Godine 2020. Crna Gora je imala većinu. Ne prividnu, ne matematičku akrobatiku, nego 44 mandata crnogorske, evropske, građanske ideje. Imala je energiju promjene i otpor prema starom režimu. A ipak je izgubila. Ne zato što je bila slabija, nego zato što je bila izigrana i izdata.
U namjeri da se sruši DPS, srušeno je mnogo više od jednog režima. Srušeni su fundamenti crnogorskog društva. Vrijednosti koje su, uprkos svim manama sistema, držale Crnu Goru uspravnom: sekularnost, građanski karakter, antifašizam, otpor klerikalizaciji politike. Umjesto političke smjene – dobili smo civilizacijski lom.
URA je 2020. preuzela ulogu trojanskog konja. Ne vikom, nego tišinom. Ne zastavama, nego obećanjem da „sve može zajedno“. A u Crnoj Gori kad vam kažu da sve može zajedno – znajte da neće moći Crna Gora.
Nestala je Crna Gora, a na scenu je instaliran siledžijski imperativ – „Crna Gora na koju ćete se morati navići!“
Nije, dakle, nestala zato što je bila slabija, nego zato što je – izdata.
Ova zemlja nema rezervnu istoriju. Niti rezervnu državu. I nema pravo na još jednu izdaju
Tog trenutka desnica je puštena iz boce. Radikalizam je normalizovan. Mantija je postala politički program. I danas, pet godina kasnije, Crna Gora se ne bavi budućnošću – nego se bori da sačuva osnove svog postojanja. Zato danas imamo problem s temeljnim vrijednostima, a ne s razvojnim politikama.
A oni koji su taj haos stvorili – URA – danas su odbačeni. Odrekli su ih se svi. Oni koji su ih porodili – Vijesti. Oni koji su ih koristili – Crkva.
Ideološki autoriteti su ih zaboravili, kao potrošnu robu. Sudbina izdaje je uvijek ista: kad odslužiš – postaješ višak. Sudbina onih koji služe tuđim ciljevima nikad nije slava, nego tišina.
Čak ni Matija Bećković, koji je tada klicao da će Abazovića srpska omladina nositi na rukama, danas više ne pominje svog „junaka“, jer je odložen u velikosrpsku vitrinu onih koji su izdali Crnu Goru.
Na sreću Crne Gore, istina se više ne može sakriti.
URA nije bila jedno biće. Postojali su ljudi koji su u nju ušli čista srca: privrednici, akademici, istoričari, ljekari, bivši ministri. Ljudi koji su iskreno vjerovali da se Crna Gora može osloboditi starog režima, a da se ne baci u zagrljaj retrogradnih sila. Njihov doprinos izgradnji suverene, građanske Crne Gore je neupitan i ne može biti izbrisan kao kreda sa table.
Ti ljudi danas prave distancu. Ne od odgovornosti – nego od prevare.
Jer je aktuelni lider prenevjerio ideju, potrošio povjerenje i ostao sam, sa svojim šarmom, starim frazama i poznatom rukom koja vodi konce. I sada dolazimo do pitanja koje ne smije ostati bez odgovora: hoće li Crnogorci opet biti naivni?
Hoće li opet povjerovati u slatkorječivost i manipulativnu retoriku jednog raskošnog talenta njihovog lidera? Hoće li se, u ime „velikih ciljeva“, opet pustiti da budu vođeni okolo – po regionu, po tuđim agendama – da bi se na kraju vratili pod iste one crne mantije ispod kojih su već jednom zgnječeni?
Jer postoji činjenica koja više nije stvar interpretacije. Onaj ko i danas, bez zazora, tvrdoglavo i nekritički brani naprasno potpisivanje Temeljnog ugovora – ugovora koji je ponizio državu – taj ne griješi. Taj svjesno bira stranu. Čak je i ovakva CANU osudila taj čin!
A u Crnoj Gori se uvijek znalo: ko jednom izda – izdaće opet.
Zato budućnost crnogorske politike u narednih 18 mjeseci ne smije da se oslanja na kombinatoriku i šarm. Mora se osloniti na one koji nikad nijesu izdali. One koji nijesu mijenjali strane kad je bilo lakše. One koji nijesu trgovali obrazom kad je bilo isplativije.
Jer Crna Gora ne pada kad izgubi vlast. Crna Gora pada kad izgubi pamćenje.
I ako joj se to ponovo desi, neće biti zato što nije znala – nego zato što nije htjela da se sjeti. A tada će biti kasno da se pitamo đe smo pogriješili.
Kako je rekao Sveti Petar – grubo, ali tačno: „U pamet se dobro, Crnogorci“.
Jer ova zemlja nema rezervnu istoriju. I nema pravo na još jednu izdaju.
Ni carevi, ni imperije, ni vojske nijesu je slomile onoliko koliko su je lomili oni koji su govorili njenim jezikom i zaklinjali se njenim planinama – a potom je prodavali. Zato je u Crnoj Gori izdaja uvijek imala poseban status. Ne kao politička razlika, nego kao moralni prestup. Kao sramota koja se pamti. Kao žig.
A u Crnoj Gori se uvijek znalo: ko jednom izda – izdaće opet
Ali svaki put se dizala – jer su postojali oni koji nijesu znali da izdaju. Nikad i nipošto.
I sada ostaje pitanje koje je u Crnoj Gori uvijek bilo sudbinsko: hoće li Crnogorci opet biti naivni? Hoće li opet povjerovati u dopadljivost i velike riječi? Hoće li ih, u ime navodnih viših ciljeva, neko ponovo povesti putem koji se završava pod skutima crnih mantija – pametnije, tiše, ali jednako pogubno?
Ova zemlja nema rezervnu istoriju. Niti rezervnu državu. I nema pravo na još jednu izdaju. Ako do sad nismo naučili, sada nam je makar svima jasno: baklju naše borbe dajemo u ruke samo onima koji NIKAD izdati neće.
