Otkad je doletio na Cetinje, helikopterom Vojske Crne Gore, članice njemu mrskog NATO-a, Joanikije Jovan Mićović ne propušta nijedan trenutak da provocira crnogorsku javnost. Moglo se to očekivati, znali smo ga po tome i od ranije. Provokatorski je došao na tu poziciju, pa je za očekivati bilo da će u istom stilu i nastaviti karijeru pljuvanja po svemu crnogorskom i aktivnog rada na ostvarenju u Beogradu mu zadate agende.
Naravno, dosta su plitkoumne te provokacije. Ni nalik na Amfilohija Radovića. Naravno, po obrazovanju su nebo i zemlja. Radović je svoje umotvorine umio da umota u dubokoumne oblande i tako ih servira pučini koja se, nažalost, divila i njegovoj rječitosti u kletvama. Mićović, sa druge strane, baštini onu – Što na um to na drum, bez mnogo promišljanja saspe sve što mu padne na pamet, pa ko što ponese.
107Imali smo tako priliku da čujemo njegova poređenja Crne Gore i Ukrajine i tome slično. Ovih dana crnogorska javnost osuđuje onog sudiju koji je napasnika zaštitio, a nesretnu đevojku osudio. Slično nesretnom sudiji promišlja i Mićović. Njemu je slabiji u krivu, jer se brani od jačega, umjesto da pušti toga jačeg da ga zgromi. Tako je, po njegovom mišljenju, sve ono što se usudi da protivuriječi ruskom i srpskom malignom uticaju zapravo pogrešno i treba ga uništiti.
Pominje Mićović često i četnike i na sva zvona ih hvalisa, a sa druge strane kao onomad Radović, čekićem zakiva partizane i optužuje za ''bratoubilaštvo''. Zanimljivo, nikako da pomene Mićović ona četnička stratišta, preklane vratove i crne trojke. Nikako da pomene one nedužno strijeljane na Lazinama.
Držao je govor povodom bitke na Martinićima đe su ga predstavnici danilovgradske opštine uredno zvali da besjedi, ali ga nisu zvali na Lazine nekoliko dana kasnije. Ili su zvali, ali nije došao. Zanimljivo je da je taj zločin zgrozio i naciste, pa su slali dopise četničkoj komandi da se sa likvidacijama hitno prestane. Naravno, ni slova o tome nećete čuti od Mićovića i njegovih popova.
Ne izbjegava Mićović ni Lovćen, vječnu ranu velikosrba u Crnoj Gori. Lovćen je trn u oku i dokle je gođ slobodan, njihova politika ođe nije uspjela. Svjesni su oni toga odavno. Odavno postoji anegdota da je Nikola Pašić prilikom otvaranja Aleksandrove kapele na Lovćenu 1925. kucnuo štapom o vrh Lovćena i rekao da je sad ''siguran da Crne Gore više nema''. Iduće godine je umro, a Crna Gora je evo još tu.
Rušenje Njegoševe zavjetne kapele i gradnja one Aleksandrove koja je po svemu odudarala od originalne, predstavlja čin dominacije i osvajanja. Nije ta kapela spomenik Njegošu, već simbol okupacije, dominacije i jarma. Time je poslata poruka da je Lovćen osvojen.
Znali su odlično da sa Lovćenom pada i crnogorska sloboda. Još prije Prvog svjetskog rata, Austrougari su imali namjeru da za sebe traže Lovćen, pod izgovorom zaštite Boke, da se Crnogorci ne drznu nekad da granatiraju brodove dvojne monarhije sa lovćenskih padina. Nakon austrougarske okupacije Crne Gore izdavana je i medalja ''za osvajanje Lovćena''.
Stjepan Sarkotić, komandant jedinica koje su izvojevale tu pobjedu odlikovan je titulom ''baron od Lovćena''. Svi su oni znali što crnogorski Olimp i Ararat znači za Crnogorce.
Znaju to i ovi današnji Pašići i Sarkotići koji udaraju na Lovćen i Crnu Goru. Zato bi Joanikije da oburda mauzolej, a da ''vaznese'' kapelu. Bi da ukloni dostojan spomenik crnogorskom vladici koji mu podigoše svi narodi slovenskoga juga koje je proslavio, a da ga utamniči u ostatke Aleksandrovog bračkog kamena. Da je vaznese i doveze kao onomad Amfilohije crkvu na Rumiju, ili kao sebe na Cetinje. U oba slučaja pričali su da siju ljubav, a posijali su mržnju koju žanjemo već godinama.
I vjerujem da su njihovi planovi mnogo više nego puste riječi. Da se iza zavjesa obavljaju dogovori i pregovori kako to izvesti, na koji način, u kojem momentu... Zato se pali narod, konstantno... Puni se mržnjom i lažima, ispira mozak od strane popova i monaha na neđeljnim propovijedima. Priča se o Kosovu, izdajama, bombardovanjima i svemu ostalom. Jer sva njihova ideologija obitava na mržnji prema svemu nesrpskom. Na ratu, nasilju, vojsci, krvi i tlu. Zidaju kao kapelu, a zapravo samo prave razdor i mržnju.
No, želja će vam bit! Kako i sami velite, dogodine, a to „dogodine“ vam je - nikad. Žaliti treba samo mržnjom ispunjene i uništene duše, koje nizašta drugo nikad neće znati.
