već vlasti Argentine neće legalnim putem izruče, isti kidnapuje, otme i prinudno prebaci i dovede u Jugoslaviju da mu se sudi.
Kad je jugoslovenska vlast saznala da se Pavelić s porodicom krije u Argentini, jugoslovenska UDBA poslala je Slobodana Uču Krstića da ispita mogućnosti hvatanja Pavelića i solucije njegovog prebacivanja, odnosno, prinudnog dovođenja u Jugoslaviju. Prema ispitivanjima Krstića postojala je realna šansa da se to može fizički uraditi i kidnapovati Pavelić.
Stoga je navedeni Krstić krenuo u akciju i navodno pronašao dva jugoslovenska emigranta koji su za novčanu naknadu pristala da otmu Pavelića. Međutim, u međuvremenu jugoslovenska UDBA je odustala od te namjere, jer je smatrala teško izvodljivom, rizičnom i skupom. Iako nema zvaničnih dokumenata o tome, po iskazima Labovića, koje prenosi i M. Lopušina, navodno je neko iz službe donio odluku da se puca na Pavelića, a taj neko bio je beogradski avanturista pod imenom "Žarko" (ne pominje mu se prezime), koji je navodno djelovao po upustvima iz jugoslovenskog diplomatsko-konzularnog predstavništva Jugoslavije u Argentini, te se pominje u tom smislu diplomata Boško Vidaković da je vodio rečenog agenta.
Ta akcija atentata na Pavelića šifrovana je pod imenom tog tajnog agenta "Strela".
U SDB-u Jugoslavije tu akciju su vodili Edi Brajnik i Milan Vasic. Egzekucija je bila planirana za 10. april 1957, kada Pavelić odlazi na ručak u centar Buenos Ajresa. Prema objavljenoj prici Đurice Labovica u navedenoj knjizi, atentator UDBE pod imenom "Žarko" je toga dana na sred ulice ispalio pet hitaca (metaka) na Pavelića i odmah sjeo u auto i njime pobjegao i zatim napustio Argentinu.
Labović piše da je Pavelić ranjen, ali da je preživio atentat i da je od njegovih posljedica preminuo u Madridu 28. decembra 1959. godine. To je suština Labovićeve objavljene priče o atentatu na Anta Pavelića. Naravno, to je jedna od verzija koja je do sada poznata i ne može se, još uvijek, provjeriti i reći da je istinita, ali postoji, na nivou publicističkog kazivanja.
Za naučne krugove ni navedena priča kao ni ona Blagoja Jovovića nije ozbiljna, jer bez činjenica i dokaza se ne može nešto prihvatiti da je tačno ili osnovano.
