Tajpej sam napustio posljednjim letom prije udara tajfuna Bavi, jednog od, prema prognozama, najsnažnijih tajfuna koji je ovoga ljeta pogodio jugoistočnu Aziju. Samopouzdanje i smirenost mojih domaćina bili su u potpunoj suprotnosti sa nestrpljenjem i brigom nas nekoliko evropskih gostiju koje panika principijelno nije napuštala. Tek kasnije sam razumio da takva smirenost nije posljedica ravnodušnosti, već povjerenja u sistem, infrastrukturu i institucije koje su decenijama građene upravo da odgovore na ovakve izazove.
Međutim, snažniji utisak od otpora prirodnim nepogodama ostavio je njihov otpor onim političkim i geopolitičkim. Tajvan živi pod stalnim pritiskom Narodne Republike Kine, države koja nastoji da obnovi vlastitu imperijalnu poziciju i ostrvo smatra dijelom svoje teritorije. Ipak, jednako samopouzdano kao što se priprema za tajfune, Tajvan se priprema i za svaki drugi oblik agresije.
Najveća pouka sa ovog putovanja nije kako se brani ostrvo od tajfuna, već kako se brani država od onih oluja laži, konstrukcija i podmetanja
Dominantna tema koja prožima kako domaće, tako i međunarodne razgovore, posebno nakon ruske agresije na Ukrajinu, jeste pitanje da li će i kada Kina pokušati sličan scenario. Moj utisak je da panike nema. Umjesto toga, postoji svijest da je najbolja odbrana izgradnja sistema koji može da odgovori i prije nego što kriza nastupi. Prevencija, otpornost i povjerenje u institucije postali su dio političke kulture.
Mnogo toga u njihovim unutrašnjim raspravama podsjetilo me na Crnu Goru. Nacionalna emancipacija, odnos prema snažnijem susjedu, zaštita sopstvenog identiteta i stalna potreba da se potvrdi pravo na samostalno odlučivanje. Ipak, postoji jedna ključna razlika. Na Tajvanu postoji gotovo potpuni društveni konsenzus da strani hegemon nema pravo da učestvuje u unutrašnjim političkim procesima. Upravo takav konsenzus danas nedostaje Crnoj Gori.
Za razliku od naše političke zajednice, koja često reaguje stihijski i tek kada posljedice postanu vidljive, imao sam priliku da posmatram rad tajvanskih vladinih agencija koje na svaku dezinformaciju odgovaraju gotovo trenutno. Njihov cilj nije samo demantovanje neistina, već očuvanje institucionalnog povjerenja, jer dobro razumiju da je upravo ono prva meta svakog stranog malignog uticaja.
To je lekcija koja je posebno važna za Crnu Goru. Srbija i Rusija godinama ulažu značajne napore da uruše povjerenje građana u institucije, demokratske procedure i evropski put države. U tome se, međutim, sve vidljivije pridružuje i Kina.
Zapadni Balkan tako postaje prostor na kojem se pojavljuje još jedan "crni vitez", spoljašnji akter koji region posmatra prije svega kao geopolitički poligon. Iskustvo Tajvana dragocjeno je upravo zato što ukazuje na trendove koji tek dolaze. A trend je prilično jasan – Kina će svoje prisustvo na Zapadnom Balkanu sve manje graditi isključivo kroz kulturne, obrazovne i naučne programe, a sve više kroz otvoreno političko djelovanje.
Tome svjedoče i nedavne posjete predsjednika Vlade Milojka Spajića Kini, kao i najava zaključivanja sporazuma sa Komunističkom partijom Kine, partijom sa kojom je sličan sporazum ranije potpisala i Srpska napredna stranka. Takvi potezi nijesu protokolarna formalnost, već dio mnogo šire strategije političkog pozicioniranja Pekinga.
Za razliku od naše političke zajednice, koja često reaguje stihijski i tek kada posljedice postanu vidljive, imao sam priliku da posmatram rad tajvanskih vladinih agencija koje na svaku dezinformaciju odgovaraju gotovo trenutno
Kao što je Rusija Crnu Goru godinama koristila kao laboratoriju za metode hibridnog djelovanja, kulminirajući pokušajem državnog udara 2016. godine, tako danas postoje sve jasniji znaci da i Kina region posmatra kao prostor na kojem može testirati nove modele političkog uticaja prije njihove primjene u širem evropskom okruženju.
Zapadni Balkan za Peking nije samo geografska kapija prema Evropi, već i pogodan teren za ispitivanje otpornosti demokratskih institucija.
Nažalost, biće potrebno još mnogo vremena da Crna Gora i zemlje regiona razviju sistemsku sposobnost odbrane od stranog miješanja. Iskustvo Tajvana pokazuje da se takva otpornost ne gradi u trenutku kada kriza počne, već godinama prije nje. Upravo zato, najveća pouka sa ovog putovanja nije kako se brani ostrvo od tajfuna, već kako se brani država od onih oluja laži, konstrukcija i podmetanja.
