„Crna Gora je novovjekovna politička zajednica, od 19. vijeka i država, nastala kao pokosovski srpski zbjeg nakon propasti jedinstvene srpske države“ – reče u septembru, a slično ponovi i prije neki dan, doktor fantastike Budimir Aleksić, zapošljen na Istorijskome institutu Univerziteta Crne Gore kao naučni saradnik za oblast Kulturno nasljeđe Crne Gore u drugoj polovini XX vijeka.
Ili, ako je suditi po Ugovoru o dopunskome radu, koji je Institut poslao ASK-u, naučni saradnik za oblast Spoljna politika Crne Gore u XIX i početkom XX vijeka.
Svojim tumačenjima ovaj doktor fantastike za đecu daje novo značenje naučnoj fantastici. Svoj fantastički imaginarijum on predstavlja kao suvu nauku, za što mu UCG pod vođstvom rektora Božovića daje puni legitimitet. (Kako je biran na UCG u naučno zvanje, javnost se davno imala prilike uvjeriti.)
8S ideološke pozicije da je Crna Gora država tek od 19. vijeka, Aleksić u svojim interpretacijama počinje s mjesta đe sva istorijska nauka u Crnoj Gori, logično, počinje – od Njegoša. Griješe oni što ga smatraju pjesnikom, Njegoš je očito bio istoriograf. Na njegovim književnim tekstovima sva je naša istorija satkana. Gorski je vijenac naš istorijski atlas. Zato treba ispraviti nepravdu i u školskim programima Njegošev spjev iz književnosti prebačiti u istoriju.
Nego, da se manemo doskočica i da vidimo kako funkcioniše nauka kod ovoga naučnog saradnika. Jednako kao crnogorska ekonomija 90-ih, kad su čuveni „ratni drugovi“ koje je donedavno zazivao današnji evropejac i predśednik Skupštine dovozili šlepere pokradenih stvari s ratišta. U istome registru, samo u sferi nauke, Budimir Aleksić aforistično ustvrđuje da „postoje najmanje dva šlepera dokumenata“ koji potvrđuju da je čitavo postojanje Crne Gore bilo podređeno vraćanju u majčinsko okrilje i utapanju u srpski svet.
Time je, kao nusprodukt proučavanja kulturne istorije na UCG, uvedena naučna mjera – šleper.
Ako zažmurimo na ideologiju i prihvatimo istoricističku fantastiku Aleksić-Njegoša da je Crna Gora nastala kao „pokosovski srpski zbjeg“, ostaje tovar nezgodnih pitanja. Što se u ovoj SCI-FI drami dešava sa Zetom Balšića? Ko su bili ljudi koji su prije Crnojevića naseljavali prostore „podlovćenskoga gorja“, kako veli da se taj predio stručno naziva? I đe su oni nestali kad je Crna Gora, po toj verziji, nastala – bježanijom srpskoga življa s Kosova? I kako se u tome gorju razvi junaštvo o kojem svijet pjeva kad su ga naselili oni što su bježanju skloni?
A možda činjenica da Crnogorci nijesu učestvovali u Kosovskoj bici upravo i služi našem fantasti kao potvrda da nijesu ni postojali?!
Aleksić pouzdano zna da su Crnojevići bili Srbi i da su osnovali prvu srpsku i južnoslovensku štampariju. Ali ovo snažno pojačanje kadra Istorijskoga instituta UCG ne zna da to nije bila prva južnoslovenska štamparija, jer je deceniju prije nje postojala štamparija na Kosinju u Hrvatskoj. Jesu li Hrvati Južni Sloveni, što veli struka? Ili kenselujemo i glagoljicu uz latinicu?
U suštini, naučni saradnik u Istorijskome institutu UCG tvrdi da je sva Crna Gora zasnovana na petrovićevskoj tradiciji, pa ga, recimo, vrijeđa što se iz savremene državne heraldike izbacuje trobojka. Logika je ova:
„U Ustavu iz 1905. trobojka, narodne boje su crvena, plava, bijela. Šta znači narodne boje? Znači simboli naroda. Šta je simbol – simbol je zastava.“ Pa ne no jel? Što će kome dalji dokazi poslije ovakvog logičkog uklizavanja! Ovo začepi usta oponentima bolje i od sedam šlepera, a kamoli dva.
Kao nusprodukt proučavanja kulturne istorije na UCG, uvedena naučna mjera – šleper
I onda, kad je tako jasno dokazao da su državni simboli u tri boje, prešao je na sljedeći tvrdi „dokaz“: „Da ne pričamo kakav je bio odnos prema crkvi, a kakav je bio status crkve u vrijeme Petrovića-Njegoša.“ Pa i bolje da ne pričamo, u pravu je. Jer kad bismo pričali, morao bi priznati da već u narednome članu Ustava na koji se poziva, u prvoj rečenici drugoga stava, piše da je ta crkva, o kojoj „bolje da ne pričamo“, u doba Petrovića bila autokefalna. A i prije Ustava knjaza Nikole o autokefalnosti svjedoče bijele pankamilavke Petra I i Petra II.
I pored toga, možda bi priznao da je u doba Nikole Petrovića, čiji eto Ustav citira, država imala vlasništvo nad crkvenom imovinom. Tako da je nedavna otimačina crnogorskoga kulturnoga blaga u ime Crkve Srbije teška jeres onih kojima je petrovićevska Crna Gora kanon.
U pravu je, bolje da ne pričamo, jer kad bismo pričali, morala bih primijetiti da je pristup fantaste Aleksića Ustavu iz 1905. isti kao pristup Ombudsmana Preporuci broj 15 ECRI-ja. Što će reći – krajnje selektivan. Možda se i za mr Bjekovića otvori neko mjesto u Istorijskome institutu, metodologija ga preporučuje.
Kao dokaz da je i jezik i sve u Crnoj Gori srpsko Aleksić u svim gostovanjima promoviše udžbenik zemljopisa iz 1911. godine. A kad nije na TV-u, potpredśednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose s vjerskim zajednicama pruža institucionalnu podršku policiji u progonu udžbenika Crnogorskoga jezika iz 2011. godine. I taj bi udžbenik u nekoj budućnosti mogao služiti kao dokaz postojanja i jezika i nacije, pa udri, milicijo moja!
Ali sad stvarno, šalu na stranu, nauku u šlepere i nazdravlje nam reforma obrazovanja!
